“Prenos” je ISK rubrika u kojoj objavljujemo tekstove naših čitatelja, bili oni novinari, muzičari ili konzumenti rock’n’rolla. I dok su neki od ovih tekstova već ranije objavljeni, neke ćemo ekskluzivno objavljivati na ovim stranicama.
Prvi (i najvjerovatnije jedini) Prenos u 2025. godini ispisao je Džemal Bijedić, sarajevski muzičar, novinar i koncertni promoter, koji je posjetio rasprodani koncert grupe W.A.S.P. u Zagrebu u sklopu turneje “Album ONE Alive”.
Džemal trenutno obnaša ulogu basiste u grupama GNU i The Loudest Silence, a poznat je i kao suosnivač projekta The Aebyss koji se sastojao od web portala i radijske emisije.
Uživajte!
Mnogo bendova se odluči krojiti (svjetske) turneje oko svojih kultnih albuma. Dream Theater je iskopao “Metropolis Pt 2: Scenes from a Memory” na 20. godišnjicu albuma. Queensrŷche redovno svira kompletan “Operation: Mindcrime”, a znamo da su slične proslave starih izdanja imali i Slayer, Metallica, Megadeth i mnogi drugi. Nedavno je baš u zagrebačkom Boogaloo klubu Ashes of Ares (grupa bivših članova Iced Eartha) odsvirao album “The Dark Saga” u cijelosti.
Nije ovo ni prvi put da W.A.S.P. pravi neke specijalne turneje ili koncerte koji obilježavaju godišnjice rada i postojanja benda. Oni to zapravo rade još od 25. godišnjice albuma “The Crimson Idol” kojeg su ponovo objavili 2017. godine, dok je zadnji pravi studijski album sa novim pjesmama po imenu “Golgotha” izašao prije tačno 10 godina. Nisam dakle bio previše iznenađen kad je Blackie Lawless objavio da će W.A.S.P. na predstojećoj turneji svirati kompletan debitantski album. Iznenađen? Ne. Uzbuđen? Itekako!
Prvi album benda W.A.S.P. je objavljen 1984. godine i predstavlja ogroman komad istorije heavy metala. Ne samo da je sjajan od početka do kraja, već je svojevremeno bio najšokantniji album najšokantnijeg benda ikad.
Za black metal ikonu Abbatha (ex-Immortal) je upravo taj album ‘najbolji heavy metal album svih vremena’. Blackie i W.A.S.P. su preko noći postali noćna mora svih roditelja, a u isto vrijeme idoli i heroji tinejdžera koji su rasli u vrijeme kada se razvijao i sam žanr. A ja sam jedan od njih.
Turneja je Blackieja i W.A.S.P. ponovo dovela u naše regije, a ja sam imao priliku da ih gledam u zagrebačkom klubu Boogaloo. Moju euforiju za ovim koncertom su kočila realna očekivanja: Znao sam da Blackie koji je na pragu 70-e godine sigurno neće skakati i divljati kao nekad. Znao sam da neće imati motornu pilu u zadnjici, da neće ispaljivati varnice iz međunožja, da neće mačetom “mučiti” polugole djevojke na bini, te da sigurno neće bacati sirovo meso u publiku.
Sa druge strane me strašno radovala činjenica da W.A.S.P. trenutno nastupa u možda najjačoj (mogućoj) postavi. Naravno, od originalnih članova tu je samo Blackie, ali pored dugogodišnjih članova Mikea Dude (bas) i Douga Blaira (solo gitara), za bubnjevima je prejaki Aquiles Priester, koji je nekima možda poznat i kao bubnjar koji je “zamalo” postao novi bubnjar Dream Theatera. Jedno je dakle bilo sigurno – W.A.S.P. će biti vrlo čvrst i usviran.
Da nisam jedini koji je jedva čekao ovaj koncert govori i činjenica da je koncert mjesecima unaprijed bio rasprodan. Internet ulaznice su “pukle” u 5 minuta. Bez obzira što je Boogaloo otvorio sve svoje kapacitete, bukvalno od zida do zida, sve je bilo krcato već sat prije početka koncerta.
A publika? Od starih ljudi do vrlo mladih metalaca. Od bradatih vikinga do 80’s stil djevojaka, sve sa natapiranim frizurama… Kad kažem krcato – mislim krcato. Nije bilo mjesta u Boogaloou, da ste mogli imati mogućnosti da se okrenete. Posjetio sam desetine koncerata u ovom klubu i nikad, ali nikad nije bilo ovako puno. To tvrde i drugi sa kojima sam razgovarao. A vrijedi napomenuti da je W.A.S.P. svirao bez ikakve predgrupe!
Klub je svoja vrata otvorio kao i najavljeno, tačno u 19:00h. I bez obzira što je početak koncerta zakazan za sat i pol kasnije, ljudi su pohrlili unutra. Pored istraživanja štanda sa majicama benda, ljudi su željeli da ugrabe sliku sa postavljenom binom i legendarnim Blackiejevim mikrofonom Elvisom, te da se što bolje pozicioniraju za predstojeći show.
Štand sa majicama je bio veliko razočarenje jer je bend još prije ovog koncerta rasprodao sve, tako da su majice bile samo u veličinama S i 3XL. Kvalitet robe je ipak za veliku pohvalu, no cijene su astronomske. Zaista ne znam kuda ovo ide i da li će iduće godine majice dosegnuti cijene od 50 eura.
