Sarajevski stoner / sludge / southern metalci HellRide 2012. godinu započinju sa mnogo planova ispisanih na papiru: nedavno su objavili da će se premijerno predstaviti publici u klubu “Cinemas” (bivša “Sloga) dvadeset i osmog februara 2012. godine uz podršku bendova Putrid Blood iz Šida i Corbansicka iz Sarajeva. Pored toga, SMF Promotions je danas objavio da će HellRide otvoriti ovogodišnji Sarajevo Metal Fest. HellRide ni na polju studijskog rada ne posustaje – uskoro ćemo moći poslušati dvije nove autorske pjesme. O HellRideu, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti benda, kao i karijeri muzičari porazgovarali smo sa Mirzom Ćorićem, suosnivačem i gitaristom benda. Mirza ove godine slavi dvadeset godina sviranja, tako da pored sjajnog intervjua za sve vas, upućujemo i iskrene čestitke Mirzi! Uživajte!
Pozdrav, Mirza! Na samom početku želim ti se zahvaliti na ovom, nadam se, ugodnom razgovoru!
Nema na čemu. Ja volim ISK, a još vise entuzijazam kojim radite.
Eto ga, obostrano zadovoljstvo! Razlog zbog kojeg ti i ja sada pričamo je premijerni koncert benda HellRide koji će se održati u klubu “Cinemas” dvadeset i osmog februara ove godine. Ovo je tvoj prvi autorski projekt nakon benda GNU sa kojim si svirao sredinom devedesetih, ako se ne varam. Kako je došlo do osnivanja HellRidea i, najvažnije – zašto?
Nakon devedesetih se desio mir pa su svi počeli da se bave pravim životom, a ne preživljavanjem, a onda je muzika počela da trpi, barem kad je moja generacija u pitanju. Veoma sam dugo bio izvan scene, čak nisam svirao ni kod kuće. Od 1997. pa do 2007. godine, bio sam, nazovimo to, puki slušatelj. Onda sam se počeo vraćati u muziku, kroz cover varijante do cover bendova, od klubova do malo većih klubova, sve do open air scene.
Imao sam sreću da je to tako ispalo. Dosta ljudi iz moje generacije ne mogu da se vrate, nemaju sreće. A želju imaju. Kroz tu sreću upoznam Emira Saračevića, počnemo intenzivno da se družimo, idemo na koncerte i počinjemo pričati o bendu koji bi mi osnovali kao projekat za koji bi snimili nešto pa vidjeli šta će se tu desiti. I tako je nastao HellRide. Nastao je valjda iz nakupljene želje za stvaranjem i momenta inspiracije, a kasnije je sve nekako samo išlo.
Pored Emira i tebe koji se smatrate osnivačima benda, brzo su u postavi mjesto pronašli Damir Zirojević na bubnjevima, Perica Bruić kao vokal i Gligor Popović kao gitarista, kako ste Emir i ti došli do ovih ljudi?
Prvo što nam je bilo na umu nakon što smo snimili neki okvir za prve dvije pjesme, odnosno za “Greed” i “Secret (No More)”, bilo je razmišljanje o tome ko bi to mogao da iznese kako bi mi htjeli. Automatski nismo htjeli vokalistu koji puno growla i vrišti, već čovjeka koji pjeva. Onda smo bili u klubu “AG” na jednoj svirci na kojoj je svirao i Pero sa bendom Arhe, Emir i ja smo se pogledali i sve je bilo jasno. Pero je prihvatio ideju i tako smo krenuli, mada nismo znali kako će to da zvuči.
Kad je prvi put snimao vokalne dionice za “Greed”, ja sam otišao iz prostorije jer sam imao strašnu tremu, nisam mogao da budem tu da čujem. Kasnije sam naučio da smirim emocije. [Damira Zirojevića] Ziru smo pitali kratko i jasno i isto tako nam je odgovorio. Iako je Zira čovjek koji je otprilike uvijek isto raspoložen, dosta je zapeo kad je ovaj bend u pitanju, što je odlična stvar. Naravno, učestvuje u stvaranju pjesama kao bubnjar, on je naš stub. A [Gligor Popović] Gliša je došao tako što smo nakon dugog mozganja koga bi, zovnuli njega. To je kao da smo faktički pitali čovjeka koji je tu, raja je, bliskiji je od svih ostalih ljudi koje smo imali u vidu i strašan je gitarista.
