Muzičar, dizajner i strip-autor Amir Hadžić je suosnivač više sarajevskih grupa, od kojih vrijedi izdvojiti black metal sastave KRV i Silent Kingdom. Prije vrhunskih interpretatora sevdalinke Damira Imamovića i Bože Vreće, koje mnogi sa razlogom smatraju zaslužnim za popularizaciju i modernizaciju sevdaha, Silent Kingdom je uspješno spojio ledeni, grubi zvuk black metala i melodiju tradicionalne bosanskohercegovačke pjesme, crpeći inspiraciju iz najpopularnijeg izvoznog proizvoda norveške muzičke industrije i tradicije svoje zemlje.
Šest albuma poslije, Silent Kingdom 2019. slavi dvadeset godina postojanja, što se obilježava reizdanjem svih albuma pod okriljem izdavačke kuće Future House Music iz Los Angelesa.
“Ja to izdanje nisam planirao”, kaže Amir, “na tu ideju je došao vlasnik kuće Future House Music u jednom razgovoru. Box set Chronicle 1999-2019 (20 Years and Counting) je primarno izašao kao digitalno izdanje, ali smo, poznajući naše slušatelje, znali da žele i fizički primjerak. Štampanje šest diskova je finansijski prezahtjevno, pa smo došli na ideju da albume objavimo na USB-u u visokoj rezoluciji. Ljudi ih mogu slušati na čemu žele, a mogu koristiti i USB.”
PRETHODNI ALBUM Where Secrets Meet objavila je ruska izdavačka kuća Darknagar Records. Album je bio iznenađenje godine – komplikovane black metal dionice prepustile su mjesto progresivnom rocku koji počiva na snazi akustičnog zvuka.
“Ja sam se odavno, prije petnaest godina, zasitio distorzije. Muzika Silent Kingdoma je raznovrsna i melodična, međutim, uvijek sam imao osjećaj da distorzija guši sve te harmonije koje sam komponovao. Nakon predzadnjeg albuma In Search of Eternity, osjetio sam da na tom putu mogu napraviti samo još jedan isti album, a ne nešto novije, bolje i kvalitetnije. Odlučio sam presjeći, nisam Slayer da moram napraviti petnaest identičnih albuma da zadržim fan bazu”, kaže Amir.
Studijski album Indexa Modra rijeka iz 1978. je, po Amirovim riječima, prvi i možda jedini iz bivše Jugoslavije koji je mogao slušati, te je samim tim utjecao i na radove Silent Kingdoma, pogotovo na posljednji: “Bijelo dugme, Crvena jabuka, Azra… ti bendovi na koje su ljudi otkidali su meni bili prazni. Modra rijeka je tematski bila blizu onoga čime sam se ja bavio – istraživanjem bosančice i historije BiH. Ja sam oduvijek htio da, uslovno rečeno, iskopiram Modru rijeku. Možda su dvije osobe do ovog trenutka znale da sam ja album Reflections of Fire komponovao direktno pod utjecajem Modre rijeke. Htio sam da emuliram način na koji je tekla priča na tom albumu.”
Hadžić je Silent Kingdom osnovao davne 1999. sa bubnjarom Seadom Tafrom, koji posljednjih devet godina svira u rock’n’roll grupi Snake Eater. Sead je Silent Kingdom napustio 2005., a Amir je jedini originalni član i glavni kompozitor grupe od njenog osnivanja.
“Silent Kingdom je u početku bio bend, dok je Sejo bio član. Bio je to ravnopravan odnos, obojica smo govorili iste stvari. On je pisao tekstove, dosta je doprinosio, čak i rifovima (gitarske dionice specifične za različite vrste rock muzike, op. a.), modelirao je i one koje ja napravim. Odlaskom Seje, to je postao moj projekat, ne mojom željom, već time što nikad nismo imali dovoljno vremena za probe. Onda sam ja imao jednu viziju koju ostali nisu imali. Edin i Emir (braća Čehović, bivši članovi na funkciji gitariste i basiste, op. a.) sa kojima sam svirao zajedno i u grupi KRV, tamo su doprinosili dosta, ovdje nisu, iako sam im odriješio ruke. Mislim da su se oni nekako plašili na koji ću ja način to doživjeti, mislim da su imali neki strah koji ih je spriječio da više učestvuju”, priča Amir.