U 20:30h Boogaloo puca po šavovima, ali umjesto Blackieja, na pozornicu izlazi jedan od uposlenika Hangtime agencije i još jednom obavještava publiku o pravilima kluba i željama benda (nema pušenja, pa ni električnih cigareta, nema stage divinga i slično). Inače bih pohvalio tim Hangtime agencije, svi su nosili brendirane ljubičaste dukserice i bilo ih je lako uočiti, što je vrlo važno na koncertima sa ovakvim gužvama – uvijek znate kome se možete obratiti.
Sa 20 minuta zakašnjenja (ipak je to Blackie), gase se svjetla i uz kratki uvod pjesme “The End” benda The Doors i Jim Morrisonovo “This is the end, my only friend” (Blackie i njegov smisao za humor) kreće snimak medleya koji akcentira sve faze benda. Duda, Blair i Priester zauzimaju svoja mjesta, a onda na binu izlazi Blackie i otvara koncert zaista sa “I Wanna Be Somebody”.
De facto najveći hit albuma, neki bi rekli i samog benda, postiže to da je Boogaloo odmah eksplodirao, a ja ne mogu da ne primijetim da Blackie izgleda i zvuči sjajno za svoje godine. Visok, vitak, vitalan. Sve što mi je prije koncerta rekao Damir Eskić iz benda Destruction, da je Blackie fit kao nikad, je istina.
Na “I Wanna Be Somebody” se nastavlja “L.O.V.E. Machine” i tu već postaje jasno da će W.A.S.P. odsvirati prvi album baš po redoslijedu sa nosača zvuka. Blackie će tokom večeri i ispričati nekoliko anegdota upravo o tome. Bend zaista briljira kroz kompletan nastup, a na pjesmi “Sleeping (In the Fire)” Doug Blair ima priliku da pokaže sve svoje sposobnosti. Ne samo da mu je produženo mjesto za solažu, već ostaje sam na bini. Da, čak se i Blackie sklonio i pustio mu da pokaže zašto uživa njegovo povjerenje sve ove godine.
U međuvremenu je i bina promjenila izgled. Dok su na prvih par pjesama oko benda bili cirkuski plakati sa citatima pjesama benda i ilustracijama, nakon pjesme “School Daze” se otkrivaju 3 velika ekrana, na kojima tokom ostatka koncerta idu snimci benda iz mladih dana, kao i iz starih spotova. Tako da publika ipak dobiva priliku da vidi Blackieja kako baca sirovo meso u publiku ili crta mačetom po nedužnim djevojkama.
Kompletan album zvuči sjajno, Blackie vlada binom kao malo ko, a publika mu doslovno jede iz ruke. Za mene dodatno iskaču pjesme “Hellion” i “On your knees”, gdje se more publike dodatno ustalasa. Sa “The Torture Never Stops” bend završava debitantski album i silazi sa scene.
Odmah se čuju povici kao “hoćemo još” i naravno “Blackie, Blackie, Blackie!”
Nakon kratke pauze, preko razglasa kreće intro “Inside the Electric Circus”, te bend doslovno iskače na binu i svira medley pjesama “Inside the Electric Circus”, “I Don’t Need No Doctor” i “Scream Until You Like It”. Bez pauze sviraju “The Real Me”, pa “Forever Free”, a uz velike ovacije publike tu je i dio pjesme “The Headless Children”.
Nakon toga je vrijeme za apsolutno finale večeri. U prigušenom svjelu, Blackie moli publiku za pomoć i počne sam svirati “Wild Child”. Tekst pjesme se ori dvoranom, a uz ulet benda, već potpuno zgužvana publika Boogaloo kluba daje i ono malo snage što je ostalo.
Na kraju ne smije nedostajati “Blind in Texas” gdje se konačno Blackie penje na mikrofon, njiše i zauzima poznatu kultnu pozu. Publika zna nagraditi ovaj potez sa velikim ovacijama – još jednom: Blackie ima 69 godina! I tu je kraj zaista fantastičnog koncerta. Bend napušta binu, tehničari se bacaju na posao pospremanja bine, a publika trči da ugrabi još koje pivo, prije nego ih uposlenici kluba isprate napolje.
Uz to zadnje pivo pokušavam da rezimiram večer. Gledam publiku koja zadovoljno napušta klub i ponovo se divim metal sceni u Zagrebu. Nevjerovatno je koliko je klasični heavy metal jak u zadnje vrijeme. Što se tiče samog koncerta: žao mi je što pjesma “Animal” nije nekako našla svoje mjesto na ovom koncertu, ali ruku na srce, nije ni bila dio originalnog albuma.
Žao mi je i što bend nije svirao “Chainsaw Charlie” jer Priester tu pjesmu ubija, ali to bi bilo možda i previše dobrog. Sad se iskreno nadam da će bend nakon ove turneje raditi na novom albumu. Blackie je za vrijeme koncerta rekao da više neće svirati većinu pjesama sa ovog albuma i koliko god to bilo tužno, obradovalo me je što je najavio da će W.A.S.P. opet doći, te generalno nije davao ikakav dojam da imalo misli usporiti karijeru benda.
A kad Blackie opet bude zvao, ja ću biti tu!
Autor: Džemal Bijedić
