Među postavom prvog izdanja Forever Summer festivala mjesto je našao i crnogorski Mučin koji se brzinom svjetlosti svojim hladnim ritmovima uvukao u uši regionalne publike. Njihov novi EP “… besmislenost njegovo je postojanje” objavio je zagrebački Geenger Records u augustu ove godine.
Bubnjar Mučina, Đorđije Njunjić, bio je naš sagovornik pred sarajevski nastup. Između ostalog, sa njim smo razgovarali o viziji benda, važnosti antifašizma i političkog opredijeljenja, sceni u Crnoj Gori i razlozima zbog kojih su odali počast Ivanu Goranu Kovačiću.
Sigurno postoje oni koji se prvi put susreću sa Mučinom. Obradujte naše čitatelje bendovskom ličnom kartom na kojoj se nalaze podaci za koje smatrate da bi ih svi trebali znati.
Hvala na prilici da govorimo za sajt koji inače pratimo. Mučin je nastao kao derivat sviranja Grbe i mene kada smo snimili album d-beat projekta GNAR koji je zbog korone i ostalih okolnosti prestao sa radom. Malo smo se on i ja razišli i sa druženjem zbog obaveza, ali pošto nam je super bilo da sviramo i stvaramo zajedno, i iako je razlika u godinama preko 10 , novi bend je nekako bio logičan nastavak saradnje, s tim što smo se odmah odlučili za novi pristup i stil.
Mučin je kao ime njegov solo projekat koji je u ovom slučaju prerastao u bend dok nam se nije pridružio i Veljko na basu nakog prvog EP-ja. Mučin je zapravo nadimak čovjeka koji je bio komandir zloglasnog zatvora Jusovača koji se zvao po njemu – Jusuf Mučin Krnjić. Zatvor još postoji kao ruina kod autobuske stanice u Podgorici, a eto preko nas ljudi saznaju za tu mučnu priču.
Zatvor kao metafora društva dobro se uklopio u percepciju benda i tako se zahuktalo. Tu smo poslije dva EP-ja, tri spota. U međuvremenu razni kreativni ljudi su se na ovaj ili onaj način javljali jer im ovo što radimo prija i pronalaze se, dizajneri, video kreatori itd… Sada smo tu Grba, Veljko i ja. Između ostalog, vidimo se i kod vas uskoro, a sve ostalo ljudi već prate preko poznatih kanala komunikacije.
Vas dvojica ste iskusni na crnogorskoj podzemnoj sceni, a zajedno ste i ranije sarađivali u Gnaru. Šta osjećate da je, pored muzičke interpretacije, drugačije u Mučinu u odnosu na ostale bendove u kojima ste radili ili radite?
Zapravo, najviše Veljko ima iskustva. On je najstariji član, svirao je i svira u puno bendova. Pored toga što smo on i ja u Punkreasu zajedno, on još ima iskustva kao gitarista bendova DST i Dr Picasso između ostalog. Mislim da su sva ta iskustva koja se sklapaju u ovaj bend kod Mučina zanimljiva. Čini mi se da je to iskustvo puno olakšalo da možemo već da se predstavimo kako treba live i da možemo brzo da napredujemo.
Kako je došlo do proširenja postave i da li će trojka učestvovati na narednim izdanjima konkretno ili Mučin strukturom ostaje tandem?
U našem slučaju trebalo je naći basistu. Mučin je zamišljen kao bend sa gitarom, basom i bubnjem. Na prvom EP-ju Grba je mogao odvirati gitaru i bas, ali plan je od starta bio da se svira uživo, i trebalo je naći bas gitaristu. Bilo je par predloga, ali poslije svega Veljko se ispostavio kao najbolje rešenje.
U budućnosti bih volio da Mučin postane platforma jer vidim da mnoge ljude zanima da se uključe u priču, pa ko zna, možda bude i druga gitara, ali za sada ovo je nukleus benda i čini mi se da smo pronašli dobru formulu za funkcionisanje.
A i više je mjesta u autu, ne vozimo ni Grba ni ja! (smijeh)
Vaša oba izdanja su relativno kratka, EP-jevi sa četiri pjesme (ako izostavimo bonus „Demo“ sa posljednjeg izdanja). Čemu odluka da se držite ove dužine, odnosno kratkoće izdanja?
Najviše potreba da u optimalnom vremenskom intervalu kažemo šta mislimo i da se ta ideja ne raspline. Ipak, ne nužno da imamo određenje 4 pjesme maksimalno, već prosto kreativno. Tako je došlo oblikovanje ovih EP-jeva, s tim što je već drugi EP duži i drugačiji od prvog, a nekako smo pokušali da ih uvežemo.
