Nakon jedne od onih sedmica kad ti se mozak pretvori u kašu, a kiša u Sarajevu djeluje kao da ti pipka svaku boljku u tijelu, dolazak u AG je bio pravo malo spa iskustvo. Ono što me posebno obradovalo odmah na ulazu je činjenica da su se organizatori baš potrudili: veliki ručno rađeni baner preko bine, DIY estetika i ona ogromna zastava Palestine koja je visila kao centralni komad večeri. To je onaj momenat kad shvatiš da ovo nije samo ”svirka” nego zajednica koja treba da diše zajedno.
Početak festivala je bio… čudan. Spiritual Seasons su otvorili večer i odmah je bilo jasno da je ovo neki paralelni svemir. Folk-rock na punk/hardcore večeri zvučao je kao da je neko zabunom pustio irsku folklore playlistu. Nisu loši muzičari, daleko od toga, ali potpuno mimo priče. Da je na njihovom mjestu bio neki sarajevski bend kojem bi to život značio, e to bih volio. Crko Marshall, ovo je bio tvoj slot, majstore. A obrada “Đurđevdana”? Neću lagati, to je bio momenat koji bih rado prespavao, preskočio, teleportovao se kući, bilo šta.
Prava stvar je krenula tek kad su Crustalno Jasno iz Mostara stali na binu. Dvojac, ali zvuče kao da ih je duplo više barem. Prvi put ih slušam uživo, iako znam Luku iz Lopoča, i odmah, bam, bez gluposti, bez prazne priče, samo rafalčić crust buke od pola sata. Sirovo, pošteno, pravo DIY. Da su bili na To Be Punku ove godine, nisu slučajno. Zvuče kao bend koji tačno zna šta hoće i ne gubi sekunde.
Mučin iz Podgorice su nastavili gdje su Mostarci stali, ali na svoj način, neka čudnovata mješavina Oi! pankerske direktnosti i postpunk hladnoće. Vokal Nemanja mi je dobro poznat od ranije, vodili smo razgovor za njegov M.K.Z.P. projekat prije više od dvije godine, sreli se na SAWI ove godine, igrali fudbal i super je vidjeti ga u bendu koji ima ogroman potencijal. Dva izdanja iza sebe, dobra poruka, dobar stav. Pauze između pjesama koje služe da se jasno naglasi antifašizam, publika je to baš fino primila. Grbin vokal ide od hladnog do bijesnog u tri sekunde, taman kako i kad treba.
A onda, Motus Vita Est. Kad sam čuo Hogara ispred kluba kako kaže da je malo prehlađen, pomislio sam: ”Eto belaja.” Ali čim su krenuli, sve strepnje su otišle k vragu. Motus zvuče kao da im je ovo stoti koncert u mjesec dana, a ne prvi u Sarajevu nakon skoro 20 godina. Veteranština na djelu. Čvrsto, iskreno, bolno dobro.
Makljaža je eruptirala na ”Neće proći”, ”Duge noći” i naravno ”Prije je bilo svega”. Horsko pjevanje, znoj na plafonu, ljudi koji se grle i guraju, baš ono što treba da osjetiš da si živ.
Moram podijeliti jedno zapažanje koje se provlačilo kroz razgovore oba dana festivala kao i poslije, a to je izostanak velikog dijela sarajevske alternativne scene. Ne govorim o publici uopšteno, nego konkretno o bendovima koji čine srž tzv. “lokalne podrške”. Među prisutnima niste mogli vidjeti ekipu iz bendova koji nažalost nastupaju (skoro) samo u klubu gdje se dešavao festival.
Istovremeno, publika je došla sa svih strana: Zagreb, Novi Sad, Dubrovnik, Trebinje, Podgorica, Zenica, Mostar, Čelić, Županja, Brčko… Ljudi su prevalili sate vožnje da budu dio ove priče. A upravo oni koji su najbliži, i kojima bi ovakvi događaji trebali biti najvažniji, nekako su izostali.
Važno je napisati da sarajevska scena često voli isticati svoju aktivnost i zajedništvo, dok se u ključnim trenucima dešava da ta ista scena ostane neobjašnjivo tiha. Ovaj festival nije bio samo još jedna svirka, bio je zajednički trud, DIY organizacija, solidarnost, putovanja, logistika i sati rada uloženog da se nešto desi.
I zato je šteta što je veliki dio lokalaca taj trud preskočio. Ne zbog nekog patriotizma, nego zato što bez uzajamne podrške nema ni stvarnog podzemlja, rasta i kontinuiteta. A to se te večeri jako jasno vidjelo.
Prvi dan festivala završio je kako se i očekivalo na neki način, s onim osjećajem da punk u ovom gradu ne želi da umre, koliko god ga život ubijao. I hvala mu na tome.