Činjenicu da su se elementi sevdalinke izvrsno uklopili u zvuk black metala, Amir pripisuje fleksibilnosti tog metal podžanra: “Kombinovanje sevdalinke i black metala je bilo spontano i prirodno. Pokušali smo iz zezancije svirati teme koje su se uklopile. Sejina je ideja bila da sviramo black metal, sa kojim ja nisam imao nikakvog dodira. Površno sam poznavao neke bendove i nisam bio oduševljen. Jedino što mi se svidjelo je Anthems To The Welkin At Dusk grupe Emperor. Kako sam više ulazio u žanr, shvatio sam da on nudi puno više opcija i širine od drugih žanrova metala. Tada sam shvatio da u black metalu možeš uraditi svašta a da ne izađeš iz okvira žanra.”
JEDAN OD NAJUSPJEŠNIJIH SPOJEVA black metala i sevdalinke u muzici Silent Kingdoma je From The White Towers, melodična pjesma koju je direktno inspirisala sevdalinka Sa Gradačca, bijele kule sazlije Hašima Muharemovića, najpoznatija u izvedbi Safeta Isovića. Ova pjesma je vremenom postala neizostavan element set-liste Silent Kingdoma, svirala se na skoro svakom koncertu.
“Ta pjesma nam je bila najgora”, kroz smijeh pojašnjava Amir, “Sejo i ja smo se složili da će biti zadnja na albumu. Međutim, ispalo je da je to pjesma po kojoj nas svi poznaju.”
Iako je Amir tri posljednja studijska albuma okarakterisao kao zadnje, sada je već izvjesno da će i Where Secrets Meet dobiti nasljednika.
“Novi album je u suštini završen. Mogu reći da je konceptualan, jedna je priča razložena na pet pjesama. Poslije albuma Reflections of Fire, to će biti najkonkretniji konceptualni album grupe”, govori Hadžić.
Iako je većina tekstova grupe Silent Kingdom napisana na engleskom, to po Amirovim riječima ne umanjuje intenzitet poruke, kao ni zainteresiranost publike za zemlju iz koje Silent Kingdom vuče porijeklo: “Imali smo slučaj Mađara koji je kupio naš CD, javio se i raspitao o sevdalinci. Ja sam mu napisao kratki historijat, da bi mi se javio nakon pola godine sa fotografijom ploča Zaima Imamovića. To je meni najveći uspjeh, što smo potpune strance, ne dijasporu jer se njima nismo obraćali, zagrijali za našu kulturu i tradiciju. Ljudi su počeli i dolaziti u BiH zbog benda. Francuzi i Belgijanci su došli u posjetu Sarajevu, nakon što su čuli naše albume. Zvali su me da se upoznamo. Muzika ih je zainteresirala za Sarajevo, nekropolu Radimlja…”
Nažalost, interesovanje domaćeg slušateljstva za Silent Kingdom je minorno u odnosu na ono izvana. Od samog početka, Silent Kingdom je rasprodavao izdanja širom svijeta, ali se najmanje primjeraka prodavalo u Bosni i Hercegovini.
“I meni je razlog tog kolapsa misterija. Cjelokupna situacija je takva da mediji nameću vrijednosti. Nameću nam se turske serije, ne samo nama već svuda u regionu, različite grand parade, svi su zvijezde. Vrijednosti su promijenjene. Danas je sve postalo skip – ovo je skip generacija. Sluša se muzika tako što se sluša samo pet sekundi pjesme. Pitam se isplati li se uopće snimati albume”, kaže Amir.
