Danas se navršava dvadeset godina od jednog od najvažnijih kulturnih dešavanja za ratno Sarajevo. U pitanju je godišnjica održavanja koncerta Rock Under The Siege, projekta koji je na bini sarajevske Sloge okupio četrnaest sastava koje su činili ljudi koji su stvarali umjetnost pod granatama i snajperskom paljbom. Biti sentimentalan u vezi ovog koncerta u jednu ruku bi bio lažnjak. Nisam bio tu iz dva razloga: imao sam devet godina i bio sam izbjeglica.
Ako je to razlog da moje mišljenje izneseno u nastavku smatrate nelegitimnim, pozivam vas da odmah opalite po X-u u jednom od gornjih rubova vašeg pretraživača, u zavisnosti od korištenog operativnog sistema.
Ukoliko želite saznati nešto više o Rock Under The Siegeu ili se prisjetiti cijelog projekta, pozivam vas da posjetite stranicu Media Centra gdje je objavljen odličan članak Aide Kalender, urednice Radija Zid. Zanimljivost ovog fascinantnog članka i dodatnog materijala koji isti donosi leži u činjenici da možemo povući paralelu sa današnjim društvom, te kako posmatrači neupućeni u struje rock’n’rolla i kulture gledaju na iste. Članak čitajte ovdje.
Teško je (i poglupo) ne poštovati trud, rad, zalaganje i opasnost koju su prošli ljudi okupljeni oko same ideje kako bi Sarajevo dobilo injekciju moralnog i emotivnog adrenalina u trenucima kada je mladima ista trebala.
No ti ljudi nisu sveci. I nisu ništa značajniji od klinca koji danas udara svoj prvi akord na gitari.
Danas neću pisati o koncertu, već o jednom negativnom fenomenu koji je rođen iz cijele te scene.
Isti se može svesti na jedan dio izjave koju je Adi Sarajlić, tadašnji voditelj koncerta i moj nekadašnji urednik na sarajevskom Radiju 202 dao za portal Radija Sarajevo.
Sporni dio kaže:
Sarajevo nikada nije imao takvu scenu i ja odgovorno tvrdim da je neće više ni imati. Rock ‘n’ roll ni prije ni poslije rata nije postojao.
REZULTATI ‘NEPOSTOJANJA’ SCENE
Kratkom i bukvalnom analizom prve rečenice došli bi do saznanja da Adi Sarajlić govori istinu: da, Sarajevo je prije rata devedesetih bilo u Drugom svjetskom ratu (da ne idemo dalje), ali tada se nije svirao punk, noise, rock’n’roll ni elektronika, te takva scena nije postojala. Odgovorni tvrditi da nećemo više nikada imati scenu koju čine gladni, žedni i životno ugroženi ljudi u godinama kada bi trebali da se zajebavaju, a ne da nosaju kanistere i pucaju, te povremeno sviraju, je divna i humana poruka. No nastavak…
Poprilično je opasno odgovorno tvrditi bilo šta, osim u Bosni i Hercegovini kada većina ljudi ne čita, a i ako čita, nema živaca da se bavi pročitanim. Komentar Adija Sarajlića može se učiniti kao benigna izjava, njegova lična, samo se postavlja pitanje kakvu to tačno odgovornost Adi Sarajlić preuzima ukoliko se dokaže da njegova izjava nije tačna.
Jer njegova izjava pada pod težinom, odnosno lakoćom bilo kakve logike: čovjek je u dvadeset i šest riječi zapravo izjavio da Sarajevo nikad nije imalo rock’n’roll scenu osim u četiri godine ratnih dešavanja. Da je izjavio da rock’n’roll neće biti isti, poštovao bih. Da je napisao da je u teškim vodama, pohvalio bih njegovu opservaciju. Ali negirao je krvav trud i ponekad sulud finansijski ulog stotine ljudi. Može biti da su ga emocije ponijele, ali sumnjam – ovo je sindrom o kojem pričam.
