Poziv članova POPIK-a da im se pridružim u Somboru na 19. izdanju Feelgood festivala održanog 15. i 16. augusta je stigao iznenada, ali u pravom trenutku – spasio me od groznice i grozomorne pompe sarajevskog filmskog festivala. Umjesto crvenog tepiha i sterilnih pogleda, put me odveo preko granice do Sombora, na drugi dan Feelgood festivala, gdje se znoj, buka i sirova energija pretapaju u ono što vrijedi zvati “kulturnim događajem”.
Prvi na binu izlaze KNISSK – bend koji se na društvenim mrežama samodefiniše kao punk/metal. Već tu nastaje mala konfuzija: obilnost stilova i miješanje žanrova nekad zvuče kao hrabrost, a nekad kao teret koji sputava. U njihovom slučaju, čini se da je to drugo. Puno energije i zvučne težine, ali ne uvijek usmjerene u pravom pravcu.
Zanimljivo je da je publika najviše reagovala na obrade – Slayer, Sepultura, pa čak i jedno brutalno kasapljenje Exploiteda. Tu se osjetilo da bend gori, da izlazi mladalački bijes, bunt i potreba da se probije zid između bine i publike. Ali čim bi se okrenuli vlastitom materijalu, ta iskra bi se pomalo gasila.
Možda je lekcija jednostavna: ne bježati od onoga što im prirodno leži. Ako već nose pankersku sirovost i žele graditi zajednicu koja diše bunt, onda bi bilo bolje da se prepuste tome, umjesto da lutaju po granicama metala i panka. Jer energija koju KNISSK posjeduje može biti i pokretačka i okupljajuća – samo je treba usmjeriti.
Nakon njih na scenu izlaze rusko-srbijanski d-beateri Warthodox, bend koji mi je donio onaj pankerski osjećaj sirovosti. Od prve do zadnje pjesme bilo je jasno da se radi o bendu koji se deklarira na pravoj strani istine, s jasnom porukom i željom da pakao rata, iz podneblja iz kojeg dolaze, konačno stane. Dovoljno sirovo da boli, ali i dovoljno precizno da udari gdje treba. Dan poslije, kad su mi se utisci slegli, shvatio sam da mi je u njihovom setu ležalo sve, i kvalitet i bunt i silina.
Dolazimo do benda iz Meksika – Las Fokin Biches. Neko bi ih okarakterisao i neoficijelnim hedlajnerima, barem drugog dana festivala. Preslušavajući njihove studijske snimke, činilo mi se da zvuče prilično inertno, ali na bini su pokazale nešto drugo – energiju koja se ne može upakovati u studio. Spadaju u onu rijetku kategoriju bendova koji uživo zvuče daleko bolje nego na snimku, barem iz moje perspektive.
Posebno pozdravljam povike na mir i podršku ugroženima u Palestini. Set koji su odradile bio je nabijen žestinom i nabrijanošću, što je, priznajem, iznenadilo s obzirom na predrasude koje često prate bendove koje čini (većinski) nježniji spol. One su ih razbile direktno i bez okolišanja.
Ipak, mora se spomenuti i doza sebičnosti. Festival je drugog dana počeo nešto ranije, a organizator je zamolio bendove da se striktno drže satnice – neki nisu ni stigli odraditi tonsku probu. Las Fokin Biches su, međutim, poslije gotovo svake pjesme pravile pauzu od 45 sekundi do minut da bi pričale o inspiraciji, situaciji u Meksiku, o tome koje su riječi naučile na srpskom, o hrani i raznim trivijalijama čime bi animirali hipnotisane klince iz prvih redova. To možda ne bi bilo sporno da iza njih nije trebalo nastupiti još tri benda.
Je li to pank; uzeti vrijeme drugima i graditi fokus samo na sebi? Pitanje ostaje otvoreno.
Dolazimo do idućeg benda – sarajevskog POPIKa, čiji je nastup kasnio desetak minuta zbog kiše, jer bina nije bila natkrivena. Upravo to je ono na šta sam ranije mislio: da su gošće iz Meksika manje trošile vrijeme i riječi upućene hipnotisanoj grupici u prvim redovima nakon svake pjesme, POPIK bi vjerovatno uspio odsvirati cijeli set, umjesto da ga prekine na pola zbog nemogućnosti borbe sa kišom i olujom.
Ipak, ono što smo čuli bilo je više nego dovoljno da pokaže u kakvoj su formi. POPIK je zvučao utegnuto i precizno, a ono pola seta koliko su uspjeli odsvirati odradili su momački, iako put od Sarajeva do Sombora iscrpi čovjeka. Na binu su stali bez tonske probe, trebalo im je možda jedna do dvije pjesme da se uhodaju i usklade, ali kad su kliknuli, zvučalo je onako kako samo oni znaju.
Ostaje žal što nismo čuli čitav set, posebno više pjesama sa novog albuma Brzi i Grozni, ali i pola doze POPIK-a dovoljno je da pokaže koliko su važna karika sarajevske pank scene koju praktički trgaju od smrti i zaborava.
Kako je POPIK morao skratiti svoj set radi vlastite sigurnosti i sigurnosti publike, uslijedila je borba s naguravanjem u hodniku na ulazu u Hrvatski dom i u bekstejdžu. Organizator i ekipa koji nose festivalsku priču borili su se s vodom koja je uporno dospijevala na binu. Nakon prinudne pauze, na scenu izlazi banjalučki My Last Suicide, melodic death metal bend s čijom sam diskografijom bio donekle upoznat.
Kako sam ih propustio na nedavnim nastupima u Sarajevu, čuti ih u Somboru bilo je pravo osvježenje. Iako su se i oni borili s vremenskim uslovima, odradili su posao više nego dostojno. Zvuk im je bio čist, nastup samouvjeren, a utisak da bend posjeduje ozbiljnu tehničku potkovanost nije se mogao izbjeći. Nakon skoro dvadeset godina postojanja, My Last Suicide pokazuju da se još uvijek može svirati i graditi melodični metal u BiH s integritetom i snagom. Njihov nastup osvjetljava obraz žanra i potvrđuje da melodični metal kod nas ima i svoje čuvare i svoje predstavnike vrijedne pažnje.
Ostaje žal što nisam uspio čuti i ispratiti nastup black metal sastava Svartgren.
Na kraju – hvala organizatorima na lijepom vikendu u Somboru, na trudu i hrabrosti da u uslovima koji nisu uvijek idealni ipak održe festival koji spaja ljude, bendove i ideje.
