Videoigre kao jedna od prvih životnih ljubavi su bile stepenica ka idućoj pasiji. Slušajući Doom 2 ni slutio nisam da slušam Alice in Chains, Slayer i Panteru; Road Rash 3D me upoznao sa mogućnošću kvalitetne fuzije rapa i rocka.
A onda se, prije frtalj vijeka, desio Tony Hawk Pro Skater serijal, tačnije prvi i drugi dio. Da li je petočlani (ili šestočlani, u zavisnosti ko vam je izvor informacija) tim koji je radio pod okriljem Neversofta slutio da će njihov muzički ukus inspirisati i zacementirati ukuse miliona milenijalaca širom svijeta, ne znam. Činjenica je da jeste – Tony Hawk Pro Skater je mnogima od nas bio prvi važan dodir sa hardcore punkom, pa i hip-hopom, i upoznao nas sa muzikom bendova poput Bad Religiona, Suicidal Tendenciesa, Primusa i drugih.
Upravo sam na te trenutke dječijeg blaženstva u sarajevskom naselju Dobrinja pomislio spržen popodnevnim suncem na asfaltu Marine Norte u Valenciji. 2339 kilometara i 25 godina daleko od svog djetinjstva, čekao sam da napokon zatvorim krug, poslušam i pogledam Bad Religion uživo.
Njihov nastup u Valenciji bio je pretposljednji u sklopu “45 Years of Doing What You Want” turneje na kojoj su prošli kroz španske gradove sa gostima Agnostic Front, Belvedere, Strung Out i Crim. Bio je i razlog zašto je cijela logistika godišnjeg odmora koji je trebao početi 17. maja pomjerena dan ranije.
Supruga i ja stižemo u La Marina de Valencia (poznatu i kao Marina Norte) negdje oko 19 sati jer je prvi bend, Belvedere, najavljen za 19.30. Kapije još nisu otvorene, sunce ubija u oči i grabimo pivo iz jednog od kioska. Iako smo u Sarajevu ovih dana uvijek među najstarijima na koncertima hardcore punk tipa, ovdje smo dio prosjeka – veliki je broj mlađih, ali i mnogo starijih posjetitelja. Muškarci, žene, pa i pripadnici drugih subkultura poput metalaca, svi su došli da čuju ove bendove uživo.
Na ulazu nam skeniraju QR kodove na kartama i ulazimo u veliki prostor. Radi se o nečemu što bi u BiH najvjerovatnije služilo kao parking; La Marina de Valencia je mjesto na kojem se redovno održavaju veliki koncerti i festivali. Sa jedne strane bina sa odličnim zvukom i zaštitom bendova od sunca (koliko god se mogu zaštititi), sa druge tribina na koju se može sjesti kad se noge odmore.
Na jednoj strani je red šankova na kojima se plaća karticama, a ako vam nedostaje pive, mogu vas uslužiti i “kamile”, koncept koji do tog trenutka nisam vidio – ljudi nose na leđima ogromnu burad iz koje toče hladno i, još važnije, nepromućkano pivo koje plaćate karticom. Čaše su, naravno, povratne, čime se smanjuje količina plastičnog otpada.
Belvedere, kanadski skate punk bend osnovan 1995. godine penje se na binu tačno u 19.30. Zarad prenošenja znanja mladim bendovima, u izvještaju moram napomenuti i neke “nebitne detalje”; koliko je tačnost i profesionalnost važna čak i u punk rocku, govori u prilog digitalni sat sa desne strane bine na kojem svaki bend tačno može da vidi koliko još ima vremena za svoje setove. Nema kašnjenja, otezanja ni budalaština.
Iako za ime benda znam, statistike mi pokazuju da sam ih slušao zanemariv broj puta. No to će se promijeniti otkako sam ih čuo u Valenciji; radi se o tako energičnom, nezaustavljivom bendu koji “njanjavost” i melodičnost skate punka drži na optimalnoj razini u odnosu na brutalnost izvedbe.
Gledajući snimke i slušajući ih naknadno, prepoznajem pjesme sa posljednjeg studijskog izdanja “Hindsight is the Sixth Sense”. Frontmenu Steveu Rawlesu leđa drži odlični bubnjar Casey Lewis. Ipak, nastup ne bi bio toliko impresivan da nema mladalačkog poleta Ryana Mumbyja na basu i drugog gitariste Dana Wollacha; njihovo sviranje i polet su uveliko metalizirani, pa mi nije bio problem osjetiti isto što osjećam i kad slušam druge popularne Kanađane, Propagandhi.
Nakon polusatnog seta Belvederea, znao sam da ću morati uzeti nešto sa njihovog štanda, ali vođen ranijim iskustvima, odlučio sam da kupovinu stvari odgodim za kraj noći. Kraći predah i na binu se penje španski Crim. Osnovani 2011. godine u Tarragoni, ovaj kvartet me naprosto raznio svojom izvedbom.
Pjesme na maternjem jeziku i činjenica da ih nisam ranije poslušao stvorili su barijeru u razumijevanju koju je potpuno srušio njihov nastup. Najlakše opisano, street punk Crima zvuči kao urlik, a podsjećaju i na meni drag bend Urlik; mnogo horskih refrena i mrak u izrazu nekako ipak u sebi nose klice nade i poleta kakve autsajderi najčešće imaju.
Sada, kad zavrtim ploču “Pare Nostre Que Esteu a L’Infern” koji je lična preporuka od članova benda i čujem refrene i snagu, ne mogu ne osjetiti valensijsko sunce kako prži i ne vratiti se nazad u trenutke u kojima sam ih slušao, osjećajući se slobodan i dijelom scene puno veće od svih nas zajedno.
