Poprilično je strašna i zbujujuća činjenica koliko se mladih (i starijih) ljubitelja metal zvuka zaklinje na oltaru thrash metala, a nikad nisu čuli za Rigor Mortis. Ovaj američki bend bio je i ostao plamteća zvijezda podzemnog thrasha, onog što se liže sa ranim deathom, istinski dragulj agresivnosti koja raduje. Nije u pitanju jedan od onih kvazi kultnih bendova – u pitanju je grupa čiji su muzičari kasnije svirali ili i dalje sviraju u bendovima kakvi su Ministry, GWAR, Speedealer i Warbeast.
Njihova karijera bila je kratka, turbulentna i isprekidana. Osnovani su 1983. godine, bili su aktivni do 1991., da bi 2005. izašli iz groba i ponovo se aktivirali. Međutim, iznenadnim i tragičnim odlaskom gitariste Mikea Scaccie koji je 2012. godine preminuo od srčanog udara na bini, Rigor Mortis je zauvijek završio svoje postojanje.
Sreća u svoj toj nesreći bila je činjenica da je ista postava koja je svirala na fantastičnom istoimenom prvijencu krajem osamdesetih počela raditi i na novom albumu koji je 2014. godine, skoro dvije godine nakon smrti Mikea Scaccie ugledao svjetlost dana. Izdavanje ovog albuma u vlastitoj režiji pomalo je gorak plod – činjenica da nijedna izdavačka kuća kojoj je ovaj album ponuđen nije htjela izdati isti (pretpostavka je – zbog nemogućnost da se album koncertno promoviše zbog preminulog člana) dovoljno govori da su i metal izdavačke kuće danas postale poprilično mizerne i pohlepne institutucije koje ne podržavaju umjetnost, bez obzira što su im iste puna usta.
A “Slaves To The Grave” je album koji nije samo album – da Mike Scaccia nije umro i da su dobili određenu količinu novca koji bi se utrošio u marketinške svrhe, “Slaves To The Grave” bi bio penal u 91. minuti gdje bi gol mogao značiti vodstvo. U pitanju je fantastična zbirka starog thrasha sa povremenim progressive i punk uletima. Ovdje nećete pronaći na granice između žanrova, već ćete sjediti otvorenih usta, buljeći u prazno i pitajući se kakvi profesionalci i svirači mogu ovako dobro integrisati muzičke elemente u jedno. Ovdje thrash ne ubija muzičku komplikaciju, a muzička komplikacija ne slabi udar koji daje punk.
Znate onaj period kad su thrash pjesme bile kompozicije koje vas ni u jednom trenutku nisu tjerale na zijevanje? Kada je thrash bila muzika koja je donosila neočekivano? To je ovaj album. Sigurno ste najmanje stotinjak puta pročitali ili čuli kako je neki album zapravo soundtrack za horror film. Zaboravite na te budalaštine. “Slaves To The Grave” jeste horror film – agresivnost i konstantni osjećaj jeze koji vas pila uzduž i poprijeko dok gitare ciče.
Oduševljava činjenica da Rigor Mortis ne vara na ovom albumu, sve je tako živo, produkcija je tu samo da album drži na jednom mjestu, ali je stvorena atmosfera haman-raspada, kao kada gledam u crtanom filmu brzo auto koji piči cestom, a na sve strane mu klepeću dijelovi. Vozač zna da to tako treba, a gledatelj posmatra u neizvjesnosti. Pored Scaccie koji je snimio (ovo govorim bez obzira na frazu ‘o mrtvima sve najbolje’) neke od najboljih riffova koje sam čuo u thrashu otkako sam počeo slušati muziku za potrebe ISK, ostatak benda je odradio i više nego impresivan posao za povratnički album, dvadeset i tri godine nakon posljednjeg izdanja.
Sada je gotovo, predstava je završena i zavjesa se spušta. Rigor Mortis više ne postoji, ali ovo što su nam ostavili u amanet je dovoljno da im kažemo – hvala, slušat će se. Ponovo i iznova.
Rigor Mortis – Slaves To The Grave
2014 / Rigor Mortis
Website benda
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