HellRide je definisan kao sludge / stoner / southern metal band, a vi također imati i slogan ili opis muzike, ni sam nisam siguran – Bosnian rough metal from hell. Kako objašnjavate ovaj izraz? Određeni komentari na vaše prve pjesme išli su u smjeru da ste vi sarajevski odgovor na banjalučki Tanker. Možeš li se složiti sa ovim?
Bosnian Rough Metal From Hell je čista zajebancija na preseravanje vezano za definisanje samog sebe koje bendovi rade i često poprilično sami sebi laskaju. Ništa više.
Što se tiče drugog pitanja, mi nismo sarajevski odgovor na banjalučki Tanker. Tanker je vjerovatno najprofesionalniji domaći bend koji je odavno postavio poprilično visok standard kad je u pitanju pristup samom sebi, kao i onom što je nastalo kao rezultat ovog prvog. Naša veza sa Tankerom je da se poznajemo, cijenimo, sviramo muziku koja u širem smislu spada u isti žanr i što HellRide želi da bude u budućnosti na nivou standarda kakav je postavio Tanker. To je sve.
U ovom trenutku, na internetu su dostupne za preslušavanje vaše četiri pjesme. Tekstovi su također ponuđeni i nekako ste na to od samog početka obraćali pažnju. U današnje vrijeme živimo u vremenu kad dosta metalaca baš i ne interesuju tekstovi već sama muzika, a vi ste nekako pridavali dosta pažnje i liričkom aspektu benda. Ko piše tekstove, postoji li neko pravilo i šta je glavna inspiracija za pisanje tekstova?
Za prve četiri pjesme tekstove sam pisao ja. Ujedno su to prva četiri teksta koja sam napisao u životu. Kako se to desilo i zašto, ne znam. Mora da je nešto vezano sa godinama. Meni lično, kada je u pitanju muzika koju slušam i volim, tema pjesme je najbitnija. Nisam čovjek koji se fura na gobline, zmajeve, vitezove i ostalo, ono što me može zainteresovati je tekst inspirisan stvarnošću. Nečija životna škola, greška, lijepe i ružne stvari koje nas okružuju viđene očima i napisane rukom nekog drugog umjetnika. Tako da je to neko moje pravilo ako se može tako nazvati, ali i glavna inspiracija.
Za novu pjesmu koja ide uskoro, Pero je napisao tekst koji je opet životne tematike. Tako da je to – to.
Vaša prva svirka najavljena je nedavno. Godinu dana ste čučali u podrumu i radili na autorskim stvarima, dosta bendova onako olako istrči pred publiku, pa imamo i slučaj bendova koji sviraju toliko često da dođu kao neki tezga bend, a i dalje nemaju vlastite stvari. Kakav je tvoj stav po pitanju funkcionisanja HellRidea, jeste li bend koji će svirati kad god i svugdje, samo da se ispune neki vaši lični uslovi ili ćete birati svirke?
Mi smo sa probama počeli malo prije nove godine. Prije toga nismo vježbali nikako. Pjesme su nastajale i sada nastaju prvo u studiju, pa se onda sviraju na probi. Emir i ja vjerujemo u takav način rada. Ova svirka u februaru je možda i prerano s obzirom kad smo počeli sa probama, međutim kada bi tako gledali – ne bi svirali nikad.
Što se tiče bendova koji sviraju često, ja sam za sviranje. I više cijenim bend koji svira pa makar i obrade, nego bend koji ima album i sjedi guzicom na njemu jer čeka ponudu za svirku u Londonu koja nikad ne dođe. Treba svirati. HellRide će da svira, ali ne svako malo i ne svugdje. Moramo i mi voditi računa o sebi. Mada je najbitnije kako će proći prva svirka. Imamo prve dvije pjesme fore, ako ne bude valjalo, ode raja, pa belaj.
