Veoma čudna situacija u kojoj bend sa dvadeset i kusur godina postojanja u dupetu svoj ko zna koji album po redu naziva – imenom benda. Annihilator je 2010. godine preko Earache Recordsa najavio i izdao svoj novi album jednostavnog naziva ”Annihilator”. Album je izašao prije nekoliko dana, ja sam dobio promo kopiju par sedmica prije kao i svi relevantni svjetski mediji (hah!), slušao i slušao i…
Ali prije slušanja iskreno sam se bojao staviti album na playlistu. Zašto? Ako se vratimo u sada već davno 2008. godinu, barem po broju izdanja koja su otad izašla u svijetu metala, sjetit ćemo se odvratno produciranog, loše odsviranog i idejno praznog albuma ”Metal” istog ovog benda na kojem su se kao gosti našle velike zvijezde današnjeg metala za kojim ja baš i ne marim previše. Upravo je taj album ”Metal” u mene usadio takav strah od bilo kojeg idućeg albuma benda ”Annihilator”, ali šta ću, posao je takav i someone’s gotta do it, rekoh sam sebi i ubacih najnovije izdanje u Winamp.
Ono što mi se od samog početka nije svidjelo je činjenica da se u promo materijalu bend hvali sa šezdeset i šest solaža gospodina Watersa u samo deset pjesama. Svako zna svirati solaže – rijetko ko zna napisati dva poštena riffa. Čini se da se to negdje u međuvremenu zagubilo. Međutim, prešao sam preko šturo napisanog pompoznog press materijala koji ionako nikad nije igrao veliku ulogu u mom životu jer svako svog konja hvali i navalio sam na slušanje.
Šta napisati? Da je ovaj album bolji od “Metala” – ne da je bolji, nego je remek-djelo. Da je bolji od meni jednog od najdražih djela Annihilatora, albuma “Schizo Deluxe” – nema govora.
Da pojasnim.
Jeff Waters i njegova ekipa shvatili su da se album ne može smatrati ”metalom” samo zato što na njega zovneš u goste hrpu likova sa naslovnica trenutno aktuelnih svjetskih metal medija, te su dobro zasukali rukave i snimili album koji je definitivno METAL, tj. nećete moći prestati bengati i uživati u super solažama i bravurama gospodina Watersa. Dave Padden, dečko koji je pjevao na zadnja četiri izdanja Annihilatora, preuzeo je i gitaru, te sad u stilu Hetfielda pjeva i svira, ali ne da pjeva i svira bolje od Džeme, već stvarno to radi sjajno. Padden opet pokazuje nevjerovatne vokalne sposobnosti, ne mogu da vjerujem koliko se taj čovjek može proderati i kakav mu je žar u grlu.
No hoćete li zapamtiti Annihilatorov “Annihilator”? Teško.
Da, upravo tako. Teško. Tjerajući sebe preko granica ljudske sposobnosti da odsviraju ultimativni metal album godine, Waters i ekipa su zaboravili da je metal ATMOSFERA više nego bilo šta drugo. Tu i tamo se pojavi dio koji je zanimljiv, ali se izgubi u hrpi solaža i kurčenja. Kad se samo sjetim genijalnih stvarki “Maximum Satan” ili “Plasma Zombies” sa albuma “Schizo Deluxe”, odmah se sjetim i atmosfere koja je kipila na tim stvarima i ulazila duboko u uši, u mene. Pa gdje je ta atmosfera? Waterse, zašto?
Zahvala Annihilatoru što su ispravili grešku svjetskih razmjera nazvanu “Metal”. Štaviše, ovaj album se trebao nazvati “Metal”, a sljedeći koji bi bio ovako eksplozivan, ali i atmosferičan kao prva dva ili recentni “Schizo Deluxe” se trebao zvati “Annihilator”, jer ipak – u mojoj glavi je totalno drugačija definicija Annihilatora.
P.S. Cover je totalno nezanimljivo Photoshopirano govno, ja stvarno ne kontam čemu divljenje metal svijeta ovome.
COVER ART:
INFO:
Ime benda: Annihilator
Ime izdanja: Annihilator
Izdavač: Earache Records
Godina izdanja: 2010
Website benda: www.annihilatormetal.com
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