Mnogo se diskusije vodi o tome na koji način je najbolje prezentovati svoj rad kao bend, fizička izdanja, Bandcamp, singl, album, svako ima nešto svoje… ko zna?
Postoje isti vizuelni elementi na vašim naslovnicama, ali svaka naslovnica je specifična. Na prvom EP-ju naziremo fotografiju, a naslovnica izdanja „… besmislenost njegovo je postojanje“ je crtež SF-fantazijske tematike. Odakle i i šta predstavlja fotografija, a šta naslovnica novog izdanja?
Ja sam tek skoro shvatio da je nama logo na ćirilici (smijeh). Te dvije naslovnice su radila dva čovjeka, obojica se bave umjetnošću. I to što je fotografija na prvom je zapravo urađeni dizajn. Strahinja koji je radio taj prvi omot i Dejan koji je radio drugi su imali svoju slobodu da prikažu šta za njih umjetnički predstavlja ta muzička slika.
Očigledno je da su obojica pogodili teme jer zapravo prvi EP je nekako interno konceptualan. Tiče se proste metafore da dosta društvenih promjena potiče iz kafane, na ulice pa dalje. Na drugom EP-ju smo se dohvatili metafizike, spiritualizma kroz naš doživljaj, šta bi to trebao da bude smisao, On, rađanje, smrt, sunce, Feniks, otpor.
Ruka koja u distopijskoj slici Zemlje traži spas je nešto što je i Dejanu bilo očigledno kroz našu muziku. Čovjek koji nam je radio poslednja dva spota, Dimitrije Vučinić, je kroz svoj AI vizuelni rad uspio da veže motive i da još jednu notu tim pjesmama. Nama je jako drago što ljudi imaju inspiraciju da stvaraju nešto novo od naših pjesama.
Javio nam se skoro i student FDU Cetinje koji želi da radi spot za pjesmu „Eho 68“ za diplomski rad, tako da raduje i ta nova saradnja.
Vaša muzika je generalno hladna, siva, lišena strastvenosti toplih boja, i kao kontrapunkt tome postavljajte svoj vatreni antifašizam i političku opredijeljenost. Nosite ih na reveru, svima na izvol’te. Je li to bila potreba od samog nastanka Mučina ili se vremenom ukazala?
I kroz GNAR smo od starta bili profilisani kao antifašistički bend. To je naš svjetonazor,
ne kroz muziku nego kroz život. Bilo bi nešto poremećeno u našim glavama da je drugačije. Ali prosto mi te poruke za sada isporučujemo kroz komunikaciju sa ljudima, dopisivanje, društvene mreže, i zapravo već svi znaju da je ovo antifašistički bend. Dolazimo iz ozbiljnog korpusa antifašističke borbe i to je ono što nas sve spaja na ovim prostorima. Zapravo, odlično si to definisao, kontrapunkt sivilu stvarnosti i pravcu u kojem naša društva, a bogami i svijet idu trenutno.
Bilo bi glupo pričati o početku ili kraju borbi koja nikada nije niti će prestati. Mi smo samo još jedni provodnici tih ideja, a hrabri što ima mladih ljudi koji upravo zbog tih razloga slušaju bend.
Zašto je bitno imati političko usmjerenje tako jasno definisano?
Najdirektnije, da bi opstali kao ljudi. Ljudi koji prihvataju razlike, i ljudi koji ne prihvataju degradirajuće stavove i djelovanje. Puno smo stradali i osjetili na koži tragediju retrogradnih ideja. U 1000 slučajeva empirija pokazuje da nedostatak stava ne donosi dobro. Može se pričati o greškama zauzimajući jasan politički stav. U ovom slučaju lijevo orjentisan i antifašistički, jer ćemo sigurno u okviru ljevice polemisati o brojnim idejama i nećemo se složiti po brojnim pitanjima.
Mnogo je lakše pod plaštovima nacije, religije, a na velika vrata nam dolazi i pitanje rasne čistoće biti pion, instrument, nego porazmisliti o tim virusima društva, dominantno kod mladih ljudi koji se uhvate recimo navijačkih grupa i sličnih nebuloznih skupina.
Koliko god ponavljali moramo znati ko se borio i bori protiv fašizma, a ko je fašista. I ako je revizionizam raširio svoja krila kao nikada.
Crna Gora je u dosta slučajeva, barem za nas iz Bosne i Hercegovine, mjesto gdje se ide na more u kontru hrvatskim turističkim cijenama. Kakva je situacija po pitanju subkultura? Klubovi, bendovi, organizatori, mediji?
