Svako se u životu sjeća jedne posebne godine kada je hrana imala bolji okus, sunce sijalo ravnomjernije, a nivoi zaljubljenosti i slobode duha bili optimalni. Ta godina je 2009. za mene; period velikih turneja, druženja i koncerata, možda posljednja godina dječačke nevinosti.
Mislio sam da je nemoguće dostići taj nivo blaženosti, sve dok nisam zaključio 2025. godinu i shvatio da sam ga zapravo opet proživio. I dok je mnogima (sa pravom) 2025. godina bila teška, a svijet se nikad nije doimao manje empatičan, iza mene je period pomaka na svim poljima koji jasno signalizira svijetliju budućnost, barem po pitanju situacija na koje imam direktan utjecaj.
U domeni onoga što bi ISK čitateljstvo moglo interesovati, bila je ovo godina odličnih koncerata, prvih i iznimno emotivnih susreta sa bendovima koji su mi mnogo značili na putu odrastanja. Descendents, Circle Jerks, Bad Religion, Negative Approach i Obituary, to su samo neka od velikih imena koje sam slušao uživo prvi put u prethodnoj godini.
Među te velike nastupe nesumnjivo spada i uživanje u savršenom haosu švedskih The Hivesa. Na krilima novog izdanja “The Hives Forever Forever The Hives”, The Hives su u Beču održali koncert koji se treba gradirati kao performans jer se radi o savršenom spoju scenskog nastupa i muzičke izvedbe. Ta količina energije i 30 godina nakon osnivanja je uistinu kompas za sve koji se žele baviti ovim poslom.
Na koncertima i manjem broju festivala koje nisam propustio, otkrio sam mnoge nove favorite: španski Crim kao predgrupu Bad Religionu i luđački australijski trojac Punter koji me razorio sa bine na Monteparadisu. Žalim što nisam imao fizičke snage da ispratim izvještajem i treći dan Monteparadisa, ali kako sumiramo godinu, da ispravim nepravdu nespominjanja dva nastupa.
Talijanski Golpe je unutar prostora kluba Monteparadiso demonstrirao neviđenu silu hardcore punka. Njihov d-beat je sviran agresivno i precizno kao da posao odrađuju metalci; militantna direktnost je daleko od ukrasa, a agresivnost zabrinjavajuća. Golpe su platinasti standard evropskog hardcorea.
Rock’n’roll trojac Vipera zatvorio je prošlogodišnje izdanje Monteparadisa. Kad su se popeli na binu i popalili Marshalle, teleportirani smo u 1983. godinu; negdje u Evropi Motorhead je snimao “Another Perfect Day”, a mi smo udarani u glavu nekontrolisanom navalom iste sirove rock’n’roll energije. Za vrijeme Viperinog nastupa 200+ ljudi se nekontrolisano znojilo i micalo, propinjalo na rukama i nestajalo pod nogama okupljenih. Nikad nisam osjetio toliku navalu pozitivne energije na nastupu nekog, uslovno rečeno, lokalnog benda. Odsviravši perfektan koncert, Vipera mi se u finalu pulskog festivala ustoličila u top 5 najboljih aktivnih bendova Balkana.
Ono zbog čega me 2025. godina ponajviše podsjeća na 2009. godinu su lični uspjesi; tada je brana pročepila za moj nekadašnji bend Motherpig sa dvije turneje, te nizom značajnih koncerata u Sarajevu. U 2025. godini, bend POPIK je objavio drugi (mi bi rekli povratnički) album “Brzi i grozni”, a sviralo se koliko privatne obaveze i interes organizatora omogućavaju. U prevodu, sasvim dovoljno i na sjajnim lokacijama širom republika regiona.
Kad smo kod ISK i POPIKa, ne mogu ne adresirati jednu pojavu. “Brzi i grozni” na listi top izdanja ISK ekipe je ogromna čast, ali se istovremeno doima kao nesnosan akt nepotizma, i vjerujem da ima onih koji misle u tom smjeru. Kao kontraargument mogu ponuditi samo istinu.