Najavili ste na svom Facebook profilu da će, pored ove četiri pjesme, uskoro javnosti biti ponuđene još dvije autorske, no nikako ove snimke niste okarakterisali kao jedno djelo, ako me razumiješ; niste ga nazvali ni demo ni promo. Da li ćemo uskoro vidjeti neki konkretan demo album ili ste se mislili baciti na snimanje debitantskog albuma?
Da parafraziram Amira iz Silent Kingdoma, ako ti izdavačka kućaa objavi CD, onda prodaješ muzičko izdanje, ako sam štampaš CD i prodaješ, onda po zakonu, baviš se preprodajom kompjuterske opreme. Naše snimke su davno okarakterisane kao demo. I bit će tako okarakterisane dok u igri ne bude izdavačka kuća. Treba stvari nazivati pravim imenom, sve je mnogo jasnije tada. Mislim da je rano sada govoriti o izdavanju albuma, eventualno ćemo izdati promo CD sa ovim snimcima, ali on neće biti nazvan okarakterisan kao EP ili album. Promo CD. I to je sasvim u redu.
Da li HellRide kao bend puca na visoko ili planirate izdati album u vlastitoj režiji? Kako gledaš na formate na kojima ljudi izdaju, da li misliš da album ima veći značaj ako se objavi kao besplatan digitalni download ili planirate potegnuti na čvrst medij kao što su kaseta, vinil i CD?
HellRide puca na to da svira što više, a što dalje od kuće! (smijeh)
Svaki bend koji ima sreću da i dobije šansu za nešto ima barem dvije godine da odradi svirajući širom Evrope u devetnaest sati kao prva predgrupa pred praznom dvoranom plaćajući sebi gorivo ili u podne na nekom festivalu. Ko nije spreman na to, da ostavi sve i da krene za takvim životom, mislim da je smiješno da osoba koja na to nije spremna priča o bilo kakvim visinama… Izdat ćemo album ako nas krene, a ako ne, izdavat ćemo promo CD-ove kao neafirmisan bend, kao bend bez ugovora. Opet ponavljam, treba stvari zvati pravim imenom.
Ove godine proslavljaš jubilej, dvadeset godina sviranja. Sa određene tačke na kojoj se trenutno nalaziš možeš sagledati devedesete i sviranje sa GNU-om, zatim sviranje sa tribute bendom Black Sheep, a danas opet radiš na autorskom projektu sa ostalim članovima HellRidea. Ono što me zanima je tvoje viđenje situacije, želim da mi malo uporediš ovo što pompozno, možda čak i nepravedno nazivamo scenom danas i ono što se nazivalo scenom, bilo opravdano ili neopravdano kad si počeo svirati. Koje su razlike, gdje griješi današnja bh underground rock’n’roll ekipa, ima li prostora da se ide dalje ili smo osuđeni na status na kojem se nalazimo?
Ja sam prvi put uzeo gitaru u ruke u četvrtom razredu osnovne škole, starci su me upisali u školu klasične gitare. Nije to dugo trajalo. (smijeh) Međutim, raja iz osnovne su počela svirati veoma rano, već u sedmom razredu osnovne, i ti su ljudi danas okosnica bendova kao što su Skroz i Dvadesetorica. Prvu električnu gitaru sam kupio 1992. godine i da nije počeo rat, ko zna šta bi bilo sa mojim sviranjem. Međutim, rat, dosada, šta ćeš raditi nego svirati? I tako, sviram do dan-danas, evo dvadeseta godina. Da nije bilo Black Sheepa, ne bih se ni vratio kako treba, ne bih stekao strašno veliko iskustvo jer sam svirao sa ljudima koji su sjajni muzičari, ostvario sam sjajna prijateljstva ovdje i vani i to sve uložio u ovo što sad radim.
GNU je bio dječija zezancija, prva ljubav, Black Sheep posao, a HellRide je kombinacija ljubavi i posla. U HellRide sam ja lično uložio sve što znam, nadam se da će se to vidjeti.
