Buda-punk: priča o meditaciji, punku i jednom nepoznatom bendu

Podrži ISK na Patreonu!

Voliš ISK? Podrži naš rad pretplatom na servisu Patreonu! Klikni...

Kada sam u avgustu 2016. godine pokušao u filozofiji budizma potražiti odgovore na pitanja rođena iz turbulentnosti života, bilo je neminovno da se i zapitam da li učenja Bude mogu kombinirati sa rock’n’rollom. Ispalo je da mogu; kako nije pogrešno reći da budizam nudi upute o ponašanju prije nego dogmu, tako je u njegovom okrilju sebe pronašlo mnoštvo rock’n’roll umjetnika.

Neki od njih oformili su Ruin, tajni dragulj filadelfijske art/punk scene osamdesetih. Poznat kao prva budistička punk grupa, Ruinu se uvijek lijepila etiketa spiritualnog sastava. Gitarista i osnivač Glenn Wallis oduvijek je odbijao te epitete, a jednom prilikom je rekao da je ideja grupe utemeljena u “savršeno običnoj prirodi svakodnevne stvarnosti”.

“Započelo je sa mnom, mojim bratom i našim prijateljem Voscom koji je postao pjevač benda. Živjeli smo blizu i slušali grupe kakve su Alice Cooper i Black Sabbath, New York Dolls, Iggy&The Stooges. Onda su došli Sex Pistolsi, Dead Boysi i Ramonesi. Čak i prije postanka punk rocka, bila je to ideja koja se širila vazduhom. Mi smo pisali pjesme koje su zvučale ramonesovski, ubrzavali smo, bili više agresivni vremenom. Bila je to jedna vrsta otpora prema tadašnjem prog-rocku”, na početku razgovora za Dane govori Wallis. Napominje da je zvuk Ruina rezultat demokratije unutar sastava.

“Nismo sjeli i rekli Hajdemo spojiti različite stilove i vidjeti šta ćemo dobiti. Kritičar Ken Tucker, tada je bio mladić, sada je poprilično poznat (jedini rock kritičar nominiran za Pulitzera, op. a.), prvi je primijetio i napisao da mi miješamo žanrove. Mi zapravo nismo imali pojma šta to znači, bili smo samo petorka sa različitim interesima. Bilo je tu interesa za američki folk zvuk. Moj brat i ja potječemo iz Oklahome, odakle je i Woody Guthrie. Moj otac je pjevao i svirao njegove pjesme, mi smo posjedovali te ploče. Basista je bio zainteresiran za art pokret, muziku britanske invazije, Stonese i Birdse. Svako je donio ono što je želio, to je uzrokovalo da zvuk bude ovakav”, priča Wallis.

I Philadelphia, koju je Glen Wallis opisao pridjevom gritty koji se može prevesti kao grubprljav i šljunkovit, utjecala je na grupu.

“Bio je to grad u procesu degradacije, osamdesete su donijele Reagana i neoliberalizam.
Desio se takozvani bijeli bijeg (eng. White Flight), bijela srednja klasa se masovno iseljavala iz grada u predgrađa. Siromašni bijelci, Afroamerikanci, Latinoamerikanci, umjetnici i punkeri su se počeli pomjerati prema unutrašnjosti jer je sve postajalo jeftinije. Philadelphia je baš nastradala. Vrijedi napomenuti da tad Philadelphia nije imala svoj zvuk, zato je bilo dosta eksperimentisanja. Zanimljivo je iz umjetničke perspektive, ali historijski to nije toliko dobro jer se grad često izostavlja iz udžbenika i antologija. Ruin se ne bi mogao desiti u ovakvom obliku negdje drugo”, prisjeća se Wallis.

Izazivači konfuzije

Pomjerene ideje zvuka pratili su jednako uvrnut imidž i nastupi. Ruin je izazivao konfuziju odstupajući od tadašnjih normi i brišući zadane normative i definicije “publike” i “zvijezda večeri”. Njihovi nastupi su poprimali formu rituala u kojem su svi učesnici bili na jednakoj razini, s tim što je odluka da oblače bijele košulje za nastup članovima grupe davala mesijanski izgled.

“Publika je bila zbunjena. Bilo je tu nesporazuma; nazivali bi nas punk i hardcore bendom, onda bi ljudi došli očekujući to, a mi to nismo bili. Palili smo svijeće na bini, gasili rasvjetu. Znali smo svirati mekano, sporo, a onda bismo uletjeli u nevjerovatnu težinu. Baš sam pročitao komentar na Facebooku u kojem je jedan mladić napisao da smo nešto drugačije. Privlačili smo i publiku sa umjetničke, metal i hard rock scene”, priča Wallis.

I nakon završetka koncerta, interakcija grupe sa publikom se nije zaustavljala.

“Dio našeg postojanja bio je i edukacija publike. Dijelili smo male pamflete sa citatima za koje smo vjerovali da će pomoći publici da nas lakše kategoriziraju. Postojao je taj edukativni aspekt, nije se bazirao na pedantnosti, već na ideji da se na muziku ne treba gledati kruto, unutar granica”, govori Wallis.

Smrt i ponovni život

Ruin je svoju prvu smrt doživio 1986. nakon izdavanja albuma He-Ho i Fiat Lux. Desilo se ono što se najčešće dešava mladim i skoro poznatim i priznatim.

