KO: Black Royal, Satanibator
KAD: 10.10.2016.
GDJE: Klub AG, Sarajevo
Ne znam kakav me đavo (neki sa dobrim ukusom, ispostavit će se) nagnao da prije deset dana oko 17 sati pomislim da bih mogao otići na svirku dva finska benda u klub AG. Ponedjeljak, kiša koja je lila iz neba i zemlje nekoliko sati kasnije, te sama činjenica da bendove ranije nisam čuo, svi faktori su zvali na odgodu, ali je želja da poslušam živu svirku ipak presudila. Bilo je teško sjetiti se posljednje svirke na kojoj sam bio. Prošlo je nekoliko mjeseci.
U klub AG stigao sam oko dvadeset i jedan čas, gdje se goste mogli prebrojati na prste jedne pilareve ruke, a većinu prisutnih činili su članovi bendova. Na televiziji nezanimljiva utakmica između Bosne i Hercegovine i Kipra, otužna atmosfera u zraku. Pomislio sam da je možda greška što sam prebacio iz jednog dijela grada u drugi. Kartu sam platio; prvo što nisam ni riječi napisao o samom koncertu, a drugo što je bila brutalno jeftina – tri marke.
Nakon što popih dvije velike, na binu AG-a, pred dvadeset i pet posjetitelja, ukoliko ne računamo ljude koji su u AG-u bili po službenoj dužnosti, penje se finski bend Satanibator. Ova finska grupa je meni, a vjerujem i ostatku publike, predstavljala apsolutnu nepoznanicu, pa nisam/mo očekivao/li ništa. Pošto nisam pretjerani ljubitelj ženskih vokala, činjenica da je grupa predvođena ženom mi nije ulijevala previše nade u dobar provod.
Sve dok, nakon kraćeg instrumentalnog uvoda na prvoj pjesmi, pjevačica Saara nije pustila glas.
Neke nastupe je lagano opisati. Neke teško. Satanibator spada u onu treću kategoriju, nastupa koje je nemoguće opisati. Prije deset dana u klubu AG u Sarajevu nismo prisustvovali koncertu već magijskom ritualu, jednom od najboljih muzičkih nastupa koji su se odvili u Sarajevu. Naravno, po lošem starom pravilu, Satanibator je fenomenalna grupa koja je svirala pred nepravedno malim brojem ljudi. Kako ih najlakše opisati? Zamislite grupu koja ima sve elemente retro zvuka, ali zvuče svježe, moderno i originalno. Zamislite grupu koja savršeno, bez vidljivih šavova, spaja doom Black Sabbatha, blues i rock’n’roll Jimija Hendrixa. Muziku ste možda i mogli čuti negdje, ali Saaru Šamane niste. Ova pjevačica je vlasnica jednog od najboljih vokala koje sam imao priliku slušati u životu i moju viziju ženskih vokala je izvrnula naopako.
Svi koji su imali priliku da sviraju u AG-u ili slušaju neki od bendova u tom klubu znaju da tehnički uslovi u istom i nisu najbolji. Nedostaci se donekle mogu tolerisati kada su u pitanju ekstremni žanrovi, ali kada se na binu popne grupa čiji frontmen/ka trebaju pogađati note, i najboljima se zna desiti da fulaju. Ali ne i Saari Šamane, koja je pokazala superiornu kontrolu glasa i bine za vrijeme nastupa. Bez ikakvog monitoringa, Saara je u više navrata nadjačavala bend svojim gromkim, kao žilet oštrim glasom koji se najlakše može opisati kao okultna, zlodusima opsjednuta verzija Janis Joplin. Izvjesna hrapavost njenog glasa umotana je u fini saten njenog muzičkog supertalenta. Snažna, upečatljiva i vrijedna svakog aplauza i urlika koji je dobila, Saara Šamane predvodi Satanibator i smješta ga na razinu svjetskih rock’n’roll aktova za koje će rijetki sretnici i sretnice, ako uspiju, za nekoliko godina govoriti: e sjećate se onih Finaca? E to su ovi headlineri umetni ime velikog festivala.
Nastup Satanibatora završio je nakon sasvim očekivanog bisa. Pola nastupa sam proveo kupeći vilicu po podu, drugu polovicu haotično pišući pitanja za intervju koji ćete uskoro moći pročitati na ovim stranicama. Satanibator se dokazao kao apsolutni favorit večeri, njihova svirka me srušila sa nogu, a osjećao sam se poraženo što sam platio svega tri marke za takav spektakl i što grupa nije imala nikakve majice ni izdanja koja sam mogao kupiti da ih podržim.
Black Royal se penje na binu malo nakon nastupa Satanibatora. Radi se o veoma dobroj grupi koja bi u drugačijim uslovima (čitaj: više publike) definitivno pobrala jako mnogo simpatija. Baš kao i Satanibator, Black Royal miješa žanrove, a muzički se nalaze na pola puta između sludge zvuka New Orleansa i švedske death metal škole. Najlakše ih je zamisliti kao supergrupu koju čine članovi Entombeda, Downa, odnosno EyeHateGoda. Najveći problem Black Royala je predstavljala činjenica da je koncert otvarao Satanibator koji je svima pružio neviđenu količinu emocije kakva se zaista rijetko viđa na bh. binama, pa je publika evidentno bila manje entuzijastična za vrijeme nastupa Black Royala.
Ovaj put osjećaj me nije prevario. Uživao sam u fantastičnom koncertu sasvim nepoznatih bendova, koncertu koji me natjerao da napišem nešto za ISK nakon jako dugo vremena. A vjerujte mi, to znači puno više nego što se na prvi pogled čini.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