Kao urednik ovog medija nisam posvećen mijenjanju mišljenja kolega, već pomaganju da ih bolje izraze. U slučaju kad odluče da pišu o POPIKu (nikad na moj nagovor), ispravljam samo eventualne pravopisno-gramatičke greške, sve ostalo ostaje kako je dostavljeno u moje poštansko sanduče. Time bilo kakva (ne)iskrenost ide isključivo na račun autora; ja iz kože osobe koja se bavi muzikom na različitim frontovima još uvijek ne planiram izaći.
Bilo je i izvjesnih pozitivnih promjena na polju konzumacije muzike u 2025. godini. Puno sam više pažnje posvetio kolekciji vinila i svemu onome što imam urezano u komade plastike. Gledao sam da svaki mjesec obogatim svoju Bandcamp kolekciju novim izdanjima koje sam kupovao i time direktno podržavao bendove.
Od juna 2025. godine nisam korisnik Spotifyja. Raskid je to nakon skoro 10 godina aktivnog korištenja, a odluka je bazirana na kombinaciji ideala. Najkraće rečeno, ne interesuju me algoritmi, kontinuirana dostupnost svega i muzika u formatu pozadinske buke.
Ovo su albumi koji su me dotakli u 2025. godini, oni sa kojima sam proveo najviše vremena, koji su me najčešće nasmijali i natjerali da se mičem. Njihovim autorima hvala jer su ova djela zauvijek soundtrack fragmenta mog života.
A život je uistinu dobar. Živite ga.
Moron Police – Pachinko
Početkom decembra 2025. godine ime Moron Police stršilo je na listi objavljenih albuma kao ogromna bubuljica na čelu tinejdžerke pred maturalnu zabavu. Bilo je bezobrazno drugačije i osnovni razlog zašto sam odlučio da bacim uho na četvrti album “Pachinko”.
“Pachinko” je primjer medija sa kojim nema faze medenog mjeseca. Nakon prvog slušanja znaš da li će veza uspjeti ili ne. Upravo je taj nedostatak dileme omogućio meni da Moron Policeu dodijelim titulu autora albuma godine.
“Pachinko” je konceptualno prog rock remek-djelo koje svakim novim slušanjem otključava dodatna vrata ljudske psihe i zapažanja. Čuda se čine bezgranična, kao da se elementi generišu kako slušatelj prolazi kroz pasaže koji zanemaraju zakone žanrova i aranžmana.
Šta se sve može čuti na ovom albumu? Od rushovskih intervencija, soundtracka japanskih videoigara, synthpopa i blastbeata, “Pachinko” je album bez ijednog fillera, sa jasnim tendencijama da se sve uokviri u muziku slušljivu čak i onima pop senzibiliteta.
Moron Police je 2022. godine, za vrijeme produkcije “Pachinka”, doživio veliku tragediju, kada je u saobraćajnoj nesreći preminuo bubnjar Thore Pettersen. Iskreno vjerujem da bi Pettersen bio ponosan na prijatelje i način na koji su iznijeli ovo izdanje. Toliko humora, ljudskosti i živosti u jednom izdanju odavno nisam čuo. Rijetka su čuda savršenstva; ovaj album je to.
Punter – Australienation
Kad sam u augustu 2025. godine ostao ukopan razjapljenih usta ispred zida buke koji je malterisao trojac iz Melburna, na trenutak sam pomislio da gitarista i pjevač Nathan Burns doživljava epiletični napad na bini. Iz tih crnih misli izvukla me pažljiva opservacija njegovih kretnji; shvatio sam da je čovjek u transu performansa koji mu pomaže da ostvari vanljudske napore kako bi dostavio muziku publici nespremnoj da je primi.