Zaključiti da Sarajlić nije u pravu se može veoma brzo i bez puno napora: u periodu Radija 202 pod maramom i brkom Adija Sarajlića (2003-2010), emisija Demo Top u kojoj su se predstavljali demo bendovi iz cijele Bosne i Hercegovine bila je jedna od rijetkih emisija Radija 202 koja je imala redovnu komunikaciju sa publikom i bendovima koja se ostvarivala putem SMS poruka, e-mail poruka, telefonskih poziva i pošte.
Izvještaji Mareco Indexa mogu govoriti šta god žele, ali stream za vrijeme emisije je bio krcat, a kanali komunikacije su radili punom parom. Demo Top je imao svoju publiku. Publika je bila vjerna i redovno je palila radio kada bi Demo Top bio u programu.
Emisiju su prvo vodili i uređivali Saša Naprta (ex-Kursk, sada poznat kao Aesthetic Empathy) i Stefan Pejović (ex-Corbansick i ex-Billy Andol), da bi ih kasnije zamijenili Aleksandar Brezar (ex-Marginalac Margarin, ex-HareMetak & Mickey Rourke Band), Dženan Suljević i ja (previše bendova ispod pojasa za nabrajanje, trenutno u punk bendu POPIK).
Ne mogu se tačno sjetit kako je bila koncipirana emisija dok su je vodili Saša i Stefan, ali kad sam je ja počeo voditi, top lista je izbačena jer top liste smatram uvredljivim – one su ekvivalent zla kakvo danas bendovi prolaze prisiljeni da truju po socijalnim mrežama za lajk i šer kako bi svirali na festivalima i koncertima.
Scena koja po Sarajlićevim riječima ne postoji i trud njegovih uposlenika iznjedrili su 2004. godine kompilaciju “Demo 202” koja je okupila grupe koje su počele raditi u Sarajevu u poslijeratnom periodu. Važan podatak je bio taj da nisu bile u pitanju samo demo grupe, neke od dvanaest grupa su već tada imale karijeru, a neki od članova grupa svirali su prije, u i poslije rata. Koliko je u mirnodopskom periodu teško okupiti bend, pronaći opremu i svirati bez obzira na mir, znaju samo oni koji su se hvatali i koji se hvataju posla sviranja i snimanja.
2008. godine Sarajlić još jednom zaključuje da scena ne postoji, te mene zatvara u montažu 2 Radija 202 kako bih kao urednik izabrao grupe za drugu kompilaciju Demo Top priče. Naoružan termoskom kafe i sendvičima, vodim se motom što šarenije, to bolje, te širim priču i izvan Sarajeva. Na kompilaciji neobjavljenoj u fizičkom izdanju iz finansijskih razloga (prvu je objavio Song Zelex) našli su se Flatline (slave deset godina karijere 30.1.2015. u Slogi), Kontra, Rapa Nui, Motherpig, Tread, Enemy Inside, Spanish Flyz i drugi, sveukupno dvadeset i jedno ime, od čega deset iz Sarajeva.
PMP SINDROM
“…, da li će ovaj koncert biti početak ljepšeg muzičkog doba za Sarajevo ili labuđi pijev jedne generacije višestruko sjebane, nemoguće je predvidjeti.” – Karim Zaimović, 1995. godine
Postoje dvije istine u cijeloj priči i teško da će se te dvije naći na raskrsnici, rukovati i nastaviti istim putem. Jedna je istina ona koja jeste i druga je ona koju stariji i iskusniji zamišljaju.
Ona koja jeste je argumentovana i kritička – ne pričam je ja kao osoba, već kao posjetitelj koncerata, organizator koncerata, promoter, kupac muzike, svirač. Sarajevska i općenito bh. rock’n’roll scena je u poprilično nezavidnom položaju, da ne kažem, u muškom polnom organu. Vremena su se promjenila, desile su se neke krupne promjene koje su napravile jaz i na većim teritorijama, a kamoli na ovoj našoj maloj i skrhanoj.
