Odlična godina za muzičku industriju i slušatelje je iza nas. Bilo mi je jako teško sastaviti listu od 10 najboljih izdanja protekle godine. Fokusirao sam se na ono što mi se učinilo esencijalnim. U narednom periodu se možda osvrnem i na neka ostala izdanja koja su definitivno vrijedna pomena, ali ova lista izgleda ovako.
Tribunal – The Weight of Remembrance
Liči na Candlemass, a opet svoji. Album počinje s pjesmom “Initiation” na kojoj duo pali svoje motore ili, gotičkim rječnikom, svijećnjake. Osjeti se tama i onaj ljubičasti ton koji se možda ne može objasniti, ali siguran sam da svako zna o čemu pričam. Uživao sam u death vokalima Ettiennea, kao i mirnoći pjevačice Soren. Ova ubitačna kombinacija svoju audiodramsku izvedbu čini jednim od najboljih gothic albuma u ovom desetljeću.
Iz sanjive atmosfere dolazimo do jedne sveopće oluje i to se sve dešava unutar 47 minuta. Jako važan segment benda je kontrast između muškog (death) i ženskog (clean) vokala što pridonosi izgradnji momentuma praćenim violončelom za dodatni gotičkog ugođaja.
Porta Nigra – Weltende
Album “Weltende” istražuje teme i užase Prvog svjetskog rata. Kako je snimljen na njemačkom jeziku, posjeduje notu horora i grubosti. Melodično i puno već spomenute užasnute tematike, 47 minuta albuma djeluje kao sasvim dovoljno za putovanje kroz kroz mračni dio historije. Ovo nekroromantično djelo je omaž svim izgubljenim životima u ratu koji je trebao završiti sve ratove, ali nažalost, izgleda da smo daleko od toga. Na prijašnjim izdanjima fokusirani na avangardni black metal, Porto Nigra „Weltende“ bohati daškom deatha. Najbolja stvar za učiniti je da se zavalite između vaša četiri zida i prepustite putovanju kroz najmračnije dijelove ljudske ogavnosti.
Hammerhedd – Nonetheless
Hammerhedd, trio braće iz Kansas Cityja, započeo je svoju muzičku avanturu 2012. godine, kada su imali tek 4, 7 i 9 godina. Njihov muzički put obuhvata dva albuma “Essence of Iron” i “Grand Currents”, a sada su predstavili novo izdanje pod nazivom “Nonetheless”. Ovaj album predstavlja rezultat značajnog razvoja benda, ističući se kao završetak trilogije. Iako mi se možda nije odmah doimao impresivnim, album “Nonetheless” otkriva svoju dubinu i kvalitet kroz vrijeme. Neki elementi podsjećaju na Tool, posebno u najdužoj pjesmi “Fruition”, gdje basist Abe unosi synth elemente, pridonoseći energiji i buntovničkoj atmosferi cijelog albuma. Ovaj album svjedoči zrelosti i umjetničkom rastu benda, istovremeno pokazujući hrabrost u istraživanju novih horizonata.
Warcrab – The Howling Silence
S jedne strane liče na Carcass, s druge na Crowbar. A onda malo i na Neurosis. Britanski sludgeri su imali prošarana izdanja, neka malo lošija od drugih, ali su sa posljednjim izdanjem oduvali. „Orbital Graveyard“ je sjajna traka za uvod u album jer kroz četiri minute death metala nam zapravo pokazuje pravo lice Warcraba. Za razliku od nekih prošlih izdanja, bend je odlučio da ovaj put ide nešto sporije, i to jako kvalitetno. „Black Serpent Coils“ je meni najdraža pjesma s albuma jer sa sobom dovlači one heavy bass dionice gdje će vas u tom heavy ludilu pozitivno iznenaditi blues i funk elementi.
Kvelertak – Endling
Black’n’roll HC punk. Mnogo toga rečeno u žanrovskoj klasifikaciji pravca ovog benda iz hladne Norveške. Black metal i klasične r’n’r elemente sam više navikao slušati u nekom psihodeličnom muzičkom okruženju. Ovaj bend i album su me jako pozitivno iznenadili kako su uspjeli ostvariti harmoniju navedenih žanrova i uklopiti sve to u svoje stvaralaštvo. Nekako je i zabavno, čega se i zaželim u skoro pa svakodnevnom slušanju bendova koji sve više ispoljavaju neke svoje tehničke elemente koji budu ispolirani do maksimuma, ali zaborave zabaviti i sebe i nas.
