Tri mlada zagrebačka benda, Plazm, Smrdljivi Martini i Prater, su 18. jula razbili monotoniju i odlučili nastupiti u toku radne sedmice u Sarajevu.
To je potez vrijedan hvale i hrabrosti. Ipak, ne mogu se ne osvrnuti na lošu komunikaciju i slabu reklamu od strane bendova, jer je jako teško bilo znati da se svirka uopšte održava. Vrijedi napomenuti da su ovo tri jako mlada benda čiji članovi još nisu prešli prag adolescencije i da u budućnosti treba nadograditi mnogo toga, počevši od bolje organizacije i komunikacije, a i tehničkih elemenata na koje ću se nadovezati kako budem komentarisao nastupe sva tri benda.
Prvi na scenu su izašli Plazm čiji zvuk bih opisao kao neku vrstu panka sa primjesama melodičnog alternativnog rok zvuka. Kako i samo ime benda asocira, to je neka vrsta pošalice na račun jednog od najpoznatijih keksova Balkana, u nekim video isječcima na društvenim mrežama može se vidjeti kako bacaju Plazmu u publiku.
Ipak, toga u Sarajevu nije bilo, možda zbog (ne)loše publike ili slabog odziva ljudi generalno. Plazm je dostavio sirov, na momente tvrd zvuk koji mi ipak nije ulijevao dozu sigurnosti i povjerenja. Odsvirali su svoj set i osjećao sam se kao da sam na probi, a ne na živoj svirci. Prostora za napredak definitivno ima i sama činjenica da ovako mlad bend ide na turneju po regiji definitivno obećava.
Nakon Plazm, na scenu izlazi Smrdljivi Martini, koji mi je lično puno bolje zvučao na tonskoj probi prije same svirke nego li na samom nastupu. Njihov zvuk bih opisao kao post-pank prošaran ex-Yu zvukom panka, možda nešto kao vanbračno dijete Termita i Stoogesa.
Za vrijeme svog seta, Smrdljivi Martini se poprilično zajebavao negoli ozbiljno svirao što je rezultiralo da dobar dio starije publike izgubi živac i spas traži u bašti AG kluba.
Da li se bend na to odlučio zbog manje publike nego na što su možda navikli (na YouTube su dostupni snimci njihovog festivalskog, puno boljeg nastupa) ili je u pitanju bilo nešto drugo, ne znam, no nije baš ni pankerski ni rokerski ni metalski da jedan bend izvodi dječiju pjesmicu Branka Kockice i očekuje neku univerzalnu zahvalnost.
“Najtvrđi” bend koji nas je počastio nešto boljem nastupom je bio Prater, okarakterisan kao death metal bend iako im je zvuk puno melodičniji za ono za šta predstavljaju. Prater su odradili najbolji dio posla (iako su jedan dio seta svirali bez jednog gitariste, neozbiljno malo) i kao bend kojem je prva živa svirka bila krajem marta ove godine, zvuče sasvim pristojno za svoj uzrast. Starijoj publici neće baš leći, pa je na njima da rade na tome i pokušaju udovoljiti generacijskim zahtjevima, nije lako, ali je itekako moguće.
Nije mi cilj srozati ili negativno pričati o bendovima, ali nijedna svirka nije prostor za zajebanciju, jer tri prodate karte su tri prodate karte i te tri osobe treba nahraniti distorzijom, rifovima i growlanjem kao da ih je tri hiljade.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
