Nasreću, Vršnjačko Nasilje ne pratim od njihovih demo dana jer se izdavanje albuma “Sapientia Mundi” oteglo čak do ove godine. Za vizuelni identitet albuma zadužen je basista Ljubomir Babić. Definitivno mi je milo vidjeti sav raskoš Ljubinog dizajnerskog talenta koji je izrodio tematsku ilustraciju za svaku pjesmu.
Album otvara “12:05”. Znate dane kad imate 50 stvari za uraditi, ali ispijate kafe i skrolate Instagram? “Kao da nikad nije pravo vreme da se trgnem i sa delima krenem” – precizno, a ne sterilno. Fanovi Oi! punka će guštati na ovu brutalnu iskrenost.
“Njihovi snovi”. Čuli smo sve politički angažirane bendove koji vrebaju o “promjeni” i “revoluciji”. Ali malo njih ima hrabrosti da kaže da je bolje biti bogat nego dobar. I ovo je upravo takva pjesma; ne samo kritika kapitalizma, nego njegov fatality. Čovek koji laže, obmanjuje, krade, gazi preko mrtvih, sve dok ima novca i “statusa”. I ono najgore – sistem ga za to nagrađuje!
O pjesmi “Ulice nasilja” ne treba naširoko filozofirati jer sam naslov kaže sve. Prva asocijacija su protesti studenata u Srbiji, ali ovaj album koegzistira i svojevrsno je ogledalo trenutne situacije i izvan Srbije. Godinama se ništa ne mijenja, isti nam ljudi zagorčavaju život.
Kako je Vršnjačko Nasilje navelo u 18. broju OOTD fanzina, pjesma “Prezirem” je tu da ogoli pozere, bivše prijatelje i one koji su se priklonili nekome ili nečemu (čitaj: politici). Da li takve ljude osuditi, prozvati ili ignorisati? Vršnjačko Nasilje ne kalkuliše i na sebi svojstven način poručuje da se fino gone što dalje od panka i ne pokušavaju biti “dobri sa svima”.
Tekst pjesme “SPC” je jasno usmjeren protiv licemjerja, lažnog morala i društvenih elita koje glume autoritet dok iza kulisa rade suprotno od onoga što propovijedaju. Drugi dio pjesme dodatno širi metu ka političkoj i društvenoj strukturi, a kraj je ubitačan, tjera na introspekciju i preispitivanje. Trebalo bi da se još bolje uklopi u live izvedbi jer sadrži sve sastavne elemente Oi!-a, ideološki i kulturalno.
“Ko je kriv” je pjesma koja je mene najviše natjerala na razmišljanje. Govori o “dinosaurima” čija budućnost nije u pitanju jer su obezbijedili egzistenciju za narednih 10 generacija i sebe, ali se i dalje pokušavaju ugraditi, ograditi i okititi raznoraznim perjem. “Iz udobnih fotelja zovu nas na oružje”; u tim trenucima me pjesma podsjeća na System of a Down i njihovu “B.Y.O.B.” i stihove: “Why don’t presidents fight the war? / Why do they always send the poor?”
“Dunning i Kruger u paklu metadona” je jasan omaž naslovu hita Zabranjenog pušenja, ali nije puka copy-paste (meta)fora, nego reinterpretacija za novo vrijeme. Ovdje imamo farmaceutsku zombifikaciju i internet “prosvjetljenje”. Tekst je prljav, duhovit i otrovan taman koliko treba. Lijepo se uklapa i funkcioniše kao skica prepoznatljivog tipa naše stvarnosti.
“Marginalac” je smjernica likova van glavnog toka. “Tim za koji navijam retko kada dobija” je odlična linija jer uvodi svakodnevni, skoro banalni detalj koji čini priču stvarnijom. Refren je jednostavan i funkcionalan, te funkcioniše kao Oi! / street punk slogan. Ima tu melanholije, što je lijep kontrast sirovosti prve strane albuma.
Refren “Aj ti!” je jednostavan, ponavljajući i hipnotički, nešto kao poziv na akciju koja nema smisla osim u haosu. Upravo ta besmislenost daje snagu pjesmi, jer ne pokušava da racionalizuje bijes nego ga direktno kanalizira. Ovdje D.R. preuzima mikrofon od Migeta, što se nekako konceptualno uklapa u samu poruku pjesme.
“Ovaj grad” je o ideji grada koji živi od iluzija, prošlih “slavnih dana” dok istovremeno ignoriše stvarnost koja ga okružuje. Ovo je pjesma o kolektivnom mentalitetu, o mjestima koja su se zarobila u lažnom osjećaju veličine, bilo da je riječ o Srbiji ili šire. Čitajući i slušajući ove stihove, teško je ne povući paralelu sa sopstvenim okruženjem, pogotovo kod onih koji osjećaju da žive u prosotru koji se razvija u pogrešnom smjeru.
Imao sam blagi déjà vu momenat prvi put slušajući ovu stvar jer je gitarista benda D.R. već uradio nešto slično sa svojim Urlikom i pjesmom “Grad stvoren za smrt”.
“Energetski vampir”; svi smo se susretali s ovakvim ljudima i susretati ćemo se kroz život. Bitno je postaviti granice, a ako se iste prekorače, slobodno im pustite pjesmu.
“Sujeta i strah”: svijest da postoji zajednička energija koja se nažalost rasipa kroz individualne, nepovezane borbe. Za sve veće pomake je potrebna organizacija i zajednička reakcija. Stihovi o sujeti i strahu kao glavnim kočnicama nas kao individua djeluju gotovo kao zaključak cijelog albuma: neprijatelj nije samo “tamo negdje”, nego i u nama samima.