Belvedere i Crim su me iscrpili. Na foru sam se ekstremno emotivno investirao, pa mi je količina pažnje donekle opala za vrijeme nastupa Strung Outa. Oni su bili toliko dobri i usvirani da je sve zvučalo kao unaprijed izrežirana predstava, lišena bilo kakve osobenosti, pa sam dao sam sebi oduška da odem do šanka, popijem piće i odmorim malo na tribinama. Vidljivo je bilo da se dobar dio sve veće publike baš zabavljao za vrijeme nastupa Strung Outa, što je dobar znak da uprkos mojoj neinvestiranosti ovaj američki bend radi posao, i to odlično.
A onda povratak u prve redove pred sam nastup njujorških hardcore legendi Agnostic Front. Nisam toliko ljubitelj Agnostic Fronta koliko sam fasciniran ličnošću Vinnieja Stigme koji je postao svojevrsna legenda i ikona hardcore scene, pa je iz muzičara promovisan u svojevrsnu maskotu benda, što mu dopušta da se opusti i više nego što bi neko mogao na poziciji na kojoj jeste.
Sa nepovjerenjem u vlastito sjećanje mislim da je ovo treći put da slušam Agnostic Front uživo, ali odgovorno tvrdim da je ovo i najbolje izdanje Agnostic Fronta koje sam imao priliku čuti i vidjeti.
Ispostavit će se naknadno da su Agnostic Front, po rock’n’roll parametrima šou programa, bili najveće zvijezde večeri. Da citiram suprugu: “Došli su u fazu života kad imaju legendaran status, nikom više ne moraju da dokazuju da su zajebani, pa se sad zajebaju.”
I zaista, koncert Agnostic Fronta bio je vrelo nepresušne radosti: redali su se hitovi poput “Victim in Pain”, “For My Family”i “Gotta Go”. Masa je poludila na Ramonese i obradu “Blitzkrieg Bopa”, a Vinnie Stigma se kreveljio i na “Pauly The Dog”. Ostatak vremena proveo je mašući ljudima sa bine, dižući gitaru, svirajući umjereno, nasmijan i očigledno željan komunikacije sa publikom do te mjere da je u jednom trenutku preskočio ogradu i završio u sredini ogromne šutke gdje je solirao za masu, pa je osiguranje imalo poprilično pune ruke posla da ga izvuku u jednom komadu i vrate na binu.
Osmijeh na licu Rogera Mireta bio mi je posljednji i krunski dokaz da je bend zaista u fazi u kojoj uživa u plodovima svog rada i dobro se zabavlja, daleko od namrgođenog Rogera kojeg sam jedva nagovorio na prosječan intervju 2013. godine kada im je BHxHC Booking i Sarajevo Metal Fest Promotions organizirao sarajevski koncert.
Finale večeri, razlog zbog kojeg sam došao u valensijsku marinu – Bad Religion je izašao na binu predvođen “pank profesorom” Gregom Graffinom. Za mene je to bio emotivan, skoro nerealan trenutak. Vidjeti ih iz relativne blizine, primijetiti detalje poput Graffinovih naočala i Fred Perry majice, te “dirigiranja” za vrijeme koncerta, sve su to bili elementi koji su mi pomogli da potpuno izgubim tok vremena.
Koncert je otvoren sa “Recipe for Hate”, uslijedile su “Supersonic” i “(You Are) The Government”. Na “No Control” ušao sam u mahnitu šutku u kojoj je bilo stotine pankera i u kojoj je, uprkos ludilu i agresivnosti, vladao savršen red. Kad bi neko pao, bio bi podignut, kad bi neko izgubio tenu, napravio bi se živi zid da se osoba “osposobi” za dalje skakanje.
Pjevanje je neumoljivo poderalo moje glasnice; od “Candidate” sa odličnog posljednjeg albuma i “New Dark Ages”, na “My Sanity” koja me dovela u isto stanje kao Clutch sa “Slaughter Beach”. Emotivni naboj više nije mogao ostati u meni i na refrenu pjesme suze su krenule same niz lice. Ta muzička katarza je trenutak koji nisam očekivao, ali sam znao da će se desiti ako ta pjesma bude na listi jer me i ranije emotivno previše udarala.
I nastavilo se do kasno u noć. Iako je Bad Religion možda bio jednako odsutan i sterilan kao Strung Out, sam sam se nametnuo kao dio njihovog svijeta u većoj mjeri nego što su se oni potrudili da budu dio našeg – no to je valjda boljka gigantskih bendova koji pjevaju pred hiljadama ljudi.
Iako nije bila posljednja pjesma na listi, posljednji trenutak kojeg se sjećam bilo je izvođenje pjesme “You”. Pjevajući je u tom trenutku zajedno sa bendom, desio se procjep u vremenu i ponovo sam dotakao sebe, zagrlio dječaka koji je pokušavao svijet u kojem odrasta tada (a i sada) shvatiti kroz prizmu punk rocka.
Ponovo je bila 2000. godina, ponovo sam bio mlad na trenutak, a kad sam se vratio nazad za vrijeme gromoglasnog aplauza kojim je nagrađena izvedba tog hita, shvatio sam da ništa zaista ne umire i da vrijeme teško da je linearno.
Uvjeren sam da je dobro što se koncerti poput ovoga nisu desili ranije. Da jesu, bili bi samo dobri koncerti. Ovako su neka vrsta portala u mladost i dokaz da je put kojim sam pošao prije mnogo godina odgovarajući za mene.
U ime dječaka od 14 i lika na pragu četrdesetih, hvala im!