Za sami početak, internet je donio trendove, mladi su ih pokupili i podijelili se u torove. Teško da ćete danas vidjeti black metalca kako hoda ruku pod ruku sa ljubiteljom emo/screamo zvuka. Takve scene, ljubitelje žestokog zvuka svih vrsta na jednom mjestu ljudi su mogli vidjeti i doživjeti prije desetak i kusur godina kada u Sarajevu nije bilo ničega, a organizacija koncerata je bila izolovani incident.
Kako su godine prolazile, standard je prividno rastao, trendovi su postajali jači, spona između generacija se gubila, a ponuda je postajala sve šira i šira. Desila se disperzija talenta i labilne samoorganizacije kojoj je trebalo samo malo guranje preko litice. Zaključak je da sarajevske scene ima, ali je u krhotinama, baš kao i T-1000. Da li se krhotine mogu istopiti i skupiti na jedno mjesto, te ojačati vezivna tkiva među sobom? To je već drugi par opanaka, a istini za volju, Karimovim riječima, to je nemoguće predvidjeti.
Istina koju stariji i iskusni, a u koje se Sarajlić samovoljno smjestio još davnih dana, žele nametnuti je istina kodnog imena PMP, što je skraćenica od Poslije Mene Potop. Govoriti u konstantnim superlativima o RUtS pokretu može se ukoliko ćemo pričati bez argumentacije i isključivo zasnovano na emotivnoj osnovi.
No ako ćemo ostaviti emotivnost po strani i nastaviti razgovor u terminima konstruktivne diskusije, dovoljno je poslušati CD iz 1995. godine i shvatiti da u odnosima između đonjenja i originalnosti, usviranosti i šlampavosti, imanja i nemanja čega za reći, tadašnja scena ne zaostaje nimalo za ovom sadašnjom nepostojećom. Činjenica da se sarajevska rock’n’roll scena prve polovice devedesetih držala zajedno i bila jaka rezultat je većinski nepovoljne situacije, ne rada bendova. Da je do bendova, završetak pucnjeve donio bi nam muzičko ludilo, a ne ponovnu relativnu nulu od koje su grupe poslije rata krenule.
Od bendova okupljenih na tom izdanju, samo su Grafit, Protest i Sikter poluaktivni bendovi, a ako ću ih ja svrstavati u svoje standarde aktivnosti (sviranje, snimanje, objavljivanje bez prestanka), onda im ni poluaktivnost nije jača strana. Ipak, nemoguće je negirati situaciju u kojoj su bendovi tu noć svirali u Sarajevu, toj specifičnoj i drugačijoj auri kojom zrači taj nastup. Aurom koja je srednji prst agresorima i glasnogovornicima smrti.
Sarajevska sadašnjost ima drugačije probleme od sarajevske prošlosti kada je u pitanju rock’n’roll, a jedan od osnovnih problema su i grobari rock’n’rolla u narodu poznatiji kao medijski urednici. Jasno je i ptici na grani i ovom mišu na mom tavanu da ne može svaki medij biti Izvan Svake Kontrole ili The Aebyss, pa čak ni Radio 202, ali nije baš da su se komercijalni mediji u Bosni i Hercegovini pretrgli u očuvanju rock’n’roll scene. Sarajevo u 2015. godini nema jaku alternativnu medijsku stanicu. Studentski eFM Radio na kojem trenutno radim je jedina stanica koja je radila paralelno i nadživjela 202-jku, ali nažalost nismo dovoljno jaki da uradimo išta više od povremenih kulturnih ekscesa.
