Osamnaest godina. Toliko je ove godine napunio novosadski To Be Punk koji je u prethodnih 17 godina ugostio 202 sastava iz svih krajeva svijeta. Ako mislite da je ovo lako, probajte samo organizovati jednu svirku lokalnih bendova, pa ćete vidjeti kakav je zapravo ovaj festival poduhvat i zašto toliko znači svima nama koji smo u ovoj priči.
Znači toliko da se odlazak u Novi Sad drugog vikenda u novembru već planira i sljedeće godine, neovisno o tome ko će biti headliner. Jer ovaj festival, kao i sam punk, više je od muzike. On znači sretanje, druženje, poznanstva, razgovor, smijeh, dobru muziku.
Tako je bilo i sa ovom godinom: već na proljeće znalo se kad će se festival održati i kao i svake tri prethodne godine koliko ga posjećujem, planirao se odlazak. Unatoč mojim najboljim namjerama, zbog prokletih životnih okolnosti u 2025. godini nisam do dana prije znao hoću li se u petak 14. novembra uputiti za Novi Sad. Srećom, odlazak se realizovao u jutarnjim satima. To Be Punk, četvrta godina zaredom.
Nakon podizanja karata, sa drugarima iz Mučina, Urlika, Vršnjačkog nasilja i Smrti razuma pijemo pivu ispred prostora Fabrike, a posljednje tonsko uštimavanje koje čujemo ispred, znak je da bismo trebali ući. Jedva što smo stigli ostaviti jakne, kad tačno u 20:00 počinje prva noć punoljetnog TBP-a.
NIKAD BOLJI ZVUK
Ovogodišnje izdanje otvaraju Mostarci Crustalno Jasno koji su sa novim bubnjarom Rejhanom sredinom ove godine objavili EP “Jedan minut bijesa”. U Fabrici nikad bolji zvuk, na visokoj bini CxJx nikad bolje nije zvučao. Iako je – nije ovo izuzetak za bend koji otvara fest, više pravilo – koncertna dvorana skoro prazna i koncert Mostaraca prati samo nekolicina ljudi, ne sprečava ova činjenica frontmena Luku da tokom nastupa da sve od sebe, komunicira sa publikom, zahvali se organizatoru, ali i uputi političke poruke protiv predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i njegovih pristalica ćacija.
Ne znam koliko puta sam u njihovih 12 godina karijere slušao Crustalno Jasno uživo, ali ovo je njihov najbolji nastup do sada. Rejhan je fenomenalan bubnjar i odlično je pojačanje i osvježenje u ovom sastavu.
Nakon 25 minuta svirke CJ-a, na binu se penje trio senzacija, podgorički Mučin. Mučin, koji odlično prati (rekao bih evropski, ako ne i svjetski) trend kombinacije Oi! muzike i post-punka, osvježenje je na postjugoslavenskoj sceni. Odatle valjda i veće prisustvo publike u samoj Fabrici i direktno ispred bine na kojoj je trio Nemanja-Veljko-Đorđije.
Multižanrovsko lutanje Mučina kojim se kreću od punka, preko Oi!-a do post-punka, od agresivnosti do tjeskobe, od besmisla do direktnih i jasnih antifašističkih stavova, sve to funkcioniše i uživo, veoma dobro. Sva trojica su iskusni muzičari, super uvježbani, pa nema ispadanja, kako na autorskim pjesmama, tako i na obradi Blitza.
Odličan je dolazak basiste Veljka u bend jer je dijalektika uspostavljena između Nemanje i Veljke predobra: Nemanja je oštar, a Veljko umirujući vokal (kao Ian Curtis) i jednostavno ne znate gdje da prije gledate, kako se pjevanje uvježbano prebacuje sa jednog na drugog, dok se ne gubi nijedan moment utopljenosti u besmisao i bijes.
Moram ovdje iskoristiti prostor i naglasiti da oba spomenuta sastava nastupaju u Sarajevu u petak 28. novembra, u sklopu prvog izdanja Forever Summer Festa, u klubu AG. Cijena dnevne karte je 20 KM i smatram da je ovo odlična prilika za vidjeti ih uživo.
IZLOMLJENE PJESME
Mučin je na bini proveo pola sata, a zatim je trebalo 20 minuta da se na istu popne beogradsko-novosadska Peripetija, jedini predstavnik domaće scene koji su nastupili na ovogodišnjem izdanju festa. Kao i u Županji prošle godine, te prije mjesec dana u Sarajevu, Peripetija je sa mnogo žestine prenijela publici svoj hardcore.