Bio je to živi nastup za pamćenje, jedan od onih koji me ostavio u stanju uznemirenosti sve dok nisam stisnuo ruku članovima i članici benda, izrazivši svoje potpuno oduševljenje, poput tinejdžera koji je prvi put izašao na koncert bez roditeljske prismotre.
Isti osjećaj me pratio tokom slušanja njihovog albuma “Australienation” objavljenog u februaru 2025. godine, a slušanog na sedmičnoj bazi od trenutka otkrivanja Puntera. Punter zvuči kao mutirana verzija Chatsa u borbi kaiju razmjera sa internim Peter Panom Speedrockom. Dok traje ta borba, Punter jednostavno ne može pobjeći od svojih australijskih korijena, pa se razmahuje i intenzivnim pub rock dionicama.
Potpuno je iskrena, ali kriva pretpostavka da su Punter lirički zajebanti; njihove teme su relevantne, bliske mlađima i starijima, teme otuđenosti, loših navika, bijednih ideala. Nathan, Bella i Jake su uvjerljivi u svom crnilu i bijesu jednako kao i u svom rock’n’rollu. Postojanje ovakvih bendova je na razini incidenta, zato je Punter vrijedan svake sekunde vaše pažnje.
Mutagenic Host – The Diseased Machine
Tačno prije godinu dana, 3. januara 2025. godine, britanski Mutagenic Host objavio je debi album “The Diseased Machine”. Za razliku od bratije koja se kroz prizmu hardcoreom ojačanog death metala dotiče tradicionalnih tema, Mutagenic Host propituje sadašnje stanje u svijetu, globalnu apatiju, tehnokratiju i jednu od mogućih mračnih budućnosti u kojoj će AI evoluirati u AGI i donijeti kraj ljudske rase.
Iako nedovoljno razrađen, to je lijep element koji Mutagenic Host razlikuje od sličnih bendova i daje mu šmek death metala devedesetih, kad se sve doimalo mnogo unikatnije nego danas. Razlog zbog kojeg se “The Diseased Machine” nalazi na ovoj listi je jednostavan – album je iznimno slušljiv i zabavan, nimalo dosadan i drži vodu od prve do zadnje sekunde.
Loš primjer – Puls univerzuma
U svojoj decenijama dugoj karijeri, Loš primjer nije snimio album poput “Pulsa univerzuma”. U novembru svijetu nije pružena prilika da čuje još jedan njihov album, već Sveti gral njihovih studijskih ostvarenja.
Postava vođena producentom, vokalom i gitaristom Filipom Sertićem u studiju Depth je snimila album koji savršeno sublimira njihove različite utjecaje. Na površini je lako prepoznati melodičnost Bad Religiona koja se koristi kao sredstvo da se prenesu životne istine i iskustva kroz kompleksne tekstualne retke.
Naknadnim slušanjima otkrivaju se dodatni slojevi poput evidentnog utjecaja melodičnog švedskog death metala; album je krcat takvim upečatljivim melodijskim dionicama koje mu daju istinsku unikatnost među muzičkim djelima ovog prostora.
Takav spoj metal i punk utjecaja se doima kao logičan, s obzirom da je Loš primjer bend iz Požege, jedne od utvrda alternative postjugoslavenskih prostora, i da ga čine ljudi koji su svoje cijele živote predali u svrhu sviranja različitih nekomercijalnih žanrova.
The Hives – The Hives Forever Forever The Hives
Nisam očekivao novi, a kamoli ovako dobar album nakon “The Death of Randy Fitzimmons” koji se našao na listi najboljih izdanja 2023. godine. Bio sam poprilično skeptičan da ću novi album uvrstiti na listu ove godine. Falilo je “ono nešto”, a to sam nasreću dobio na koncertu The Hivesa.
“Enough is Enough”, “Legalize Living”, “O.C.D.O.D.” i “Born A Rebel” zasjaju posebno jarkim sjajem kada im se vratite nakon slušanja uživo. Šveđani i dalje predano rade na stvaranju najnaelektrisanije verzije rock’n’rolla dostupne ljudskom uhu, uz sasvim bezobrazan nivo seksipila idealnog za rituale plesa i dekadencije.
