Iza nas je drugo izdanje bosanskohercegovačkog metal festivala Eternal Flame Fest. Kao i prošle godine, festival je održan u amfiteatru sarajevskog Doma mladih. Nažalost, dvočlanoj ISK ekipi su se ovaj put život i obaveze ispriječili tako da ja nisam uspio doći na prvi dan, a kolega Vedad Kobiljak je spletom okolnosti uspio ispratiti samo nastup Sinistera.
Ako bacite pogled na ranije tekstove objavljene na ISK, vidjet ćete da nam nije praksa da objavljujemo polovične izvještaje. Međutim, iz poštovanja prema organizatorima i značaja baštinjenja sjećanja na kulturne događaje poput Eternal Flame Festivala, boldiran u nastavku je osvrt kolege Kobiljaka, a onda nastavljamo sa utiscima sa druge noći.
Holandska death metal mašina Sinister aterirala je na Eternal Flame s punim rezervoarom; tri decenije iza sebe, rokade u postavi, ali i dalje vjerni svojim korijenima: brutalni, tvrdi i bez milosti. Na papiru, sve kako treba. Na bini je sve bilo tehnički utegnuto, zvuk jak, moćan.
I pored svih kvaliteta, falilo je malo više žara da to zaista zapamtiš.
Iskreno, dio krivice ide direktno na račun prostora. Amfiteatar Doma mladih izgleda i zvuči kao da se s njim niko godinama nije ozbiljno pozabavio. Hladan, sterilni beton, zvuk koji se gubi udarajući u zidove i vraća nazad mrtav. Nema energije, nema kontakta. Kao da gledaš generalnu probu, a ne svirku benda koji je rame uz rame s velikanima scene. I koliko god bend bio uigran, kad ti ambijent sruši atmosferu, džaba sve.
Sinister je razvalio što se tiče usviranosti. Sve zbijeno, bez praznog hoda, svaka promjena tempa kao da dirigira zli šef iz podzemlja. Najjači utisak ostavio mi je bubnjar Simon Škrlec. Ima onaj rijetki spoj preciznosti i divljaštva, bez kojih nema dobrog death metala. Što je najluđe, u ovom žanru se često desi da bubanj postane suhoparni metronom, ali Simon je sve samo ne to.
Aad Kloosterwaard, vokalno očekivano. Nekadašnji bubnjar Sinistera za mikrofonom ne donosi ništa novo, ali ni ispod standarda. Isporuka čista, možda i prečista za moj ukus. Meni živi death metal treba da prlja, da grize, da boli. Ovdje je bilo više precizno nego divlje.
Vedadove komentare o prvom danu sa mnom su podijelili još neki posjetitelji. Od onih koje sam upitao kako je bilo prvog dana, dobijao sam odgovore od bezveze, bio je loš zvuk do opaske da su bendovi koji su svirali bili dosadni.
Već po dolasku na plato ispred Doma Mladih, zatičem veliki broj ljudi, mnogo poznatih lica se druži, ispija pića. Veći broj posjetilaca nije predstavljao problem za veoma prijatno osoblje iz osiguranja koje je veoma efikasno obavljalo posao skeniranja karata i provjere stvari nas koji ulazimo.
U odnosu na prošlogodišnju skromniju merch ponudu, ove godine na ulazu nas je zatekao veći stol koji je nudio merch festivala i nekih bendova. Nakon što sam bacio pogled, odlazim u amfiteatar u vrijeme kada je, prema najavljenoj satnici, predviđeno da drugu noć otvara Lepra. Da li zbog manjeg broja ljudi (od onog kojeg sam ja očekivao) ili radi nekih drugih, meni nepoznatih razloga, Lepra nije počela u predviđeno vrijeme, već sa 20 minuta zakašnjenja.