Wayfarer – American Gothic
Bend koji sam zapravo otkrio u prošloj godini. Kaubojski zapadnjački black metal, i to se osjeti od prvih taktova kada vas Wayfarer baci u neku alternativnu historiju gdje Clint Eastwood ulazi u salon gdje ne vlada zvuk klavira, već distorzija gitara i bubanj. Možda i najrazličitiji album na listi u smislu nekih suštinskih razlika od pjesme do pjesme. Na primjer, ”The Cattle Thief”’ odlikuje se brzinom i growlanjem, dok s druge strane ”Reaper on The Oilfields” uvodi clean vokale i skida nogu s papučice za gas. Takav kontrast je sveprisutan kroz album, pa je i samo slušanje bilo jedno veliko zadovoljstvo i definitivno će se puštati ponovo u budućnosti.
Malokarpatan – Vertumnus Caesar
Malokarpatan je nevjerojatno rijetka vrsta benda. Iako kombinuju neke ustaljene sveprisutne elemente u svijetu muzike, poput folklora, black metala, misticizma i slično, imaju ono nešto što ovaj slovački bend čini unikatnim. Nekako njihova estetika izbija iz ustaljenih satanističkih okvira ove vrste muzike. Ako ste neko ko voli historiju ovaj album je definitivno za vas.
Malokarpatanov četvrti album nam donosi priču o paranoičnom habsburškom kralju Rudolfu II koji je Evropu doveo do propasti. Muzički, Malokarpatan donosi neku vrstu sanjive atmosfere kroz mračnu progresivnost i zvuk 70-ih. Provucite old school momente poput new wave britanskog heavy metala kroz black metal i tradicionalizam, pa ćete dobiti pobližu sliku opskurnosti i genijalnosti Malokarpatana.
Sulphur Aeon – Seven Crowns and Seven Seals
Novi album svjedoči posvećenosti nijansama skladanja pjesama i sofisticiranosti benda. Sulphur Aeon su jedni od najizvrsnijih tekstopisaca u svijetu black/death metala. Tematski je duboko sve ukorijenjeno u Lovecraftovom svijetu, s nekim iznenađenjima za slušatelje koji mogu ili ne moraju ploviti brodom kojim bend upravlja.
Nisu se plašili promjene ili reakcije svoje ustaljene publike, pa je nešto drugačiji pravac u odnosu na prethodna izdanja sasvim dobrodošao, jer bi ustaljenim tempom vjerovatno došlo do zasićenja. Novo izdanje donosi više sporijih dijelova i clean vokala. Nekako sam mišljenja da su prethodna brža i heavy izdanja bila priprema za ovaj album, pa se kroz to kaljenje rodio „Seven Crowns and Seven Seals“. Sve u svemu, odlično izdanje.
Knife – Heaven Into Dust
Knife je bend koji se mijenja i evoluira na svojstven način. Nemojte me pogrešno shvatiti, na novom izdanju i dalje su jasno prisutni utjecaji (bržeg) Judas Priesta, Motörheada i Venoma, a ljudi sa našeg podneblja će pronaći i utjecaj Bombardera. Ovaj album nudi deset pjesama koje poput vrelog noža tope hladni puter, ispoljavajući svojevrsni pankerski stav. To se posebno očituje kroz oštar vokal Vincea Nihilla. Taj ‘brzi metal’ je već u fazi izumiranja, ali Knife i dalje zvuči intrigantno. Njihova muzika zrači i starom Slayerovom školom, ali je istovremeno prožeta modernim pristupom. Svježom perspektivom kombiniraju klasične ideje sa novim i tako stvaraju privlačan zvuk brzog crnog thrash metala. Mediokritet i ustaljenost su zamjenili svojim zvukom u nadi nekog oživljavanja žanra i možda nisu uspjeli u tome, ali su postigli nešto bolje – stvorili su sebe.
Burning Witches – The Dark Tower
Bend koji sam doživio na Kaleidoskop festivalu i koji me jednostavno očarao svojim petim albumom “The Dark Tower”. Album traje malo duže od sat vremena i na njemu se nalazi trinaest traka čistog metala koje pršte sirovom energijom. Svaka pjesma na albumu gazi dovoljno zavodljivim rifovima koje vas drže koncentrisanim, a Burning Witches pokazuju da nisu fokusirane samo na brzinu i heavy metal.
Sredinom albuma i balada “Tomorrow” pružaju osvježenje te se sjajno uklapaju u cjelokupnu dinamiku izdanja „The Dark Tower“ je jako zarazna pjesma, pa će vam definitivno ostati u uhu neko vrijeme nakon slušanja ovog izdanja.
Išao bih tako daleko da kažem da je „Dark Tower“ možda i najbolje što su Vještice do sada snimile.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
