KO: Megadeth, Prospect
KAD: 30.6.2010.
GDJE: Boogaloo Club, Zagreb
U ovom trenutku moj sat pokazuje pet sati i dvadeset i tri minute. Dobro jutro, čitatelji i čitateljke. Prije nekih pola sata vratio sam se iz Zagreba sa koncerta meni najvjerovatnije najdražeg thrash metal benda ikad, benda kojeg slušam otprilike pola svog životnog vijeka i na čiji sam nastup čekao više od deset godina. Pišem ovaj report sad dok su mi svi detalji apsolutno razigrani u glavi.
Svi znamo koja četiri benda čine Veliku Četvorku thrash metala i ja sam, po svom neskromnom mišljenju pogledao najbolje: Slayer i Megadeth. Metallicu sam propustio iako sam imao akreditaciju za zagrebački koncert zbog greške organizatora koncerta koji mi nisu javili da sam dobio upad na koncert, ali kad sam čuo od par ljudi čije mišljenje smatram apsolutno relevantnim da su bili užasni i u najmanju ruku prosječni, nekako se baš i nisam razočarao. S druge strane, gledao sam neke snimke Anthraxa i to definitivno nije onaj Anthrax koji bih ja želio vidjeti uživo, a vjerujte mi na riječ – Anthrax mi je veoma drag bend.
Kad sam čuo da velikani Megadeth sviraju po prvi put u Hrvatskoj, odmah je pao plan da se na taj koncert mora otići. Ljubaznošću gospode iz Twilight Promotiona koji su u saradnji sa Masters of Metal organizirali koncerte Megadetha u Ljubljani 29. i Zagrebu 30. juna dobio sam novinarsku akreditaciju, te im se ovim putem najsrdačnije zahvaljujem i želim sve najbolje u daljem radu.
Iz Sarajeva sam krenuo poprilično kasno, oko šesnaest sati, uvjeren da nema šanse da stignemo na koncert, međutim dalji tijek dešavanja, tj. najvratolomnije vožnje koju sam doživio u životu me uvjerio da je ipak moguće doći iz Sarajeva u Zagreb za manje od pet sati.
Negdje na granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske primam poziv od PR menadžmenta izdavačke kuće Dancing Bear koji je bio zadužen za predaju zahtjeva za eventualno intervjuisanje benda Megadeth u kojem mi je rečena dobra i loša vijest – intervjua će biti, ali u 19.15. Poprilično razočaran, rezigniran i nevoljan, ipak odlučih da šutim i ne širim negativnu atmosferu na ostale saborce u automobilu. Malo zatim, poziva me prijateljica koju onako usputno upitah želi li da radi intervju sa Megadethom umjesto mene koristeći moja pitanja, na šta ona pristaje, ali se ispostavlja kasnije da je u međuvremenu između prvog i drugog poziva menadžment benda otkazao sve dogovorene intervjue, tako da na kraju nisam imao ni za čim žaliti.
U Zagreb stižemo negdje oko 21.00, a dragi mi vozač objašnjava da smo mogli stići i sat ranije da nismo zaobilazili radove pred Dobojem što meni automatski nabija zazubice jer ne mogu zamisliti kojom bi brzinom išli da tih radova nije bilo.
Bez ikakvih problema uspijevamo upasti u Boogaloo i tu shvatam da je slovenačka grupa Prospect završila svoj nastup, te da se bina priprema za izlazak Megadetha. Veoma mi je žao što nismo uspjeli pogledati i čuti Prospect, ali situacija je takva kakva jest, u drugačijem aranžmanu i tajmingu se ja lično u Zagrebu nisam mogao pojaviti. Više sreće drugi put, Sharane. (primjetit ćete da nedostaju i slike sa nastupa Prospecta u galeriji, što je sasvim logično.)
Dok se Megadeth spremao da izađe na scenu, bacio sam pogled na štand sa majicama i sličnim džidžama i poprilično ostao razočaran visinom cijena ponuđenih artikala, ali i nedostatkom nekih stvari koje mene lično interesuju. Ne dešava mi se prvi put da bend prodaje majice, kape, znojnike, trzalice, privjeske za ključeve, ali da ne prodaju svoju muziku na CD-u ili vinilu. To je poprilično frustrirajuće jer koliko god ja volio kupiti majicu dragog benda i pronosati je po gradu, toliko volim da kući ponesem CD. Zahvaljujući dragoj mi prijateljici Adnesi, koja je uzgred rečeno ista ona prijateljica koja je zamalo uradila intervju u moje ime, uspijevam skuckati nešto love za majicu. Lijep suvenir, nema šta.
