Napuštamo lagano 2011. godinu, godinu punu nemanja posla, novca, šansi za zaposlenje (sve navedeno u mojoj ličnoj domeni), godinu kada smo izbačeni sa jedne radijske stanice, pa smo se vratili na web streaming… godinu koja bi se mogla nazvati katastrofalnom iz više razloga, ali to ću možda sačuvati za svoj privatni blog. Ovdje je riječ o rock’n’rollu, a on ne može biti katastrofalan, zar ne?
2011. godina je bila poprilično plodna što se tiče albuma i novih izdanja, najveći problem od svih je taj što ja baš i nisam slušao kao prethodnih godina. Nikad ne bacam pogled na liste koje ljudi sastavljaju kako se nesvjesno ne bi utisnule u moj um, ali ovaj put sam prekršio pogled i pročitao nekoliko listi sa svjetskih r’n’r portala i ne mogu vjerovati kakve sam samo albume propustio, te na neki način ova lista će biti i nanošenje (eventualne) goleme nepravde bendovima koje volim, a čija izdanja iz 2011. godine nisam poslušao. No s druge strane, ovdje se nalazi deset izdanja koja ako baš nisu zlata vrijedna, a onda će vas bar natjerati da provedete sedmicu dana cupkajući u ritmu.
Zanimljivo je slijediti vlastitu progresiju mozga i muzičkog ukusa kroz ove liste. Kada bi sad pisali liste vaših najboljih albuma iz prethodnih pet godina, to jednostavno ne bi bilo to jer bi ih mozak slagao po sadašnjim postavkama. Sa svoje prve liste iz 2007. godine vrtim pet albuma od deset; iz 2008. godine šest albuma od deset; iz 2009. godine pet albuma; iz 2010. godine pet albuma od deset. To je dokaz da su ove liste samo jedna dobra zezancija i da će vrijeme zapravo pokazati šta je klasik, a šta nije. Ipak, vrtiti barem pola od navedenih albuma koje sam uzdizao do oblaka prije pet godina nije mala stvar, ali pokazuje progresiju u stvarima. Da je drugačije, bilo bi grozno.
Uživajte u mojoj listi najboljih izdanja iz 2011. godine. Onog što sam čuo, što me pratilo i što pjevušim cijelu godinu, a ko zna, možda mi ostane barem trećina u uhu i dogodine.
Napomena da brojevi predstavljaju samo numerisanje, ne i oznaku kvalitete!
1. HeadCat – Walk The Walk… Talk The Talk
Da je Little Richard mrtav, iskočio bi iz groba u zlatnom sakou i uz ovaj album zaljubljeno gledao dječaka od nekih sedam godina. Na stranu nastrana zafrkancija na račun pravog kralja rock’n’rolla, ali ovaj album je već od prvog takta bio osuđen na mjesto na ovoj listi. Kad se okupe matori rock’n’rolleri koji krenu slaviti pedesete i šezdesete u rock’n’roll maniru, te nove generacije nauče ko su Beatlesi, Chuck Berry, Robert Johnson i drugi, to je album vrijedan pomena nje samo u ovoj godini, nego i u godinama koje dolaze. Ako ste jedan od onih koji baš i nemaju mnogo mozga, pa govore da Lemmy ne pjeva, poslušajte ga ovdje i čujte šta ovaj gigant radi sa svojim glasom. Neka neko vrati plesne sale i instalira me za DJ pult, vrtit ću ovo dok ne umrete!
2. Amebix – Sonic Mass
Album koji se čekao više od dvadeset i tri godine i koji je nakon izdavanja 23.9.2011. godine bukvalno izazvao paniku među redovima Amebix obožavatelja jer je Amebix postao nešto što većina prljavica nije htjela – zreo bend. Žalbe na produkciju, na bubnjanje Roya Mayorge, na pjesme, sve na šta će vam se žaliti jedan klasični cruster/punker/metalac koji ima više patcheva nego mozga je zapravo dokaz poništavanja njih samih, a ne Amebixa – Amebix je opet snimio album kako oni žele, kako oni znaju, kako oni misle da treba biti snimljen. To što većina ljudi ne može podnijeti da je prošlo vrijeme dijeljenja igala u Bristolskim skvotovima i da je bend sada u miru sa sobom i drugima, to je već druga stvar. Slušajte vaše podrumske gluposti snimljene sa jednim mikrofonom koje klipaju svaku sekundu.
