Vulcano je smatra jednim od prvih, ako ne i prvim brazilskim metal bendom koji je uplivao u vode ekstremnog metala. Na svojoj turneji 2010. godine posjetili su i Bosnu i Hercegovinu, tačnije Klub AG u Sarajevu gdje smo razgovarali sa Zhemom Roderom, jednim od osnivača benda i članom originalne postave. O svemu od 1981. do danas, gospodin Rodero!
Vulcano je trenutno na evropskoj turneji i večeras svirate u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu. Kako je prošao dosadašnji tok ove turneje?
Turneja je odlična, započeli smo je u Londonu, a onda smo je nastavili u Danskoj, Finskoj, Švedskoj. Upoznali smo se sa dosta ljudi u čijem smo društvu uživali. Momci iz Nifelheima, naprimjer. Oni su naši dobri prijatelji, svirali smo sa njima u Gothenburgu. Nakon toga, išli smo do Italije gdje smo odsvirali tri koncerta. Jučer smo bili u Hrvatskoj, a danas smo ovdje u Sarajevu.
Drago mi je što vas možemo ugostiti! Karijeru ste započeli 1981. godine, prije dugih dvadeset i devet godina! U biografiji na svom Myspace profilu naveli ste da je Brazil u počecima osamdesetih bio u procesu svake moguće tranzicije. Kako je zapravo bilo početi svirati u tim godinama baš u Brazilu?
Započeti bend tada u Brazilu, a kamoli opstati bilo je veoma teško zahvaljujući militarističkom režimu koji je vladao. Da bi započeo sa bendom, morao si poznavati nekoga ko je imao kontakte ili i sam bio umiješan na crno tržište kako bi ti nabavio instrumente. Nabaviti sve potrebne instrumente je bilo izuzetno teško. Čak i kad bi nabavio instrumente, imao si problem sa tekstovima pjesama. Svako malo smo morali mijenjati tekst čim bi napisali pjesmu. Svaki tekst bi morao biti poslan tadašnjoj vladi Brazila na odobrenje. Ako bi im tekst odgovarao, sve bi bilo u redu, ako ne, morao si izbacivati riječi, mijenjati raspored istih. Zato je većina takvih tekstova zvučala pomalo blesavo, pogotovo kad ih pročitaš iz današnje perspektive. Nisi smio reći nijednu jedinu riječ protiv vladajućeg režima i vojske.
To mora da je bilo strašno, ali i izazovno vrijeme za muzičare. Rekao si da ste imali probleme sa tekstovima, da ste imali probleme sa nabavkom instrumenata. Internet nije postojao ni u mašti davnih osamdesetih. Interesuje me kako ste dolazili do muzike. U više navrata ste rekli da ste muzički inspirisani novim valom britanskom heavy metala. Kako je muzika dolazila, kojim kanalima? Da li je bilo tape-tradinga? I da li se i muzički sadržaj koji je dolazio izvan Evrope provjeravao od strane vlade?
Nismo imali baš toliko problema sa nabavljanjem muzike kao sa nabavljanjem instrumenata. Pošiljke su izgledale kao i obična pisma. Naravno, nekad bi poštanski službenici otvorili pismo, ali bi ugledali samo kasetu. Nisu ih slušali i sve je bilo u redu. Slanje novca kojim bi plaćali muziku bi išlo ovako: kupovali smo dolar na crnom tržištu, kao i instrumente. Onda bi novac stavljali između dva kartona kako se ne bi vidjelo da je novac u koverti i slali bi preporučenom poštom bendu ili izdavačkoj kući.
Mnogi ljudi pokušavaju žanrovski definirati Vulcano. Neki kažu da ste heavy metal, neki da ste black-thrash. Kako bi ti, Zhema, definisao zvuk Vulcanoa?
Pozadina našeg zvuka je rock’n’roll i hard rock, ali mislim da je osnova kombinacija zvuka Motorheada i Black Sabbatha. Poslije toga je došao Venom, a poslije Venoma Slayer, ali osnova zvuka je rock’n’roll. Tekstovi se mogu opisati kao nešto što je spalo pod utjecaj death metala, ali ne na stranu nekog nasilja, već na strahu straha, veoma je teško opisati. Teško je definisati Vulcano, mi smo i rock’n’roll i heavy i death i black. Pogotovo je teško jer ono što se danas naziva death metalom ili black metalom je apsolutno različito od onoga šta smo mi nazivali death i black metalom u osamdesetima.
