U amfiteatru sarajevskog Doma mladih prošle je sedmice, 12. i 13. aprila, održano premijerno dvodnevno izdanje Eternal Flame Festa. Organizacija Primarch se u svom PR-u referirala na YU Heavy Metal Fest, koji je nepostojeći pojam nekoj današnjoj publici, ali vjerujem da bi generaciji koja je činila većinsku posjetu festivala (napokon!) jednako dalek bio i Sarajevo Metal Fest koji je prvo izdanje imao također u amfiteatru Doma mladih 2010. godine.
Upravo zbog moje povezanosti sa SMF-om, ulazak u prostor Doma mladih ispunio me kombinacijom melanholije i uzbuđenja. Sa dvadeset minuta zakašnjenja, koje je dobro došlo New Stormu koji je otvorio festival, vječni plamen metala je upaljen.
New Storm iz Bihaća uvijek će imat zgodnu referencu za biografiju, a ta je da su otvorili premijerno izdanje jednog kulturnog događaja. Međutim, na terenu, otvaranja su uvijek težak zadatak jer se boriš sa najčešće mlakom reakcijom publike, što se desilo i ovaj put. Tribine amfiteatra Doma mladih popunili su mahom mlađi metalci, poput nezainteresiranih roditelja na dječijoj priredbi. Početna inertnost nije pokolebala New Storm, pa su krenuli odrađivati svoj set punom snagom, što je na kraju i rezultiralo ustajanjem publike i prilaskom bliže bini.
New Storm su mi se svidjeli i više nego što su trebali. Moju pažnju je definitivno kupio Elvedin Semanić Eli, frontmen benda. Elvedinov vokalni performans nije uglavljen isključivo unutar nu metal okvira, već uspijeva donekle banalne, ali zarazne rifove obogatiti raskošnim rasponom utjecaja među kojima dominiraju sludge i grunge note. Pomislite na Alice in Chains, Down, pa i Crowbar, i bit ćete na pravom tragu. Ja sam romantično fantazirao o scenariju u kojem nijedan od ovih sastava nije utjecao na New Storm, već njihovi sugrađani Misery Crown.
Dvije kritike na račun New Storma. Gitaristi trebaju prestati drljati kada vokal najavljuje pjesmu. Semanić je puno više pjevač nego frontmen; da bi publika bila koncentrisana na njega, na bini bi trebala biti relativna tišina, a ne kakofonija.
Uloga DJ-a je još jedna stvar na kojoj New Storm treba poraditi. Aranžmanski, osjeti se da njegovo učešće nije čisto kozmetičke prirode, ni da su ga zvali u postavu jer imaju prijatelja sa MIDI kontrolerom. Međutim, njegove dionice su trenutno neinventivne, a zvuk i karakter učešća uveliko ograničen opremom. Siguran sam da bi uz bolje osmišljene scratcheve DJ imao mnogo veći utjecaj na identitet New Storma, a kada bi sve obogatio igrajući se sa samplerom i synthovima, veselju ne bi bilo kraja.
New Storm je iznimno zanimljiv projekt koji ne vrijedi samo kao akt koji priziva nostalgiju, već njihov zvuk pije vodu i u 2024. godini.
Nakon njih, na binu se penje banjalučki Cornix. U thrash metal zvuku usoljena garda zna svoj posao i zvuči bombastično, no meni i krajnje nezanimljivo. Njihov primitivni (u smislu prvobitnog, jednostavnog) pristup sviranju thrasha dolazi uz sav nedostatak u zvuku koji uzrokuje manjak druge gitare u živoj postavi. Bez obzira na odličnu usviranost grupe, teško se oteti dojmu da bi Cornix zvučao mnogo bolje sa još jednim gitaristom jednako sposobnim kao Saša Ružičić koji je bio na bini amfiteatra.
Frontmen Marko Ristić je kompetentan u onome što radi. Međutim, šale koje zbija između pjesama, uz predominantno jednostavne, dubljeg značenja i poetike lišene tekstove Cornixa, meni više zaista ne odgovaraju. Nikad nisam bio ljubitelj liričkog izraza kakav ima Cornix ili recimo SMF, a sada kako godine prolaze još i manje. Pjesme inspirisane ženama ili osmišljene kao napad na ideju države, bez dublje personalne poruke, mogu pripadati svima, ali kao takve suštinski ne pripadaju nikome.