3. Autopsy – Macabre Eternal
Još jedan povratnički album, pravo iz groba za grlo. Smrt Abscessa i razočarenje tom činjenicom splasnulo je istog časa kada sam čuo “Macabre Eternal”, album do vrha krcat dobrim, STARIM death metalom. Chris Reifert još jednom dokazuje kako se to radi – djeca niti znaju ko je on, niti znaju šta je dobar death metal. Šteta za njih, sreća za mene i starkelje koje su još više ogrizle u godine od mene; kada se oko tri ujutro zapusti ovaj album, zna se da su na derneku ostali samo pravi ljudi!
4. Anvil – Juggernaut of Justice
Hoćete heavy? Hoćete zabavan heavy? Hoćete heavy kakav treba biti, sa osmijehom na licu, bez lažnih furki i ispraznog retro sranja? Evo vam ga. Anvil se vratio i Anvil UBIJA. Teški ko tuč, Rob i Lipps još jednom dokazali, prekucali, zakucali. Nadamo se da će ih ovaj album lansirati na mjesto koje zaslužuju jer to zaista i jeste ono što im pripada. “Swing Thing” je pjesma godine! :)
5. Denial Fiend – Horror Holocaust
Denial Fiend mora da je dobar bend. Njihov debi album “They Rise” našao se na jednoj od prošlih izdanja ove liste, a evo i drugi je zauzeo svoje mjesto. Iako su albumi u potpunosti različiti, oba vuku na svoju stranu i zvuče sjajno. Blaine Cook uspio je iznervirati metalce i oduševiti mene. Jipi-ja-jej, madafaka. Ako volite crossover death metal sa The Accused vokalima i totalnim štihom staroškolskog, nema dalje.
6. Gay Paris – The Skeleton’s Problematic Granddaughter
Izazivam vas, I double dare you, motherfuckers da ukucate ime ovog benda na Google. Pa da vidite što ćete naći njihovu stranicu i informacije o njima. Debi album ovog benda je NEOPISIV. To je jedan jedini razlog što oni nisu dobili recenziju na ovim stranicama. Ovo je čudno, uvrnuto, bolesno, rasplesano, brutalno, blasfemično izdanje koje ne preza od toga da vas natjera da se skinete goli i dirate u javnosti pred stotinama ljudi, te da se godinama nakon toga ne stidite. Ovo je “Strah i Prezir u Las Vegasu” u audio formi. Samo poslušajte. Ja vam više ništa ne mogu reći.
7. Misery – From Where The Sun Never Shines
Niodakle, novi album Miseryija, težina, smrt, tama, crnilo. Njihov socio-politički crust okrenut ka ljudskim odnosima, ekologiji, politici i svakodnevnim snovima, težnjama, patnjama i čemu sve ne, oduševljava od 1987. godine i najnoviji album nije iznimka. Dobri tekstovi, dobra muzika. Nije baš za metalce koji vole da razdvajaju misao i muziku. Mogli bi se naći uvrijeđenim. Ako nikad dosad niste čuli bend o kojem pričamo, sjajna kompilacija “20 Years of Misery” dostupna je za besplatan download na http://moshpittragedy.com/misery-20-years-of-misery
8. Pentagram – Last Rites
Bobby! Bobby! Bobby! Bobby! Stari okultni mag sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih vratio se 2011. godine sedam godina nakon posljednjeg studijskog izdanja, a sedmi album “Last Rites” (sve u znaku broja sedam – satanisti!) je prvi na kojem gitaru svira niko drugi nego Victor Griffin, gospodin čovjek, svaka mu čast za sve na ovom albumu! Tradicionalni doom otpuhao je sve kopije redom, a Bobby je lekcija za ove klince što se lože na Melissu Cross i na nekakve instrukcijske DVD-ove za vokalne dionice. Tata ga je otpevao, alal vera. Album grmi.
9. Venom – Fallen Angels
Ponovo niodakle, kao i Misery, stigao je novi Venom. Bez puno očekivanja poslušah album i padoh na dupe (ustao sam da bengam). Venom je toliko smiješan da je genijalan. A ovaj album je mješavina dobrih riffova, odlične produkcije i kretenskih satanističkih tekstova koji vam nabacuju osmijeh na lice dok se šutate po sobi. Živio Venom, Cronose majstore!
10. Sarke – Oldarhian
Album koji se onako hinjski provlačio cijelu godinu kroz moj player, tako da sam mu na kraju godine morao odati počast. Spor, taman, prljav, dobar. Ima tu heavyija, ima tu punka, ima tu tog novog Darkthronea koji potpisnik ovih redova zaista voli. Najkraće rečeno, ako volite tu novu eru Darkthronea, poslušajte i ovo, pjeva Nocturno, ali je i dosta sporije, baš kako valja.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