Fuzzlija – Helykopter
Iako sam u recenziji napisao i više nego dovoljno hvalospjeva na račun Fuzzlije, smatram da su zaslužili još jedno eksponiranje svijestima mase tako što ću im dodijeliti titulu jednog od albuma godine. Odavno u bh. rock’n’roll vodama nije bilo ovakvog materijala, ako ikad, i raduje me činjenica da bend već uveliko radi na novom albumu. Ako ga dočekamo dogodine, sreća najveća.
Pupil Slicer – Fleshwork
Kad sam prvi put čuo “Mirrors” 2021. godine, ostao sam uzdrman agresivnošću britanskog benda. Nasljednika “Blossoms” sam preskočio, ali treći album “Fleshwork” je bio kupljen prije nego sam u arhivu poslao obavještenje o objavi albuma.
Kolege iz drugih medija navode da je bend izuzetan izbor za ljubitelje Dillinger Escape Plana, Convergea i Oathbreakera. Na tom polju sam pretanak da gradim konkretne usporedbe, ali znam zašto je ovaj album tu gdje jeste.
“Fleshwork” je konzistentan napad na čulo sluha: sama buka je teška za podnijeti zbog toga što je “uvijek u facu”. Ima tu dinamičnosti, ali osjećaj je da bend izbaci iz brzine samo da bi ubacio u veću. Ne radi se ovdje isključivo o BPM-u, već o masivnosti zvučnih udara. Posebno je zadivljujući (i u miksu odlično posložen) odnos basa i gitare, njihova saradnja i odvojeno djelovanje kojim kao da žele slušatelja okružiti sa svih strana i ostaviti u stanju bespomoćnosti.
Iako se Kate Davies na ovom albumu pridružio novi tim, nije napravljen jedan korak unazad po pitanju kvalitete pjesama, aranžmana ni agresivnosti. Pupil Slicer je i dalje šokantan po svim parametrima.
End It – Wrong Side of Heaven
Prije tri godine, pred mojim očima izvrtio se spot za pjesmu “New Wage Slavery” baltimorskog benda End It. Spot je svojevrsni omaž kultnoj “The Wire” i baltimorskim ulicama, a frontmen Akil Godsey je savršeno odigrao “ulogu” Omara Whitea dostavljajući poruku visokim glasom preko galopirajućeg hardcore haosa.
Još od tog trenutka sam strpljivo čekao da End It objavi album – sva izdanja i singlovi između me nisu doticali jer sam znao da ništa neće nahraniti moju glad kao puni album. Desilo se i “Wrong Side of Heaven” je zapravo hardcore pakao devedesetih kakav hoću.
Goniči instrumenata na albumu koriste svo znanje svijeta da stvore album koji diše po principima živog materijala napravljenog za kreiranje haosa u klubovima i halama. Breakdown dijelovi su za uzeti vazduha, refreni su za izbijanje vazduha iz pluća u horskom urlanju, haotične brzine su za poginuti, a na svim tim podlogama Akil prijeti li prijeti, bez imalo milosti, sve do obrade “Could You Love Me” benda Maximum Penalty iz 1996. godine.
Na toj numeri frontmen pokazuje svoje raskošno pjevačko umijeće sa naznakama soula i R’n’B-ja, naprasno mameći da od univerzuma tražimo da na idućem izdanju End It da više prilike Godseyu da pusti avaz.
Uzmite sebi sve Turnstileove svijeta, sa End Itom meni priča završava!
clipping. – Dead Channel Sky
Peti album alternativnog hip hop trojca je moje prvo upoznavanje sa njihovim zvukom. Ne postoji pridjev kojim se bolje može opisati moj odnos sa ovim albumom od “opsesije”. Teško je adekvatno opisati “Dead Channel Sky”. Ovo je budućnost generisana tihim radom milijardi čipova i mikroprocesora, zaposjednuta cyberpunk demonom, iznikla iz tehnološkog otpada i buke gradova u kojima čovjek životari, a mašina caruje. Kompozitori Jonathan Snipes i William Hutson ne bježe ni od noisea, pa je album na trenutke jednostavno neslušljiv sa namjerom.