Meni su devedesete najbolji period sviranja u životu, iako u najgorim uslovima. Međutim nije bilo glumatanja, ali je rivalitet između bendova bio više muški nego danas. Danas je to sve nekako tetkasto, iza leđa jedni drugima šapuću. Nije to dobro. A scena, jedno hiljadu puta je danas bolja nego prije rata. Prije rata je pedala bila čudo neviđeno, gitara zapadne ili japanske proizvodnje takođe, nije bilo kabla kako treba. Danas ima sve, plus Youtube tutorijali, savjeti, lekcije, kompjuteri, programi za produkciju, razglasi su moderni, svi živi sviraju. Publika fali, a to je vezano za ono šaputanje iznad. Stvar je u tome da su ljudi koji slušaju drugu vrstu metala ili čak rock’n’rolla i dalje jedini ljudi koji tebe shvataju, stoga podrži ih, nema potrebe za prepucavanjem. A sve je scena, pitanje je kakva je kvalitetom. To je već upitno jer su standardi jako nisko postavljeni. Ljudi koji se bave muzikom se otvoreno hvale i veličaju neznanje, a to je apsurd, stupidno i grozno.
Ti i ja smo imali zanimljivu diskusiju o autorskim pravima i organizacijama koje se bave zaštitom istih, poglavito Sine Qua Nonom. Volio bih da kažeš svoje mišljenje po pitanju autorskih prava, odnosa bendova i muzičara prema vlastitima i zašto se priključiti ili ne priključiti u borbu za ostvarenje ovih prava.
Trik pitanje, zar ne?
Ne, apsolutno nikakvo trik pitanje. Moguće je da ću nekada napisati i svoje mišljenje, pa što više različitih (ili istih) na jednom mjestu uvijek dobro dođe da ljudi sa gledaju situaciju iz mnogo uglova.
Pa ovako ja to gledam. Ti kao muzičar – stvaralac imaš zakonsko pravo u ovoj državi da ti bude plaćeno jer se tvoje djelo izvodi. Ja podržavam registraciju muzike, tekstova, aranžmana kao i samog autora kako bi isti ostvario kakvu takvu kompenzaciju ako mu se pjesma javno izvodi bilo u medijima, bilo uživo. Kopiranje i dijeljenje iste, tu već ne mogu biti licemjeran i reći da sam protiv, jer i sam skidam svašta sa interneta.
U ovoj situaciji ako preuzmem ulogu HellRidea, što više ljudi na bilo koji način čuje nešto što ja radim meni nikako ne može da šteti i ne treba niko da ide u zatvor zbog toga. Bez ljudi koji slušaju nečiju muziku, makar i besplatno, onoga čiju muziku skidaju, dijele i kopiraju nema na mapi.
Jutros ste potvrđeni kao bend koji će otvoriti ovogodišnje izdanje Sarajevo Metal Festa. Kakvo je tvoje viđenje ovog festivala i kako gledaš na budućnost istog?
Kako napisah na samom početku, najviše cijenim entuzijazam. Jako malo ljudi radi stvari bez ikakve materijalne koristi kako bi SVI imali koristi. Sarajevo Metal Fest je jedan od primjera. Naš plan pri osnivanju benda je bio da u prvoj godini aktivnog sviranja uživo nastupimo na Sarajevo Metal Festu. Kako to fair play nalaže, mi kao najmlađi bend otvaramo SMF 2012 i to ćemo uraditi sa ponosom i dat ćemo sve od sebe da odsviramo najbolje što znamo, a i da organizatorima zadamo najmanje briga.
Mirza, zahvaljujem ti se na ovom intervjuu i vidimo se 28.2.2012. u “Cinemasu”, a onda i na Sarajevo Metal Festu 2012!
Hvala ti puno, nadam se da će ljudi doći u “Cinemas”, jeste nam prva svirka, ali smo u dogovoru sa BHxHC Bookingom i SMF Promotionsom inzistirali da cijena ulaznice ne smije preći pet maraka. Zauzvrat dobijate tri benda od čega dva sjajna, Corbansick i Putrid Blood, a na kraju noći nadam se i da ćete i treći moći okarakterisati kao sjajan. To nigdje nema. Za posjetu na Sarajevo Metal Festu se ne brinem, veliki je to festival, ljudi odavde nisu još ni svjesni koliki…
I veliko hvala svim čitateljima koji su izdržali moje pametovanje i stigli do kraja ovog intervjua.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