Žestoka muzika i gomila sXe klinaca koji se šutaju ispred bine kojima se obraćaju vokal Miloš i basistkinja Duška (pozitivna i sjajna, istovremeno ozbiljna i nasmijana), obilježili su polusatni nastup ovog benda. Kao i na prošlogodišnjem HardCorner festu, jedna mala zamjerka se mora uputiti Milošu, naime cupping (prekrivanje glave mikrofona rukom). Ovo jeste karakteristično za hardcore frontmene, ali bi se trebalo raditi na tome da se ova navika izbaci, kako bi se jasnije prenijele poruke i stavovi prisutnima u publici, naročito onim klincima sa iksevima na rukama.
Ubrzo zatim na binu izlazi Analena, slovensko-hrvatski post-punk sastav osnovan 1997. godine. Iako su nešto mlađi od autora ovih redaka, ovo je prvi put da ih čujem uživo. Zapravo ovaj bend nikad nisam ni slušao aktivno, a zašto je tako, još jednom mi je postalo jasnije na TBP-u.
Iako se radi o uvježbanim muzičarima i muzičarki, Analena – koliko god bila poput/od vatre – je previše screamo i previše broken za mene. Izuzetne glasovne sposobnosti, dobar odziv ispred bine, ali jednostavno previše “izlomljene” pjesme na koje se ne mogu uhvatiti, čije promjene tempa me izbacuju iz ritma. Analena je svirala nekih 45 minuta, ali što je dalje set išao, sve manje mi je njihov držao pažnju i fokusiranost. Ne mogu reći da je njihovom nastupu išta falilo, jednostavno meni ne odgovara ovakav muzički izražaj.
SLAPSHOT, (MOŽDA) PO POSLJEDNJI PUT
Srećom, nakon njih slijedi nastup večeri (možda i festivala), bostonski Slapshot. Četrdeset godina kasnije i posljednja, oproštajna turneja. Fabrika je sada puna i sa mjesta gdje stojimo (negdje ispred tonca), od prisutnih jedva i da vidimo binu i Chokea sa ekipom.
Očekivano, od početka Slapshotovog seta je divlje. Šutka ne prestaje, bacanja sa bine ne mogu se ispratiti, publika sve vrijeme pjeva uglas, pri čemu i Choke pomaže, pružajući sa bine mikrofon u publiku. Približim se, vidim haos, uslikam par fotografija, snimim pokoji kratki video, i vratim se nazad.
Nevjerovatno je kako ovakvi bendovi, njihov preenergični i prežestoki nastupi te reakcija publike može izmamiti osmijeh na lice. Choke sjajno izgleda sa svoje 63 godine života i nevjerovatno je sa kakvom lakoćom je iznio skoro sat vremena setliste, kao i basist Ryan Packer i gitarist Tye Tonkin, koji su se sve vrijeme kretali sa jednog kraja bine na drugi, nekad tako hitro da usred svog haosa i makljaže nisam ni uspio primijetiti ovu izmjenu pozicije. Ne smijem zaboraviti ni nevjerovatnog Coreya Koniza za bubnjevima, inače tehničara za Suicidal Tendencies. Uh, kakva vrhunac večeri!
Prošlo je skoro i pola sata od kraja seta Slapshota do početka nastupa francuskog CUIR-a. I neka je, trebalo je odmoriti od Slapshota, osvježiti se, uzeti piće. I pripremiti se za odličan afterparty kakav nam je priredila četvroka sa fantomkama na glavama. Odličan synthpunk, tona pozitivne energije, catchy refreni, i veoma plesna muziku. Iako je zvuk zezao jednog od članova na synthu, sa njihovog nastupa nemam nikavih zabilješki. Jednostavno, nije bilo druge do prepustiti se odličnom afterpartyju i uživati više od pola sata.
Odličan kraj prvog dana. Umor je odradio svoje pa iako je bilo poziva za after-after party, leđa i noge rekli su ne. CUIR je bio dovoljan afterparty.
KO: Crustalno Jasno, Mučin, Peripetija, Analena, Slapshot, CUIR | ŠTA: To Be Punk. Festival. GDJE: SKCNS Fabrika, Novi Sad | KAD: 14.11.2025.