A kome nije dovoljno zvukova tehničko-elektronskog raspada u brzinama koje nekad jednostavno izazivaju mučninu, dodatni napad na čula je rap Daveeda Diggsa, Grammyjem nagrađenog producenta, muzičara i glumca. Kao MC clippinga., Diggs služi kao kohezivno, organsko ljepilo, duh unutar mašine. “Dead Channel Sky” je u muzičkom smislu ono što je za knjige bio “Neuromancer”, a za film “Matrix”.
Aesop Rock – Black Hole Superette
Postoji razlog zašto je Aesop Rock već drugu godinu zaredom službeno na poziciji najslušanijeg umjetnika u mojim ušima. On djeluje kao potpuna umjetnička anomalija koja iz albuma u album pogađa mene kao slušatelja na svim poljima.
Na “Black Hole Superette”, jednom od dva Aesopova (!!!) albuma objavljena 2025. godine, MC potpisuje svu muziku i tekst, što iskustvo čini jedinstveno njegovim. Rime su i dalje pune referenci za čije shvatanje trebam pomoć pretraživača, ali i izuzetno jednostavnog i primamljivog storytellinga, toliko odaljenog od svih normativa današnjeg rapa. To je možda najevidentnije na pjesmama poput “John Something” i “Snail Zero” koje pozivam da poslušate jer bilo kakva priča o njima je spojlanje izuzetnog audio filma.
Kad Aesop zaključi album lažima poput “I’m a particle/a minute quantity of matter/The least possible amount of data”, uhvati te jeza od svjesnosti da je um majstora zapravo potpuno neograničen i da je samo pitanje toka svijesti gdje bi nas moglo odvesti novo Rockovo putovanje. Lokaciju ne znamo, ali siguran sam da će biti uzbudljivo.
Obratiti pažnju i na…
Liste najboljih izdanja su same po sebi uzaludna rabota; niti jedno ljudsko biće može sumirati umjetnički opus čovječanstva unutar 365 dana niti postoje globalno prihvaćeni normativi na osnovu kojih bi trebali suditi. Ipak, pisanje ovih listi je uzaludno koliko i ljudsko, te pomaže pružanju otpora kulturocidu i buldožerstvu algoritama.
Mnogo je izdanja koja su vrijedna pažnje, iako se nisu našla na mojoj glavnoj listi.
Crustalno Jasno su objavili “Jedan minut bijesa”, svoje najkonkretnije izdanje dosad. Heaven’s Gate je projekt članova Cannibal Corpsea i Municipal Wastea, i u aprilu su objavili iznimno dobru hardcore punk ploču. Nema se puno šta zamjeriti, ali se itekako može uživati u povratničkom Coroneru. “Absurdity of This World” benda STATICØ se nije bez razloga našao na top listama najboljih izdanja 2025. godine mojih kolega na ISK.
Zima 2025. godine izdržana je i zahvaljujući Izrodu i njihovom EP-ju. Ako ste raspoloženi za melanholiju spakovanu u nježniji rock, “Dashboard Heat” je album koji trebate čuti. Ljubiteljima hip-hopa nije teško preporučiti i drugi prošlogodišnji album Aesopa Rock “I Heard It’s A Mess There Too”, te povratnički Public Enemy “Black Sky Over The Projects: Apartment 2025”.
Za preporuke u produžecima, obratite se grupama Hellacopters (album “Overdriver”), Viagra Boys (album “viagr aboys”), Clipse (album “Let God Sort Em Out”) i BEARxHUG (istoimeni “BEARxHUG”).
Do idućeg januara!
