Kada je 2010. godine na binu muzičkog festivala South by Southwest izašao tužni klaun, publiku primarno sastavljenu od ljubitelja punk rocka zahvatilo je ekstatično stanje. Klaun se dogegao na binu, praćen kamermanom koji je snimao presipanje sadržaja boce Patrón Añejo tekile u četrdesetak čašica. Klaun je popio nekoliko, a onda ostalo razdijelio publici koja je razgrabila piće u nekoliko trenutaka.

Ona u kadi

Priča o nastupu klauna Cokieja prvi put je ispričana u kontroverznoj biografiji NOFX-a “NOFX: The Hepatitis Bathtub and Other Stories”, a sam Cokie The Clown pojavio se na omotu EP izdanja NOFX-a “Cokie The Clown” 2009. godine. Iako NOFX liku Cokieja nije pridavao pretjeranu pažnju u godinama koje su uslijedile, čini se da je maska klauna značila nešto posve drugo Burnettu. Deset godina nakon EP izdanja matične grupe, 26. aprila, Mikeova vlastita izdavačka kuća Fat Wreck Chords objavit će debitantsko solo izdanje Cokieja – “You’re Welcome”.

Pročitaj i ovo:  Buda-punk: priča o meditaciji, punku i jednom nepoznatom bendu

“You’re Welcome” otvara pjesma “Bathtub” koja počinje jednominutnim spoken word uvodom u kojem Mike opisuje scenu buđenja nakon tri sata sna i četrdeset osam sati zabavljanja. Tipična NOFX priča, rekli bi mnogi, ali kada u petnaestoj sekundi druge minute Mike kaže da je “ugledao nju u kadi”, te ga počne pratiti jeziva klavirska dionica, postaje sasvim jasno da je sve komično u klaunu koji je izvodio trikove u maniru Andyja Kaufmana umrlo. Bol proizilazi i iz činjenice da je Fat Mike ovu pjesmu otpjevao u tri sata ujutro, potpuno pijan, u svojoj kuhinji – iskreno, bez studijske intervencije. Bol je strašna jer je stvarna, a njegov užas je opipljiv, i ostaje tvrdoglavo zalijepljen za bubnjiće i slušnu koru velikog mozga.

Većinu onoga što su prisutni na SXSW-u imali priliku čuti na bini 2010. godine, sada će u audioizdanju moći čuti i slušatelji diljem svijeta. Neki bi rekli da je Cokie samo uloga koju igra Fat Mike, ali je izuzetno teško složiti se sa tom konstatacijom jer se kroz deset pjesama proteže mentalna slika koju je Fat Mike naslikao u autobiografiji svog benda, ali i na njihovom posljednjem studijskom albumu “First Ditch Effort”. Taj album iz 2016. godine je mnoge fanove ostavio zbunjenim, prvenstveno zbog mnogo više ličnih priča koje se nisu uklapale u klasične eskapade kalifornijskih pankera.

“You’re Welcome” ima dva lica. Prvo je ono muzičko; nijedna pjesma ne liči na iduću, a aranžmanski je to u većini slučajeva daleko od bazičnog punk zvuka. Instrumentalno, albumom Cokieja dominira zvuk klavijatura koje je odsvirao klavijaturista Guns’n’Rosesa Dizzy Reed. Reedove dionice su jednostavne i sablasne, te uz Cokiejeve/Fat Mikeove tekstove i ispucali glas, daju posebnu težinu čitavom materijalu. Reed nije jedina zvijezda-gost na “You’re Welcome”; bubnjeve je odsvirao Travis Barker, najpoznatiji kao bubnjar melodičnih punkera Blink 182. Poprilično čudan izbor, s obzirom na to da je u autobiografiji NOFX-a gitarista Melvin naveo da je bilo poprilično mučno gledati uspon Blinka 182, s obzirom na to da ih je NOFX posmatrao kao plagijatore ideje i principa “humorističnog punk sastava”. Najveći muzički trag na traci je ostavio francuski muzičar Baz koji je sa NOFX-om sarađivao na epohalnoj “The Decline” čija melodija završava i ovaj album. Baz je odsvirao sve ostale instrumente na albumu.

Pročitaj i ovo:  Nenad dr. Fric Marjanović (KUD Idijoti): "Punk nije nešto što se nacrta i odluči biti!"

Zanimljiv izbor producenta je Danny Lohner koji je ranije sarađivao sa Nine Inch Nailsima i A Perfect Circleom. Međutim, na albumu nema tragova tih utjecaja. Štaviše, produkcija je sasvim obična, bez pretjeranih ideja koje bi mogle revolucionalizirati punk rock – ovo je album na kojem su svirali bogati i slavni koji su (najvjerovatnije) i dobri prijatelji.

Poziv u pomoć

Drugu stranu medalje predstavlja činjenica da je ovo jedan od najtužnijih albuma snimljenih u nebrojeno godina unazad. Ovo izdanje zvuči, prije svega, kao očigledan poziv u pomoć. Na stranu sve loše stvari koje je Fat Mike izveo i sav egocentrizam koji je iskazao u određenim trenucima, njegova iskrenost je možda oslobađajuća za njega kao autora, ali ekstremno bolna za slušateljstvo. Pjesme o ubistvu vlastite majke, raspadu dva braka, mrtvoj prijateljici i samoubistvu prijatelja koje se možda moglo spriječiti dovoljno govore o tome da je Fat Mike u svojoj dugoj karijeri primio u sebe i više od kapaciteta vlastitog bića.

Koliko god paradoksalno bilo, on je kao autor ranije nekontrolisani razvrat predstavljao kao zabavu, ali sada ga predstavlja kao crnu rupu koja bi ga mogla ubiti (ili ga već sporo ubija). Nemoguće je očekivati da potpuno mentalno zdrav čovjek može proći ono što je prošao Fat Mike i izaći iz takvih borbi bez ožiljaka. No više se ne radi o postojanju tih ožiljaka jer je isto evidentno, već o dubini istih i mogućnosti da je došlo do oštećenja vitalnih organa.

“You’re Welcome” je potpuna suprotnost zabavi i dobrom provodu. Istini za volju, bit će slušan, ali zavisi u kojoj količini i kakvim uslovima. Radi se o teškoj soničnoj traumi koja zahtijeva punu pažnju slušatelja i koja je materijalan dokaz da treba postojati jasno definisana granica kada ispričana trauma, bez obzira na način pripovijedanja, prestaje biti smiješna, a postaje razlog za uzbunu.

Pročitaj i ovo:  Dvije decenije crnog sevdaha: razgovor sa Amirom Hadžićem (Silent Kingdom)

Tekst je originalno objavljen u dnevnom listu Oslobođenje.