Nije ovo kašnjenje predstavljalo nikakav problem ni publici ni bendu jer je Lepra veoma jako, grmljavinom otvorila drugi dan EFF-a. Gromoglasan uvod podigao je publiku sa sjedećih mjesta amfiteatra i natjerao ih – barem onaj mlađi dio – u prve redove ispred bine. Trebalo je okupljenima ispred nekih deset minuta da počne i šutka, koja se manje-više održala tokom nastupa sarajevskih thrashera.
Lično, zvuk je meni bio dobar. Bilo je veoma glasan, na trenutke sam pomislio i preglasan (barem bubanj, s pozicije ispred bine), ali mi nije smetalo. Odlično je leglo i samim članovima Lepre. Leprino žestoko otvaranje drugog dana festivala u trajanju od pola sata ocijenio bih veoma dobrim.
No, moram primijetiti neke stvari. Prvo, bilo je određenih fula i ispadanja. Uzimajući u obzir žanr koji sviraju, te tekstove na engleskom jeziku, Lepra ima veliku šansu i perspektivu da ispliva, pa bi trebali poraditi na ovim stvarima. Također bi trebala ispoštovati organizatora festivala i ne probijati termin. Jebi ga, ukoliko si svjesno kasnije započeo svoj nastup, završi ga kad je predviđeno, jer svako kašnjenje skraćuje termin drugih bendova, te eventualno pravi probleme i pritisak samom organizatoru.
U ovom slučaju, lijepo je dovesti Jasmina Šehovića Shexa (Dozër, Flatline) da ti gostuje na pjesmi, ali ako si imao sat vremena prema satnici, a počeo 20 minuta kasnije, onda sviraš koliko ti je vremena (pre)ostalo, bez onog još jedna.
Nakon njih, na binu izlaze heavy metalci iz Londona, Death Valley Knights. Već od samog početka Vitezovi mi još jednom dokazuju da su Britanci i dalje majstori heavy metala. Članovi i bivši članovi bendova poput Metasoma, IAMI-ja, Sanity Burnsa, Pythiaje odlični su i uvježbani muzičari, sa vokalima izuzetno dobrih glasovnih sposobnosti. Pripadam onoj grupi ljudi kojima su heavy rock i hard rock uveliko dosadni žanrovi, ali heavy metal kakav su demonstrirali Vitezovi na EFF-u super je zabavan.
Na bini je prisutna energija, vokal i gitarista Jake Thorsen animirao je publiku sve vrijeme seta (barem je pokušavao), ali se nažalost ova energija nije preslikala na publiku, koje je ispred publike bilo manje nego kad je Lepra svirala, iako je amfiteatar već bio pun.
Neko će to vidjeti kao nedostatak benda, ali ja bih kritiku više uputio ka publici koja je izignorisala i presjedila skoro jednosatni nastup veoma dobrog benda.
S druge strane, možda se ova inertnost publike može pripisati činjenici da je poslije Death Valley Knightsa svirala ekipa okupljena oko kolektiva Black Plague Circle, naime black metal sastav Izrod, za čiji su se nastup svi čuvali. Izrod je, rekao bih, možda i najiščekivaniji nastup na ovogodišnjem izdanju festa, što potvrđuje i popunjen prostor ispred bine.
Izrod je meni, kojem black metal nije u fokusu, demonstrirao dvije stvari. Prvenstveno, odličan nastup. Nije ovo, vjerujem, nikakvo iznenađenje za prisutne na festu. Naime, članovi Izroda su iskusni muzičari, koji iza sebe imaju nebrojeno koncerata odsviranih širom Evrope i na binama evropskih festivala koji okupljaju crème de la crème podzemnog blacka.
Drugo, ono što je meni bitnije, pored dobrih aranžmana njihovih pjesama i generalno muzičke čvrstoće Izroda, je dinamika koju demonstriraju uživo. Ona je najvidljivija u odnosu vokala OR-a i gitariste i drugog vokala HP-a. Ovaj odnos njih dvojice, iako nemaju nikakvih dodirnih tačaka, podsjetio me na odnos Larsa i Tima iz benda Rancid. Predanost i posvećenost kojim je odrađen čitav set Izroda imao mi je – znam da im neće prijati što ovo kažem – laibachovski moment. Nije bilo nikakvog ekrana sa porukama iza, niti su članovi obučeni u uniforme, ali jednostavno to je dojam – zapravo više osjećaj – koji sam imao.