Iz mog iskustva u radu sa medijima, jako mnogo promocije išlo je preko jaranskih veza, ali onih lošijih, ne onih zasnovanih na punk i DIY principima. Jedan dio ekipe okupljene oko RUtS projekta, bilo u sviračkom, bilo u organizacijskom sektoru, ostao je raditi u medijima. I ti ljudi su se više-manje bavili rock’n’rollom na samim marginama, a ne koliko bi trebalo da im je zaista stalo do tog rock’n’rolla kojim si redovno pune usta. Šta su nam starci ostavili u amanet i da li je činjenica da nečega nema rezultat njihovog sljepila ili njihove nezainteresiranosti?
Na kraju krajeva, danas pričat o sceni i lokalizirati istu je arhaičan i bespotreban način opservacije. Danas je scena internet, a okvirno se gleda u granicama država. Pravu scenu, onu istinsku, kakvu su recimo imali ili imaju gradovi poput Bostona, New Yorka, Washingtona, Stockholma ili Birminghama, sa svom njenom funkcionalnošću (mediji, organizatori, publika, koncerti, izdavaštvo, distribucija) danas ne možeš pronaći ni u jednom gradu bivše Jugoslavije, već se takva scena dešava periodično kada se okupe pojedinci. Primjer toga je Antifa Festival u Mostaru koji jedanput godišnje okupi Novosađane, Sarajlije, Mostarce, Zagrepčane, Požežane i ostale.
No naravno da samu promjenu i nemogućnost da budeš objektivan u zastarjelim okvirima ne možeš primijetiti kada si izašao iz cijele priče prije više od deset godina. Jeb’o te, pa ja danas, uz svu uključenost u sve tokove, imam problem da razumijem i pojmim muziku novog vala metala!
Ne razumijem, ne shvatam, ali PRIHVATAM. Pa što bi rekao Graha, podržavam, brate podržavam, ali poštovat ću tek za deset godina kada budem vidio ko je ostao, a ko je sa novim trendom pička postao.
KULT LIČNOSTI
“Ako misliš da si prestar za rock’n’roll, onda jesi” – Lemmy Kilmister
Kult ličnosti se veoma brzo diže iz toaleta ideja u nebesa. Istom brzinom dolazi do kulta ideje, što je u slučaju Rock Under The Siegea i više nego jasno. Moje je mišljenje da je to sasvim pogrešan pristup. Rock Under The Siege ne smije i ne treba biti zlatno tele sarajevskog rock’n’rolla već inspiracija nadolazećim generacijama da se i u paklu može uraditi mnogo i svašta.
Odbijam prihvatiti da je 14. januara 1995. godine povučena granica i da se tu desila značajna promjena. Rock’n’roll današnjice i prošlosti nije ništa drugačiji od rock’n’rolla budućnosti – drugačije su prilike i mogući načini kako do istog dođe, ali uvijek ga svira ista sorta ljudi zarad istog razloga – da preživi u ludilu, ma kakva priroda ludila bila.
“Sarajevski rock ovakav kakav je viđen na Sloginom stageu je najiskrenija stvar dugo vremena unatrag. Samo je potrebno biti svjestan te činjenice prije nego se u grad vrate Dino Merlin i njemu slični. U tom trenutku prestaje istorija i počinje njeno falsifikovanje”, ovim rečenicama svoj tekst u magazinu Dani 1995. godine zaključio je Karim Zaimović.
Dino Merlin se vratio nedugo nakon završetka rata u Sarajevo i počeo harati kao nikad dosad. Poenta priče je da su sarajevski kulturni zid predstavljali upravo ovaj koncert, ova ideja i ovi ljudi, ali da su oni iz različitih razloga pali veoma brzo. Iz ruševina se logično podigla nova generacija koja negira merlinologiju koja ima sasvim jako uporište i među ljudima koji su bili vezani za RUtS – zato se isplati razmisliti da li valja i treba pljuvati po muzičarima koji rade ko magarci, iznova i iznova, iako im mediji zatvaraju vrata, gazde kafana nameću nehumane uslove, a država stvara milo ozračje nacionalne kulture.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