Moje mišljenje nije dijelilo najmanje 100 mlađih (a thrash je muzika omladine, da se razumijemo) osoba koje su veselo skakale uz Cornix, a onda i nastavile uz dobojski Last Drop koji je naprosto rastavio binu Eternal Flame Festa. Njihov hardcore intenziviran je sa velikim dodatkom metal, pa i post hardcore elemenata. Iz daleka, frontmen Igor Grahovac milo me je kretnjama po bini podsjetio na Murisa Kulogliju iz sarajevske Kontre, a vokalno njegov staroškolski growl odlično naliježe na zarazne i teške riffove.
Uslijedio je istinski povratak u prošlost, prvim nastupom sarajevskog benda GNU nakon višedecenijske pauze. Osnovani 1994. godine, GNU su bili aktivni za vrijeme rata u Sarajevu i razišli su se 1996. godine. Prije nego su izašli pred publiku, bini se približio veliki broj starijih ljubitelja metal zvuka, pokazavši da su tu zbog GNU-a.
Da će nastup biti emotivan za tu publiku, ali i za bend, bilo je jasno od samog početka kada se na dva ekrana zavrtio intro video GNU-a, kolaž snimaka koji su prikazivali članove originalne postave u ratu i neposredno poslije rata. Vjerujem da članovima originalne postave, gitaristi/pjevaču Nerminu Lipi i bubnjaru Adnanu Durakoviću, nije bilo svejedno gledati ispunjen amfiteatar Doma mladih i sebe trideset godina mlađe, nasmijane usred jednog užasa koji niko ne zaslužuje. Nakon četiri minute, pojačani novim članovima postave, basistom Džemalom Bijedićem i gitaristom Mirsadom Ćovićem, GNU izlazi na binu i počinje svirati pjesmu “Paranoia”.
“Paranoia” i “Stargazer”, bile su potrebne dvije pjesme da GNU odbaci ruho stidljivosti, zagrije mašinu i počne pokazivati šta su vježbali na redovnim probama. Nekoliko elemenata je izuzetno upečatljivo: vokalna podrška Džemala Bijedića pomaže slojevitosti te strane izraza, iako Nermin Lipa ima zanimljivih elemanata u svojoj vokalnoj izvedbi.
Meni su ponajviše odgovarali momenti kada je Lipa zvučao poput Davea Mustainea jer se takav utjecaj, zbog svoje karakterističnosti, rijetko čuje u muzici. Drugi gitarista, Mirsad Ćović, ne zaslužuje nikakvo posebno predstavljanje. Radi se o vrsnom gitaristi koji je i ranijim radom u nekolicini sarajevskih bendova pokazao da se snalazi jednako dobro na pozicijama i ritam i solo gitariste.
Od svih bendova koji su trebali imati bolju komunikaciju sa publikom, to je bio GNU. Zbog historijske pozadine njihove priče, imali su pravo da sebi dopuste više obraćanja. Vjerujem da su možda u jednu ruku strahovali od “kupovine” publike emotivnim narativom, pa su odlučili da idu na osvajanje srca muzikom, što poštujem, iako historijska pozadina ne mora nužno biti garant i emotivnog cviljenja.
Ono što je veoma jasno nakon GNU-ovog nastupa je da je čuvanje pjesama u njihovim originalnim aranžmanima mač sa dvije oštrice. Na stranu pristojan nastup i vrijednost izvedenog kao neke vrste sonične muzejske postavke, jasno je da su pjesme sa “State of Miseryja” previše jednostavne i donekle aranžmanski nezrele, što se može pripisati mladosti autora u trenucima kad su ih stvarali. Mišljenja sam da “State of Misery” treba doživjeti nove verzije starih pjesama kojima će se zadržati njihova autentičnost, otkloniti nedostaci i naglasiti snaga.
“Ovo je muzika Satane, ovo je muzika smrti”, rekao je frontmen Ensanguinatea Andrej Čuk, nazdravivši publici. Njihov album “Eldritch Anatomy” kojeg sam uspio poslušati neposredno pred Eternal Flame Fest izazvao mi je veliko interesovanje, i zaista, nisu me razočarali.
Na trenutak se moram vratiti na nastup Cornixa.
Gledavši odličnog gitaristu kako nastupa sa thrash metal bendom u bijeloj majici, kao da se spremio u lokalni hookah lounge, naružio sam samog sebe i pomislio da nije fer što se ne mogu uživiti samo zato što sam ostario i postao nesnosan poput Zeleta Lipovače koji je na Ratu bendova onomad govorio bendovima da ne mogu nastupati, kako me sjećanje služi, “kao da su krenuli po paprike”.
