“Nigerčina! Rekao je ‘nigerčina’!”
Kada je sedamnaestog marta 2022. Damir Avdić, za starije Diplomatz i Bosanski Psiho, za prijatelje Graha, objavio svoj novi album “Mainstream Horror”, trebalo je svega nekoliko sati da me čak troje ljudi nazove i upita jesam li čuo Grahino igranje sa vatrom na pjesmi “2PAC”.
Iako su moji sagovornici njegov potez okarakterisali kao hrabar, meni je bilo sasvim za očekivati da će najveći živući pjesnik BiH eventualno preko koljena prebiti pokoju društvenu normu zarad naracije. Njemu to nikad nije bilo strano; Graha je izuzetno vješt narator koji i na svom devetom albumu samo priča priče onako kako je navikao, uz pratnju električne gitare koja ječi natopljena toplom distorzijom lampaškog Marshalla.
“Mainstream Horror” je Damirov prvi postpandemijski album ukoliko uzmemo u obzir da je većini pandemija završila u trenutku kad su statistike o mrtvima u bolnicama zamijenile statistike o mrtvima na ukrajinskim ulicama. Damir je ostao nepokoleban i čini se da nije pronašao glavninu inspiracije u dvije teške godine, već je i dalje kao pas vjeran svom izrazu opisivanja sveukupne stvarnosti egzistencije na ovim prostorima, ali i u nama kada kročimo nogama dalje.
Taj izraz će nesumnjivo zvučati jednako svima koji nedovoljno analitički prate Avdićevu karijeru, no sada je već lako iskonstruisati i određene faze u njoj. Na samom početku bijaše britka, korerski ljuta faza koja je trajala od “… trnja i žaoka” do “Human Reicha”. Od narednog albuma “Manjina” Graha je zadržao svoje osobine, ali je muzički izraz postao eksperimentalniji, što nije nužno razrijedilo otrov njegovih stihova.
Trajalo je to nekoliko godina, a sa albumom “Radikalno Šik” došlo je do amalgamacije starog i novog Avdića u eksplozivnu smjesu poruka i zvuka koja je destilirana na “Mainstream Horroru”. Od prvog pogleda na stripovski stiliziran omot koji podsjeća na rad gospodara dilandogovskog mraka, ilustratora Corrada Roija, i numere “Mainstream Horror”, jasno je da je zabranjena riječ na slovo N možda najgore što je Graha izgovorio, jedino kad bi se stih iščupao iz konteksta kako bi nastavio svoj život osramoćen cvrkutanjem dušebrižnika na Twitteru.
Ukoliko živite na planeti Zemlji, a posebno u Bosni i Hercegovini koja se svjesno ili nesvjesno nameće i dalje kao Avdićeva najveća inspiracija, čut ćete mnogo teških priča čije teme nekad i ne doplutaju kanalizacijom života do glavnog toka.
Na “Djetetu” Avdić tu i tamo injektira prijeko potrebni optimizam u tamu našeg postojanja, ali ne daje finalni zaključak. Već spomenuta kontroverzna “2PAC” je dokaz briljantnosti Avdićevog pripovijedanja i jasan dokaz da i dalje pripada subkulturi iako odavno egzistira na površini. Osma pjesma “Gang’n’Hasan” je još jedna od onih u kojima Avdić briljantno hekla atmosferu uličnim rječnikom, ostavljajući slušateljstvo u stanju manične potrebe da sazna da li je priča istinita ili plod Grahine izvanredne mašte.
“Intelektualci danas mnogo hvale džigeru/Sociološki gledaju/Al’ ko je gled’o Hasana i gospodina Sakića/Zna da je džigera metak dva do rovova” je ubojito finale “Gang’n’Hasana”. Odbijajući da stane na stranu kulturnjaka koji prečesto razočaraju zdrav razum, Damir dokazuje da mu je lirički skalpel još uvijek opasno oštar, u rukama spremnog da zareže i odstrani eventualni tumor na površini uma slušatelja.
Pjesma “19” je još jedno Damirovo igranje sa vremenom. Godine su čest lajtmotiv njegovih pjesama; označavaju prošlost i sadašnjost ili sadašnjost i budućnost, poput klasika “Imam dvadeset i dvije”. U “19” susrećemo se sa Damirom danas, pjesnikom koji je, nažalost, živio ono što danas pjeva. Damir upozorava bez zlobe ili sjete, naslađivanja i očekivanja, da stižemo tamo gdje je on sad, gdje su mnogi bili prije njega. Bez farbanja, Damir jeste, što ga čini iznimno opasnim po bilo kakve konstrukte.
Baš kao i prvog dana, i dan-danas je iznimno težak položaj onoga ko piše o djelima Damira Avdića. Prirodu tog djela nikad nisu diktirala očekivanja publike, a kamoli trendovi. Damir je od onih ispred bine zahtijevao da slušaju i ne padaju ničice pred zlatnim teletom, pa makar ono bilo ćelavo, oznojenog čela i isplaženog jezika, sa Les Paulom u oznojenim šakama.
Zapravo je ta sloboda, vatra naložena čistom emocijom, zastrašujuća u Damirovoj višedecenijskoj misiji pričanja priča. Narator će uvijek pričati, ma koliko ljudi ga slušalo. Strava je u tome što će tek rijetki, nebitni u kozmičkom poretku stvari, uistinu shvatiti.
Tekst je originalno napisan i objavljen na portalu Oslobođenja 27.4.2022. godine.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