Ja iskreno nemam želju da definišem Vulcano, kao ni bilo koji drugi bend, ali ljudi imaju problem sa definisanjima, uvijek me pitaju koji žanr, koji žanr i kad su me pitali da im opišem šta svira Vulcano, ja sam rekao Vulcano je metal.
Da, to je dobar opis, mi smo metal, mi smo i hardcore i heavy i thrash i black, mi smo sve.
Prva era Vulcanoa se protezala od 1981. do 1989.-1990. godine prije nego što ste izdali album “Rat Race”. Za album “Who Are The True?” iz 1988. godine si izjavio da je posvećen komercijalnim medijima koji ne razumiju pravi metal i velikoj količini šmokljana i pozera koji su se nakotili na sceni i koji ne poznaju puteve pravog metala. Šta se to zapravo početkom devedesetih desilo sa brazilskom metal scenom i odakle ti silni pozeri kojih si se ti toliko gnušao?
Komercijalna muzika, mainstream je postajao jedina struja i bio je veoma zastupljen u medijima. Taj album, “Who Are The True?” bio je naš odgovor na gluposti koje su se dešavale tih dana. Mediji su pokušali nametnuti određene produkte, određene stilove, te je bilo nosi tu vrstu majica, nosi svoje Reebok tene. Pokušali su nametnuti te stvari toliko potrebnim i obavezujućim da su proglašavali šupcima sve one koji nisu konzumirali ili kupovali takve produkte. Ovom bendu je muzika uvijek bila važnija od mode. Uvijek. A kad je krenulo sve nizbrdo, mi nismo znali šta ćemo. Album koji si spomenuo, WATT je naš odgovor na tadašnje vrijeme, na tadašnju scenu i većina tekstova je ironična, većina tekstova je osuda tadašnjeg stanja svijesti.
Nije vas bilo punih trinaest godina i onda ste se vratili na scenu 2003. godine. Šta se desilo, da li je došlo do povratka svijesti na sceni na način na koji je Vulcano to priželjkivao ili ste jednostavno osjetili potrebu da se vratite i nastavite priču ovog benda?
U tom periodu neaktivnosti, Vulcano nije snimio nikakav novi materijal. Imali smo samo pet koncerata. Tadašnji gitarista Soto Jr. konstantno me zvao i navaljivao sa pričom o povratku, te je bilo idemo svirati, te idemo snimati. Nažalost, nakon četiri od pet navedenih koncerata, Soto Jr. je preminuo. Nakon njegove smrti odlučio sam snimiti album u njegovu čast. Jednostavno, omaž Sotou Jr. Nije tu bilo nekakvih primisli, nekakve odluke, jednostavno, snimio sam album svom prijatelju, a onda sam se čuo sa originalnim vokalom Angelom i bubnjarem i tad smo odlučili da nastavimo, a album snimljen za Sotoa Jr. je “Tales From The Black Book”.
Otad su Vulcano zadesile i određene promjene u sastavu, tačnije 2010. godine bend je napustio originalni vokal Angel. Zašto je Angel otišao iz benda i kako ste izabrali novog vokala Carlosa?
Stvar je u tome da je Angel trebao biti ovdje, ne samo u drugim gradovima ove turneje, već i u Sarajevu. Problem je međutim u tome što je Angel tattoo majstor i njegov posao iziskuje jako puno vremena i posvete istom. On nije znao da li će stopostotno moći učestvovati i biti dio ove turneje, a mi smo s druge strane morali znati šta se dešava i da li on može biti dio benda na ovoj turneji. Kada su krenule razne ponude u procesu organizacije ove turneje, te stvari su se trebale riješiti. Ne bi bilo pošteno ni prema ljubiteljima naše muzike ni organizatorima da smo im rekli da dolazimo sa Angelom na čelu, a da se onda pojavimo sa Carlosom. Prvo smo mislili da ćemo ovu turneju odraditi sa Carlosom, ali smo onda skontali da je najbolje da on postane stalni član benda. Dakle, on je naš vokal na ovoj turneji, ali i kad se vratimo u Brazil, Carlos ostaje na mjestu vokala Vulcanoa.