Izlazak Ensanguinatea dao mi je jasnu predstavu da nisam u krivu ni ja, a ni Zele Lipovača kada savjetuje da vizuelni identitet prati zvučnu poruku benda. Nastup slovenačke grupe je oluja profesionalnosti i metalske buke. Jednako pažnje poklanjaju vizuelnoj prezentaciji (vješala, “crni zidovi” i izgled koji uključuje corpsepaint, kožu i mrtve životinje), ali i zidu buke koju proizvode. Njihov nastup je praznik za oči i uši, pa su sa viceprvacima, grupom GNU, bili najkompletniji muzički paket na bini Eternal Flame Festa prve večeri.
U njihovom živom zvuku ponajviše su mi legli elementi blacka i thrasha, iako je grupa dominantno death metal orijentacije. Da nisam bio zauzet praćenjem koncerta, vjerujem da bih i sam razgibao vrat za vrijeme nastupa Ensanguinatea koji je Sarajevu podario uistinu fantastičan nastup.
Finale prve noći Eternal Flame Festa bilo je rezervisano za talijanski Hateful. Ispratio sam samo jedan omanji dio njihovog nastupa, ali ono čemu sam svjedočio bila je ispražnjena sala, kao da je neko magično premotao vrijeme na trenutak kada je New Storm bio na bini. Da li je razlog tome tech death izraz Hatefula koji se doima sintetički i sterilan, pogotovo nakon odlične furije imena Ensanguinate, ili je šesti bend višak, ostaje da se polemiše. Istina je da šest sati kontinuirane svirke, uz intenzivna svjetla i buku, jednostavno umaraju organizam, kako stariji, tako i mlađi.
Organizacijski gledano, aplaudiram Primarchu, ekipi koja je iznimno napredovala na svakom polju svog djelovanja. Ako je njihov Metal Fest održan u Pro Rock Clubu Johnny prošle godine bio nulto izdanje festivala, onda je evidentno da je premještaj u amfiteatar Doma mladih puna desetka, sa pažljivim uklanjanjem tadašnjih pogrešaka.
Bendovi su napokon imali binu na kojoj su mogli stajati, pa se i kretati. Publika je imala dovoljno mjesta da se šuta, samo stoji ili da sjedne, zahvaljujući konstrukciji amfiteatra. Svjetlo je bilo na trenutke preintenzivno, ali miljama bolje nego u Johnnyju ili da ga nema nikako.
Produkcijska vrijednost doživjela je unapređenje i po pitanju zvuka. Ipak je na trenutke zvuk znao biti mutan, a bubanj se, u odnosu na poziciju slušatelja, čuo različitom jačinom. Primjera radi, ritam sekcije bi imale poseban problem sa mutnom slikom bas gitare ili nedovoljno jakim zvukom doboša i bas bubnja blizu bine. Situacija bi se drastično popravila čim bi se osoba izmakla na tribine.
Iako je osoblje koje je radilo na šanku i vratima bilo ljubazno, cijene su bile, uslovno rečeno, pljačkaške. Cijena od 6 KM za točeno pivo nije cijena koja treba biti u Domu mladih – ne znam kako, ali treba biti smanjena i prilagođena MLADIMA, kako bi se Dom popularizirao među populacijom koja moguće da nema redovna primanja.
O katastrofi zvanoj toaleti Doma mladih koji nemaju vrata, sapuna i papira ne vrijedi trošiti riječi. Stanje je takvo da sada sve počinje sličiti na namjerno i kontinuirano zapuštanje kako bi institucija propala skroz i postala “neisplativa”. Kad osvane sa vlasničkim listom u džepu nekog lokalnog privatnika, vajda ćemo dobiti i minimalne uslove koje jedna kulturna ustanova treba ispunjavati.
Kako su mi rekli oni koji su posjetili i drugu noć festivala na kojoj ja nisam mogao biti iz opravdanih razloga, plamen Eternal Flame Festa je nastavio goriti istom jačinom. Meni je i jedna noć bila dokaz nevjerovatne upornosti Primarcha, kontinuiranog ulaganja koje se napokon isplatilo, te kao rezultat iznjedrilo neku novu generaciju mladih metalaca.
Čini se da krug počinje opet i živo me zanima gdje će nas odvesti ovaj put.
KO: New Storm, Cornix, Last Drop, GNU, Ensanguinate, Hateful (prva noć) | KAD: 12.4.2024. | GDJE: Amfiteatar Doma mladih, Sarajevo
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!