Nakon razgovora sa još par fanova koji su potegli iz Sarajeva, kontam da je najbolje da lagano uđem u Boogaloo i smjestim se negdje na sigurno mjesto kako bih bio spreman za fotografisanje. Ulazim i tu me dočekuje razočarenje jer sam gledao neke Youtube snimke koje su navodno snimljene u Ljubljani noć prije gdje je bina izgledala puuuuno, puuuuno bolje, sva u Rust in Peace fazonu, sa ogromnim banerom sa motivima omota albuma RIP. Međutim, ovdje se na bini nalazi oprema i baner sa jednostavnim natpisom Megadeth. No, nismo tu da se divimo vizuelnom rasporedu stvari na bini, već da uživamo u muzici.
Progurao sam se negdje do trećeg reda, stajao sam u sredini kad spazih da postoji photo pit za novinare. Tu se udarih šakom u glavu jer sam jedva disao u masi, ali onda skontah da novinari (barem ja nisam!) nisu dobili nikakvu akreditaciju na ulasku u Boogaloo i da me definitivno niko ne bi pustio da sa malim Canon idiotom izigravam novinara i fotografišem. Odlučih ostati gdje jesam.
Na bini se iza ogromnog seta bubnjeva pojavljuje Shawn Drover što dovodi do urlika oduševljenja koji se ne stišava ni pojavljivanjem Chrisa Brodericka, ali prerasta u mahnito vrištanje pojavljivanjem legende Davida Ellefsona, povratnika basiste u bend. Napetost raste iz momenta u moment, rulja počinje skandirati “Dave! Dave! Dave!”, a onda se pojavljuje i ON – Dave Mustaine, MegaDave, čovjek bez kojeg ja ne bih umirao od nedostatka kisika okružen hrpom oznojenih tjelesa. Kad premotam vrijeme unazad, prije nego što sam loše počeo i nastavio svirati bas, htio sam svirati solo gitaru inspirisan srednjoškolskim drogiranjem Megadethom. U bijeloj košulji, sa dva bijela znojnika i karakterističnom dugom, kovrdžavom kosom izazvao je masovnu histeriju koja se pretvorila u divljanje sa prvim taktovima…ali koje pjesme? Ne zamjerite mi, oduševljenje u meni kombinirano sa apsolutnim strahom da će mi fotoaparat ispasti negdje i da ga više nikad neću naći pomoglo je da apsolutno ne ukapiram sa kojom je pjesmom Megadeth otvorio koncert.
Na koncertu mi se dešavaju dvije nevjerovatne stvari – prva je količina znoja koju sam prosuo zajedno sa ostalim ljudima u prvih par minuta koncerta. Bukvalno sam bio MOKAR do gole kože sa APSOLUTNO mokrom kosom. Bio sam i u većim masama, na koncertima Slayera, Beastie Boysa, Napalm Deatha, Municipal Wastea, ali ova količina znoja koja je izbijala na svaku poruk tijela mi apsolutno nije bila jasna – kako?
Druga stvar je solidarnost jednog od posjetitelja koncerta. Kako su ljudi skakali, a i ja sa njima, hlače su mi uspjele spasti sve do koljena, zajedno sa bubregom u kojem mi se nalazio mobitel, pasoš i novčanik sa ličnim dokumentima. Nisam bio u prilici da dohvatim hlače i bubreg i već me počeo oblijevati hladan znoj kada su se crne misli o gubitku pasoša i ostalih dokumenata stale rojiti u mojoj glavi. Ruke su mi bile iznad mase jer sam pokušavao da slikam i nije bilo šanse da ih spustim. U tom trenutku osjetim da mi neko čačka oko koljena i pomislim najgore – neko je skontao da su mi stvari dole i sad će mi otkačiti bubreg i doviđenja sve vrijedno što trenutno imam uz sebe. Međutim, ispostavilo se da je neki momak shvatio u kakvoj sam poziciji, uspio otkopčati kaiš, podići mi hlače i zakopčati ih nazad, te mi tako omogućiti da opet hodam, tj. da se održavam kako-tako u neredu. Ne sjećam se kad se tako nešto desilo bilo gdje gdje sam se zadesio, ne samo meni, već bilo kome. Ovom prilikom mu se od srca zahvaljujem.