I dok ga napominjem da je neuobičajeno hrabro uperiti prst u medije kao jedan od razloga kolapsa kulture dok razgovaraš sa predstavnikom medija (iako dijelim mišljenje sa njim), Amir odlučno nastavlja: “Mediji jesu najveći krivci. Ja sam dugo razmišljao do koga je. Kad smo tek krenuli, mi nikoga nismo znali, nije bilo socijalnih mreža. Imali smo e-mail adresu koju nam je napravio prijatelj, ali ni njoj nismo mogli pristupiti jer nismo znali kako. Interesantno je da su nas tada zvali mediji. Naš intervju je izašao u sedmičnom magazinu koji je imao tiraž od 30.000 primjeraka. Zvale su nas sve televizije. I onda je to sve potonulo. Medije bi valjda trebalo zanimati šta se dešava. Oni ne pridaju značaj čitavoj subkulturi.”
ZNAČAJNI PROJEKTI
Još su dva Amirova muzička projekta bila izuzetno značajna, što po diskografskom obimu, što po inovaciji za bh. muzičku scenu. Amir je pod pseudonimom Ban Krvnik bio frontmen grupe KRV čiji je primitivni black metal (potpuno drugačiji od progresivnog Silent Kingdoma) ledio krv u žilama. Ova grupa je bila aktivna sedam godina i produktivna u diskografskom smislu, ostavivši iza sebe tri albuma i niz drugih izdanja, uključujući i živo DVD izdanje snimljeno u sarajevskom klubu Sloga. Grupa se razišla 2010.
“Ja bih lično volio da opet sviram sa KRV-i. Napisao sam toliko brutalno iskrenih tekstova koji se bave ovom situacijom ovdje, ovim zlom koje nas okružuje u političkom smislu. Ti znaš da je KRV prije svega uvijek bio antipolitički bend. Smiješno zvuči – ne u smislu da se ne bavimo politikom jer smo fina gradska raja. Politika nas interesuje, ali nas ne zanima propagiranje trenutne politike koja traje 23 godine. To je užas. Sjećam se 1996. i napisa u novinama. Neki dan, 2019., čitam identične napise, još je onda bilo i malo više optimizma jer je rat stao. Problemi su identični, kao i retorika. Volio bih zato da kažem neke stvari kroz taj najekstremniji vid izražavanja”, kaže Hadžić.
Putevi su se Seadu i Amiru ukrstili opet na albumu Before The Dawn snimljenom sa grupom The Nightshift Crew. Ovaj prvi i, zasad, jedini psychobilly album BiH, 2012. je nepravedno prošao ispod radara javnosti – ne samo zato što je naše gore list već što je kvalitetno muzičko ostvarenje.
“Ja sam napisao još jedan album koji je imao 12 ili 13 pjesama. Meni je taj neobjavljeni materijal puno bolji od objavljenog. Ukoliko se ukaže prilika, naravno da bih opet pokušao. Volim tu vrstu muzike. Ne mogu obično da me povežu sa nečim tako primitivnim, ali mislim da je svaka muzika progresivna na svoj način, bez obzira na to koliko tonova se odsvira u sekundi”, kaže on.
Amir Hadžić je i autor nekoliko strip-albuma koji su nastali u saradnji sa Majom Pavlovićem. I na tom polju postoje pomaci, njihovo novo strip-izdanje se očekuje “sredinom godine”.
“Spremamo kompilaciju psihotičnih horor priča u našem maniru. Ko nije čitao naše radove, ko ne zna našu pozadinu, može mu se sve to učiniti previše haotičnim i besmislenim. Majo i ja imamo identične ratne traume, to nas je u tom vizuelnom smislu ponajviše oblikovalo. Pokušavamo se tih trauma riješiti na taj način”, zaključuje Hadžić.
Ovaj tekst je originalno objavljen u magazinu Dani u februaru 2019. godine.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
