Broj: 49
Scenario: Marcheselli / Sclavi
Crtež: Casertano
Ova epizoda je nastavak priče “Johnny Freak” koju ja nisam nažalost dosad imao prilike pročitati, ali i to će se ispraviti vremenom. Sreća da su scenaristi Marcheselli i Sclavi uspjeli u prvih nekoliko strana sve nesretnike kakav sam i ja lično upoznati sa radnjom originalne priče o Johnnyiju Nakazi.
Ovo je jedan od onih Dylana koji vam ostavljaju gorak ukus u ustima nakon čitanja jer se dotiče par vrlo teških tema kao što su zlostavljanje djece, nemogućnost roditelja da iskreno i pravedno podijele svoju ljubav i mržnja prema životinjama. Primjetio sam da ljudi imaju podijeljene stavove u ovoj epizodi, kao i cijeloj Johnny priči. Nekima je sve genijalno, nekima je sve patetično. Ja iskreno ne vidim o kakvoj se patetici priča kad je tema zlostavljanje djece. Nema tu ništa patetično, postoji samo tuga jer se ovo dešava svaki dan.
Naravno, scenaristički dvojac je sve prikazao kroz prizmu stripa – Johnny je sin imućnih roditelja koji je skoro cijeli svoj život proveo u podrumu gdje je služio kao “zamjensko tijelo” za svog brata Dougala. Johnnyjev otac, ugledni hirurg komadao je jednog sina kako bi pokušao pomoći drugome. Gori pakao od ovog ne može biti stvoren.
Ono što je mene stvarno potreslo u ovoj epizodi je činjenica da takva čudovišta kao što su Johnnyijev otac stvarno postoje i u stvarnosti – sjetimo se slučaja Josefa Fritla, monstruma koji je svoju kćerku decenijama držao zarobljenu u podrumu i silovao je sve to vrijeme. Znam, paralela po djelima nije identična, ali vam daje dobru predstavu toga šta neki roditelji imaju muda i nedostatka duše i srca uraditi. Ovdje je horror stvaran, užas je realan i treba nas sviju biti strah jer slična grozota može živjeti par ulica od nas.
Sviđa mi se povratak psa lutalice Botola kojem se Dylan u ovom broju obraća samo sa riječju “Mješanče!”. Botolo se pojavio u par epizoda Dylana i uvijek mi je bio drag lik jer ja inače dijelim simpatije prema psima lutalicama, volim da mislim da su psi lutalice vrlo često životinje koje ne dopuštaju da ih se ukroti i ne priznaju nametnute zakone.
Drago mi je ono što i većina čitalaca naziva patetičnim, a to je Johnnyjevo srce, odnosno centralna tema ovog broja. Johnnyijevo srce je presađeno u Dougala, njegovog brata i srce u krucijelnom trenutku otkazuje baš kad se Dylan našao u bezizlaznoj situaciji. Dobro je pobjedilo zlo. Srce smatram najvažnijim dijelom svakog čovjeka – srce u smislu metafore za dušu. Nikad nisam razmišljao razumski, sve sam u životu radio nagonski, instinktivno, iskreno i način na koji je srce prikazano u ovoj epizodi mi je vrlo drag. Srce pobjeđuje i muda i razum. Ko toga nije svjestan, život će mu proći u kavezu robovanja tuđim prohtijevima i željama.
Casertano je savršeno nacrtao epizodu, pogotovo prikazi očiju, te generalno ekspresija lica (kod Dylana i Botola pogotovo) su super. Groucho je za divno čudo u ovoj epizodi dobro nacrtan. Čak ide i pohvala na račun prevoda epizode. Hrvatski prijevod očigledno pati od tumora humora, pa je čudo kad se ovako dobro prevedu neke stvari i rečenice. Nije ni prevođenje za svakoga.
A kraj epizode i zadnji Dylanov čin…priča za sebe najviše zahvaljujući Casertanovom crtežu. Ostavljam vama da otkrijete. Ne treba ni svako piskaranje biti puno spojlera.
Dirljiva i emotivna epizoda, vrlo draga srcu mome. Jedna od epizoda za koju bi se mogao snimiti sjajan film, pod uslovom da ga rade Talijani, jer kad bi Ameri ovo uzeli pod svoje, svjesni smo svi da bi to bilo sranje nad sranjima.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