Predzadnji na binu izlazi iskusni zadarski E.N.D. koji sam gledao i slušao uživo već nekoliko puta na raznim mjestima. Iako su negdje navedeni kao thrash/groove, ja bih ovaj bend najlakše opisao kao hardcoreizirani metal sastav. Nisam fan bendova iz kojih oni crpe svoju inspiraciju, ali mi je uvijek uživo ležao ovaj bend, pa tako i sad. Naročito ovaj hardcore dio njihovih pjesama i izvedbe uživo.
Bilo je očitih problema sa štimungom i sa zvukom. U više navrata su članovi benda komunicirali s produkcijom oko ovoga, i možda je ova činjenica utjecala na sveukupnu realizaciju seta, ali uz sve manje greške, profesionalci sa skoro 30 godina iskustva odradili su svoj dio posla veoma dobro. Zahvalni što su tu, komunikacija s publikom bila je dobra sve vrijeme, a to su pratile brze i snažne pjesme.
Svoj nastup E.N.D. su završili nekih deset minuta prije ponoći, ali je trebalo i više od 40 minuta da festival zatvori Pestilence. Duga pauza izazvala je mnogo nervoze i nezadovoljstva među prisutnima. Neki su čak u toku iste i napustili festival.
Više od pola sata iza ponoći na binu konačno izlazi Pestilence kako bi zatvorili EFF. Odlično su krenuli, leži mi tempo žestokih pjesama sa kojim su počeli svoj set. Nažalost usred seta mijenjaju se pjesme i usporava se ritam što mi obara atmosferu u tom trenutku, iako ništa ne fali tehničkoj izvedbi. Patrick Mameli odličan je gitarista i vokal, izgledom i govorom tijela dok svira i pjeva podsjetio me na dva vokala Biohazarda, Evana Seinfelda i Billyja Graziadeija.
Ono što bih lično mogao zamjeriti su usiljene, rockstar attitude najave pjesama od strane Mamelija. Iako je bilo kasno, negdje oko pola 2 kada su zaključili svoj set, činilo se da bi ovi što su bili ispred mogli i htjeli još, što je lijepo i dobro za vidjeti.
Ne možeš ne zamjeriti ponovo visoku cijenu pića, što je problem koji se ponavlja još od prvog izdanja prošle godine. Loša točena piva po cijeni od 6 KM zaista nije adekvatna ponuda, ali svjesni smo toga da cijenu ne nameće organizator EEF-a, već oni koji (u propast) vode Dom mladih.
Za razliku od Vedada, smatram da je amfiteatar najbolji izbor za fest i sve dok ne preraste u još veći, ovo je odličan izbor koji se treba zadržati za održavanje ovog i drugih svirki, koncerata i festivala. Produkcija je bila dobra, uključujući i dva LED ekrana pored bine koja su se odlično uklopila u postavku.
Moram istaći da je pet bendova po noći na drugom izdanju, za razliku od šest na prvoj godini, puno bolja odluka. Sve je teže ispratiti više od četiri benda po noći, bilo to na festivalima koji su mi žanrovski bliži, poput To Be Punka ili županjskog SAWA festa, tako da je ovo skraćivanje potez za pohvalu i mislim da bi se u tom smjeru trebalo nastaviti i sljedećih godina.
Organizacijska ekipa okupljena oko Eternal Flame Festa pojačala je još jednom buktinjom vječni plamen metala, a kojom će jačinom goriti – vidjećemo u narednim izdanjima festivala.
KO: Lepra, Death Valley Knights, Izrod, E.N.D., Pestilence | KAD: 19.4.2025. | GDJE: Amfiteatar Doma mladih, Sarajevo
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