Vaše najnovije izdanje, album “Five Skulls and One Chalice” izašao je 2009. godine. Reci mi kako su mediji i ljubitelji muzike reagovali na ovaj album?
Kritike su bile dobre. Veoma je često poređen sa album “Tales From The Black Book”, ali mi smo imali puno više poteškoća za vrijeme snimanja albuma “Five Skulls and One Chalice”. Problem je bio u tome što Angel živi u gradu udaljenom pet stotina kilometara od nas, pa je on svoje vokale snimao u drugom studiju, a gitare i ostali instrumenti su snimani u našem studiju, tako da se to osjeti na snimku. Jednostavno je snimak vokala ispao jako čudan i to se primjeti nakon par slušanja. Kakve su reakcije ljubitelja, u to baš i nismo upućeni.
Prebacimo se malo na polje moderne tehnologije. Da li su po tvom mišljenju Internet, mp3-ice i socijalne mreže kao što su Facebook i Myspace pomogle povratku benda? Kako posmatraš tu, nazovimo je bitku između mp3-ica i vinila?
Danas se sve jako brzo odvija, sve je veoma lako dostupno i mislim da je to jako dobra stvar. Kad se sjetim koliko smo poteškoća imali sa organizacijom svirki u osamdesetima, ne mogu vjerovati. Danas sa mrežama kao što su Myspace, organizovanje svirki i kontakt sa ljubiteljima muzike je postao jako lagan i brz. Mislim da se ta dva razdoblja ne trebaju i ne mogu porediti. Mislim da je bendovima kao što je Vulcano, bendovima koji dolaze iz prošlosti prije Interneta, iz osamdesetih, također važno da budu prisutni u cyber svijetu.
Kakav je tvoj odnos, tj. kakav je odnos Vulcanoa sa izdavačkim kućama koje su pomagale izdavanje Vulcanovih albuma? Da li ste ikad imali probleme sa nekima? Kakav je odnos danas, a kakav je bio u osamdesetima?
Sva naša izdanja su bila izdana od strane nezavisnih, malih izdavačkih kuća. Nikad iza sebe nismo imali neku veliku izdavačku kuću. Ja sam uvijek davao pravo na izdavanje izdavačkim kućama, ali nikad nisam potpisao ugovor ni sa jednom od njih. Razlog tome je što se nisam htio obavezivati, htio sam slobodu za sebe i bend. Ovih dana radimo sa izdavačkom kućom I Hate Records iz Švedske koja će izdati naš album “Bloody Vengeance” na ploči, a onda… vidjet ćemo kad dođe vrijeme.
Kao osoba i muzičar koji je skoro trideset godina prisutan na brazilskoj sceni, kako bi poredio i da li bi mogao uporediti brazilsku scenu prije trideset godina i brazilsku scenu danas?
Komplikovan je odgovor! (smijeh) U Brazilu, vjerujem i svugdje na svijetu, postoje dvije scene. Na jednoj sceni bendovi sviraju muziku srcem, pokušavaju izgraditi vlastiti zvuk. Na drugoj sceni postoje bendovi koji sviraju, ali uvijek traže neki uspjeh, slavu i bogatstvo. Vulcano nikad nije bio dio te scene bogatstva i slave. I u osamdesetima si imao te dvije scene, imao si one koji su svirali srcem i one koji su svirali novčanikom. Problem je bio kad bi bendovi koji su se pokušavali probiti, a sviraju srcem, osjetili da postaju uspješni, iz istih stopa bi mijenjali pjesme i mijenjali svoj zvuk. To je tužno. Razlika je i u tome što je socijalna situacija u Brazilu puno bolja, danas je puno lakše osnovati i omogućiti bendu rad. Nema u Brazilu ni danas previše mjesta gdje se može svirati ovakva vrsta muzike, ali ih je puno više nego u osamdesetima. Iskreno, bilo bi dobro kada bi mjesta koja podržavaju ovakvu vrstu muzike ostajala otvorena i u poslu malo duže od šest mjeseci, jer nisam jednom svjedočio kako mjesto koje podržava metal nakon nekog vremena prestaje sa radom i jednostavno se pretvara u nešto u šta niko više ko ima veze sa rock’n’rollom ne želi kročiti nogom.
Zhema, zahvaljujem ti se puno na ovom intervjuu i želim vam sjajnu svirku večeras i u ostatku turneje!
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
