Broj: 2
Scenario: Chiaverotti
Crtež: Roi
Bilo bi apsolutno nepravedno započeti bilo kakvo pisanje na ovom blogu, a ne početi sa epizodom koja je meni bila ulaznica u svijet noćnh mora. Sjećam se kao da se desilo jutros – bio sam izbjeglica u Hrvatskoj za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, i to na otoku Pagu, pa sam svoje dane provodio kao i sva lokalna djeca: plaža cijeli dan. Jedan dan sam sjedio tako na plaži i vidio zanimljivu knjižicu kraj neke žene. Iskreno dječije, prišao sam i pitao da li mogu da uzmem i vidim o čemu se radi. Ona mi je dala strip, a ja sam sjeo kraj nje i uzeo ga u ruke.
Kao dijete sam imao problema sa pisanjem i čitanjem, tako da se moje čitanje stripa oteglo toliko da je žena otišla i ostavila mi epizodu u amanet, a ja sam je čak iz Hrvatske donio u Sarajevo gdje je bila u mom posjedu sve do danas, kad sam je poklonio vrlo dragoj djevojci koja se zaljubila u Dylana i koja želi započeti skupljanje, pa zašto da joj isti primjerak koji je meni rasplamsao želju i znatiželju ne bude jedan od prvih u kolekciji.
Ako me pitate da li mi sad fali broj dva u kolekciji – imam još jedan primjerak kupljen davnih dana…
Vratimo se na epizodu broj dva “Igra sa Smrću”. Ovo je najvjerovatnije bio moj prvi susret sa svim negativnim ljudskim osobinama kakve je u sebi imao jedan od glavnih protagonista ove epizode: Harvey Burton je klasični licemjer. Naravno, nisam to shvatao sa 8 godina, no čitajući ovu epizodu u nastavku svog života, shvatio sam da sigurno neću biti niti želim biti ono što je on.
Zanimljiva je priča u ovoj epizodi: Harvey je u komi i ima priliku da odigra partiju šaha i to ne sa bilo kim, već sa Tješiteljicom – sa Smrću lično. Nije to obična partija šaha – ako pobijedi, Harvey nastavlja život. Ako izgubi, gubi i život, ali da igra bude još teža, za svaku pojedenu figuru Harvey mora imenovati jednu osobu iz svog života na ovoj planeti koja će pravo na nebo.
Harvey prihvata izazov i igra, ali sa potpuno drugačijim ciljevima – ne da spasi sebe, već da uništi druge. Osveta je nit vodilja cijele epizode…horror je samo dječija igrača naspram užasa stvarnog života i onog što su neki ljudi spremni uraditi.
Često sam se zapitao šta bi se desilo da sam u Harveyevoj situaciji, da li bi pristao na ovakvu opciju i da li bi zaigrao igru – cijena tuđih života za spasenje mog vlastitog dupeta.
Nekad, kad mrzim cijeli svijet, definitivno bi pristao na ovu igru, ali generalno, ako se pogledam iz neke druge perspektive, ne bi bio spreman da nešto ovako uradim. Najvjerovatnije bi u trenutku ovakvog prijedloga i pristao na sva pravila igre, no odmah bi se u sljedećem trenu predomislio.
Harvey je uspio iskoristiti Smrt, ali ga je Ona onda naknadno kaznila savršenom kaznom (u saradnji sa Dylanom – u dvije slike se vidi kako je Harvey završio gdje je završio, a dosta čitatelja to ne skonta) – plutanjem između Ovog i Onog svijeta, u (ne)prostoru koji se u Dylanu često predstavlja kao Ništavilo. Drugim riječima, apsolutna i vječna samoća, nigdje nikoga za vijeke vijekova. Samoća je oduvijek jedan od mojih najvećih strahova, strah da ću ostariti i umrijeti sam, pa je ovakav kraj ostavio veliki utisak na mene. Sviđa mi se ovakav prikaz Smrti. Još i onda prije 15 i kusur godina mi se svidio. Sviđa mi se i činjenica da je jedan smrtnik uspio preveslati Smrt. Znam, mnogi bi rekli da su osobine Smrti hladnoća, smirenost, proračunatost, držanje svih konaca u rukama, ali ja smatram da ništa nije sveto, pa zašto onda ne prikazati da se i Smrt da zajebati? Na kraju krajeva, ljudi su spremni na sve i toliko je različitih paterna razmišljanja da je nemoguće da se svaki poznaje i da predodrediti, te u skladu sa svakim i djelovati.
Roi kao crtač me kao klinca nije oduševljavao. Ne smatram ga ni dan-danas najboljim crtačem, njegova tehnika u kojoj igra na kartu svjetla i tame meni lično više pristaje nekom art-stripu, a ne Dylanu, ali u ovoj epizodi je Roi odradio vrhunski posao. Tama i očaj. Prljavština i beznađe…prikaz intravenoznog drogiranja u meni budi istinsko gađenje, a to ne bi bilo moguće da Roi nije nacrtao šta je nacrtao. Njegov crtež je dosta pomogao i osjećaju i prikazu groteske ne samo likova, već i situacija, što se posebno da primjetiti na scenama ubistava koja su više nego maštovita, što i ne čudi – Smrt je oduvijek imala stila.
Puno moralnih pitanja iskače iz ovog stripa, toliko da ih ja ni danas nisam sve odgonetnuo, tj. odgovorio na ista. Dylan nikad nije bio strip za djecu, kao što je recimo (sa dužnim poštovanjem) Zagor. Ova epizoda ne da nije za mlađe, već je teška za progutati čak i starijim osobama. Ona povlači razna pitanja sa nedefinisanim i raznolikim odgovorima. Nemoguće je tačno odgovoriti na dilemu Harveya Burtona – igrati ili ne igrati, ubiti ili poštediti, osvetiti se ili oprostiti. Samo je jedno sigurno – o svemu treba razmisliti.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