Megadeth zvuči fantastično, iako su većinu koncerta odradili krajnje profesionalno, moram reći da su mi porasli u očima jer nije bilo klasičnog ponižavanja publike kakvo se dešava i koje najčešće iniciraju veliki bendovi koji prvi put dođu u ove naše krajeve (Metallica LOVES YOU! YOU ARE Metallica’s friends! itd.). Nisam tačno siguran šta je Dave Mustaine rekao pred bis, ali je bilo u stilu da mu ne pada na pamet lažno laskati publici sa pričom o tome kako su najbolja publika na turneji i slično, već da je ovdje da svira za nas i da će to i uraditi.
Veoma mi je bilo zanimljivo vidjeti izraz Daveovog lica za vrijeme izvođenja pjesme “In My Darkest Hour” za koju znamo da je posvećena Cliff Burtonu, preminulom basisti Metallice. Koliko se meni učinilo, mislim da je Dave čak počeo i plakati za vrijeme pjevanja te pjesme, a ako nije, onda je definitivno imao grimasu bola na licu.
Što se tiče zvuka na koncertu, po mom mišljenju, mogao je biti malo manje bassolik, mislim da se gitare i vokal nisu dovoljno dobro čuli ako ste stajali na sredini, ali ako ste se smjestili sa strane, mogli ste preko line array zvučnika čuti gitare i vokal puno bolje, a basovi su sami od sebe bili dovoljno jaki da ih i na tim mjestima primate napretek.
Što se tiče setliste, ona je zaista bila best-of, sve pjesme su vrlo dobro poznate svim ljubiteljima Megadetha, pa smo mogli čuti “Trust”, “Holy Wars”, “Hangar 18”, “Symphony of Destruction”, “In My Darkest Hour”, “Headcrusher”, “Poison Was The Cure”, “Sweating Bullets”, “A Tout Le Monde”, “Peace Sells” i mnoge druge, a na bisu su izveli “Angry Again” i “She-Wolf”, potonja je za mene pun pogodak. Žalim što nismo imali priliku čuti bilo šta sa albuma “United Abominations”, vjerujem da bi mnogi uživali da su čuli recimo “Washington is Next”.
Megadeth je bend profesionalaca, ljubitelja muzike i ljudi koji iskreno rade ono što rade i svoje prvo predstavljanje hrvatskoj publici, ali i publici okolnih zemalja obavili su krajnje pošteno i bez lažnog sjaja i patetike. Ja sam više nego oduševljen onim što sam vidio i čuo. Ovo je ipak šturi opis nečega što se desilo, ali vidjeti Megadeth uživo je generalno neopisiv osjećaj. Vjerujem da je tome puno i pridodala činjenica da je ovo klupska svirka i sve je djelovalo veoma intimno i u uzajamnoj interakciji između benda i publike.
U povratku kući naše ubrzanje je dostiglo dvije stotine kilometara na sat, te smo kažnjeni od strane policijskih snaga RH sa 500 kuna. Par minuta kasnije nalazimo se na hrvatskoj granici i oni nas ispituju da li smo kažnjeni na putu. Divimo se sistemu i uvezanosti istog, a na našoj granici nas dočekuje uspavani graničar koji samo odmahuje rukom i time nam valjda govori da prođemo. Ni carinske ni granične kontrole. No to je već priča za neku drugu priliku…
Autor teksta se ispred ISK Webzinea zahvaljuje sljedećim osobama i organizacijama: Twilight Promotion & Booking i gospodin Tomi Phantasma za odobravanje novinarske akreditacije, Kristina Kovačić i Dancing Bear za pokušaj sređivanja intervjua sa Megadethom, Vanja, Dino i Čeha za ludu vožnju i nezaboravan provod, Adnesi za lovu za majicu, Andrei za posuđeni fotoaparat (čitav je!) i naravno, majci Aidi bez čije finansijske pomoći u ova teška vremena besposlenosti ovaj roadtrip ne bi bio moguć.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