To dolazi generacijski, u talasima, i seli se iz grada u grad. Nikšić i Podgorica su godinama bili ti neki centri rokenrola. Pa u jednom momentu tu bude dominantan Nikšić, dok je sada tamo utihnulo, a scena se gradi u Podgorici. Rađa se i postoji više organizacija i klubova koji se pojavljuju da daju priliku bendovima, a u najširem dijapazonu tu uvijek cirkuliše 20-tak bendova.
Dvije stvari koje otežavaju situaciju jeste da osim underground entuzijasta rijetko koji bend će baš skrpiti turneju da svrati i do CG, jer je prosto daleko od glavnih puteva. Sa druge strane kroz iskustvo rijetko se bendovi iz Crne Gore opredjeljuju za turneje po regionu. Koji je razlog, vjerovatno inertnost.
Mediji su kao nikada okrenuti promociji bendova i gotovo svi prenesu sve što se snima i stvara u zemlji, ali i po tom pitanju bendovi su lijeni i mrzi ih da se potrude oko svog rada. Pomaka ima u svim pravcima, ali treba oko svega još puno rada i truda kako bi se uklopili u neke tokove. Hrabri što se pojavljuju mladi ljudi.
Nekoliko vaših pjesama me izuzetno dojmilo. Počnimo sa „Zimom“ koja je naslovom, ali i prvim dijelom teksta evidentan omaž Amebixu. Međutim, drugi dio teksta mi bježi, kao da je nešto što sam već čuo negdje. Kako je nastala ova pjesma, zašto Amebix i upravo onakav nastavak teksta na pjesmu koja je jednako opis mizerije bristolskog skvota osamdesetih, ali i metaforički osvrt na nuklearnu zimu?
„Zima“ je tekst i muzika koji mi je Grba prvo poslao i to je bio razlog zbog kojeg smo počeli bend. Mislim da poslije svega „Zima“ najviše predstavlja ono što je Mučin. Pjesmu je kao demo snimio sa kucanim bubnjem, a tu smo atmosferu samo prenijeli sa živim instrumentom.
Meni i dalje naša omiljena pjesma. To u vezi Amebixa vjerovatno ćete se složiti ti i Grba kada se vidite (smijeh) Ali da, čitam tvoje pitanje i to bila bila recenzija ove pjesme sa svim epitetima koje si napisao, te ne bih ništa dodavao.
Banalizirajući, „Eho 68“ se bavi idejom promjene svijeta kroz djelovanje studentskih pokreta. Nama je ostavljena u amanet vizija te 1968. i protesta koji jesu imali određen utjecaj, ali sigurno ne toliki da promijene sve tokove. Da jesu, ne bi danas ja iz BiH pisao u Crnu Goru, već iz jednog jugoslavenskog grada u drugi. Smatrate li da su studenti ili mladi ljudi kadri i dovoljno snažni ovdje promijeniti stvari ili je samoupravljačko vrijeme potpuno prošlo, s obzirom da nismo otok izolovan od ostatka svijeta? Da li su te promjene moguće kroz legitimne političke kanale ili moramo ići u nasilje?
Opet se vidi da si čovjek od iskustva (smijeh). Opširna tema sa kojom se rado bavimo i razgovaramo sa ljudima prije i poslije koncerta. I mnoge zapravo ona intrigira. Zanimljivo je da je „Eho 68“ jedina pjesma koju sam napisao u životu. Podstakao me dokumentarac o dešavanjima te godine i studentskim protestima.
Ja pojedince i ljude koji su se profilisali kao „vođe“, tj. Šezdesetosmaše, nisam uzeo kao aksiom političke ispravnosti. Pjesma je nastala kao omaž generaciji koja je i pored sistema koji je po mnogim osnovama iz današnje perspektive bio pravedniji u svakom smislu, težila boljem i usmjerila svoj politički i društveni angažman prema pukotinama u društvu koje su decenijama kasnije razorile taj isti sistem.
Svakako dosta tih ljudi koji su bili među studentima ima udjela u rušenju tog sistema i stvaranju ovog novokomponovanog gdje, kao što si rekao, ne živimo svi u jednoj zemlji iako se kontamo. Sa druge strane, da li postoji vođa države koji će reći: “Studenti su u pravu“?
Pjesma je omaž težnji društva da uredi i sredi i onako jako pravedan sistem, te da pravde u društvu nikada nije dosta i ljudi koji su na čelu društva kažu: “Studenti kao budućnost su u pravu“. To je velika pobjeda. Dakle nikako omaž pojedincima koji su iz određenih razloga iskoristili taj duh promjena.
Podudarilo se da je pjesma izašla na dan kada su počeli studentski protesti u Srbiji. Da li treba povlačiti paralelu između vremena, okolnosti 1968. i 2024., odnosno 2025. godine? Svima je jasno sve. Kao i u slučaju pitanja političkog opredjeljenja; ili sa sa ove strane ili sa te druge?