“Počeli smo svirati kao tinejdžeri. Kad si ozbiljan u vezi s muzikom, imaš koncerte, radiš probe tri do četiri puta sedmično, odgađaš stvari. Ne ideš duboko u emotivne veze, škola i koledž ti nisu primarni. Živjeli smo u siromaštvu i radili usrane poslove samo zbog muzike. Imali smo sreću da je naš menadžer bio i vlasnik noćnog kluba, pa nam je dao poslove kad je trebalo, ali tako ne zarađuješ. U jednom trenutku, nađeš se u tridesetima i shvatiš da živiš život koji si živio u osamnaestoj. Bili smo u San Franciscu i odsvirali veliki koncert sa grupom Camper Van Beethoven. Bili su jako popularan bend. Menadžerica kluba u kojem smo svirali povukla me sa strane i rekla: ‘Momci, vi bi zaista mogli ostvariti uspjeh sa ovim što radite, ali trebat će još neke tri godine aktivnog sviranja po turnejama’. I sjećam se da sam pomislio Još tri godine ovog? Jer zaista je teško! Ljudi to ne razumiju, ne razumiju koliko rada i muke se ulaže u nešto što je naizgled obična pjesma. Vratili smo se probama i znao sam – svi su bili spremni da završimo. Sjećam se da je basista rekao Manje je više”, opisuje Wallis.

Iako je grupa tokom devedesetih održala nekoliko povratničkih koncerata, pravi povratak na scenu desio se od 2013. do 2016., kada je i poznata izdavačka kuća Southern Lord objavila reizdanja albuma Ruina. Grupu je kontaktirao Greg Anderson, poznat po radu sa bendovima Sunn, Burning Witch i Thorr’s Hammer. No, prvo javljanje nije urodilo saradnjom.

“On nam je pisao na Facebooku prije nekoliko godina i pitao nas da mu se javimo ako budemo ikada željeli reizdati naše albume. Ja nisam sabrao dva i dva, ko je on. Zato mu nisam ni odgovorio. Nekoliko godina kasnije, Jello Biafra nam je nakon koncerta sa Guantanamo School of Medicineom prišao i rekao da bi volio reizdati albume. Spojio nas je sa producentom, ali je Alternative Tentacles (izdavačka kuća u vlasništvu Biafre, op. a.) odlučila da to ne uradi iz finansijskih razloga. Nakon toga, Anderson nam se opet javio, a čak je i Biafra bio OK sa tim da izdamo za Southern Lord. Anderson nas je slušao kao klinac u parku u San Franciscu i otada i potječe ta želja”, objašnjava Wallis.

Foto: Ruinrocks.com

Punk i budizam, dvije ljubavi

Glenn Wallis je ljubav prema idejama budizma prenio i na akademsko polje. Diplomirao je na Harvardskom univerzitetu na Odjelu za sanskrit i indijske studije, te je danas jedan od najcjenjenijih akademika koji se bave ovom temom. Jedan je od organizatora Incite seminara koji služe za prebrođavanje prepreka u dijalogu među različitim grupama ljudi.

Njegovo interesovanje za ideje budizma ne sastoji se u tome da mu povlađuje. On je 2018. napisao knjigu Kritika zapadnog budizma kojom precizno secira mutirane ideje budizma koje su na Zapadu postale osnova industrije sreće. Kritika zapadnog budizma je daleko od lakog štiva. Wallis kaže da otežano razumijevanje ideja ne proističe samo zbog jezičkih barijera između onih koji pišu na engleskom i čitatelja koji govori bosanski.

“Radili smo promociju knjige na Harvardu. Knjiga nije teška za shvatiti samo onima kojima engleski nije maternji. Na toj promociji su bili profesori i diplomci – svi su se složili da je iznimno komplikovana. Ali razlog tome je sama struktura knjige. Htio sam uraditi nešto poput zena, inspirisan Laurellovom nefilozofijom. To se ne čita sa svjesnim, normalnim stanjem uma. Moraš prijeći u konceptualni mod. Zen, dadaizam, takve stvari. Punk, sve tranzicijske forme umjetnosti. Komplikovanost jezika je namjerna”, objašnjava Wallis.

Glenn Wallis je budista-punker. Kao osoba se protivi ideji Mindfulnessa (sa velikim M) koja od onih koji žele da nauče biti obzirniji ka sebi i drugima zahtijeva plaćanje enormnih suma novca i slijepo praćenje gurua. Imao je dobrog učitelja; Gautama Buda je zapravo bio prvi među punkerima, jedan od onih koji su tražili da sljedbenici ne vjeruju u riječi, već djela i vlastita iskustva.

Ovaj tekst je originalno objavljen u magazinu Dani u oktobru 2019. godine.

Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža. 

Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!

PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU! 

Primaj garantovano svaku ISK objavu putem ISK kanala na popularnim aplikacijama!

ISK VIBER

ISK WHATSAPP

ISK TELEGRAM

Arnel Šarić Sharan
Arnel Šarić Sharanhttp://www.izvansvakekontrole.com
Osnivač ISK i osoba koja malo previše voli rock'n'roll za vlastito dobro.

ČITAJ OD ISTOG AUTORA

SLIČNI ČLANCI

Skip to content