Kako su mi tekstovi (a i vama) jako važni, dojmilo me se komponovanje poezije Ivana Gorana Kovačića. „Moj grob“ je maestralan izbor, iako ja ne znam kako ste uopšte uspjeli izabrati od ponuđenog. Šta je vama Ivan Goran Kovačić, kako ste se upoznali sa njegovim djelom, i zašto baš ova pjesma?
To da pjesnik, u ovom slučaju narodni heroj, predviđa svoju smrt na način kako je to I.G. Kovačić uradio je zaista umjetnički jako. Kroz tu pjesmu i zapravo cijeli njegov opus vidimo kako njegov lik traje i živi kroz te opise. Živjeti i ostati upamćen po opisu svoje smrti i svog groba, uz nadu da će i taj grob biti u oslobođenoj zemlji, jeste uzvišeno gotovo kao antički prikazi smrti.
Uz to ne zaboravimo da je u trenutku smrti imao samo 30 godina, a toliko je napisao i uradio. Ubijen je od strane četnika ovdje blizu, kod Foče, pomagajući ranjenicima sa herojske Sutjeske. Kad sve to uzmemo u obzir, nekako smo logično došli do izbora da jednog prvoborca, intelektualca koji ipak piše i umjetnički o borbi, smislu i žrtvovanju skromno, koliko umijemo, uvrstimo u našu muziku.
Vječna mu slava, i svim herojima koji su se žrtvovali za slobodu!
Je i uistinu baš sve toliko strašno kao što najčešće predstavljate u svojim pjesmama? Možemo li pesimizam nekako transformisati, barem na individualnom planu?
Te suprotnosti pesimizma i optimizma su nešto što predstavlja naš rad. Opozit crnog i bijelog je oduvijek bio motiv za muzičare i ljude koji se bave drugim umjetnostima. Nema te paralele da je nešto samo crno ili bijelo, život i svi procesi u njemu su komplikovani. Ali treba uživati u procesu jer ono što je garantovano su početak i kraj.
Percepcija muzike zavisi od početne i krajnje tačke slušaoca i gledaoca na kraju i kako gradi utisak na osnovu svoje unutrašnje slike. Meni je drago što neke ljude naša muzika podstiče na ovaj ili onaj način, svako pročita nešto različito i to se podudari sa njegovim osjećanjem ili iskustvom, a jako je dobro da se naša muzika ne podudara sa nekim ljudima i idejama. (smijeh)
Mislim da po prirodi stvari pesimizam treba produktivno preraditi i transformisati.
Nedavno ste na svom Facebooku objavili strastven status o predstojećem koncertu u Dubrovniku gdje nastupate 11.11. u Orlandu. Postoji li takav ili sličan sentiment povodom vašeg premijernog nastupa u Sarajevu na festivalu Forever Summer? Osjećajte se slobodnim uputiti poruku publici koja će vas dočekati.
Taj status je zaista bio iskren. Jer i dalje postoji taj „rep“ odnosa Dubrovnika i Crne Gore. Sraman čin za koji većina nas nije kriva, ali posljedice tog čina itekako osjećamo. Ovo će biti nova spona, da se ta stvar ispravi, da se za neke od nas stvari nastave, uspostavi spona i prijateljstvo. Rezultat toga je da ćemo biti prvi crnogorski bend vjerovatno koji je nakon rata nastupio u Dubrovniku, a tek prvi koji će snimiti live album i ta ideja je sjajna.
Šta da kažem za Sarajevo? Moglo bi se pričati o njemu danima i o tome šta on predstavlja svima. Sarajevo nam je blizu koliko i Dubrovnik, a ideje o kojima smo pričali kroz intervju su pokušale da nas udalje. Sarajevo je i dalje nukleus zdravorazumskih odnosa svih nas koji smo u ovoj priči, metafora i prijateljstva kako god ga neko percipirao danas i govorio da se promijenilo.
Da, i mi smo se promijenili, ali Sarajevo nije samo Top lista, Olimpijada. Sarajevo je ime, ljudi, isto kao i tada. I šta reći kada nas Sarajevo okuplja na Forever Summeru kao nekada… jasni su motivi i tome se jako radujemo.
Imao sam privilegiju da sa bendom sviram u FIS-u, AG-u, Jazzbini, a ovo je vrhunac zbog načina na koji je festival osmišljen. Naravno, isti sentiment imamo na ovom touru prema Zadru, Zagrebu, Novom Sadu i svim gradovima u kojima su ljudi sa kojim i kad se ne vidimo, razumijemo se.
Kao što kaže grafit u Podgorici: “Za Jugoslaviju, sa Sarajevom kao glavnim gradom“! (smijeh)
