Intervju: Billy Graziadei (Biohazard)

Na nedavno održanom koncertu Biohazarda u Centru za djecu i mlade Novo Sarajevo, imali smo priliku proćaskati o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti benda koji je ostavio dubok pečat na hardcore devedesetih godina i generaciju koja je odrasla uz “Punishment” i MTV-jev “Headbangers Ball”. Evo šta je za ISK Webzine rekao Billy Graziadei, jedan od osnivača Biohazarda!

Billy, prije svega bih vam poželio dobrodošlicu u Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo. Kako je turneja do ovog momenta prošla?

Hvala ti. Turneja je sjajna. Čekali smo priliku da dođemo u Sarajevo još od 1992. godine i našeg koncerta u Ljubljani u Sloveniji. Tada nam je prišla gomila klinaca koji su rekli da im je zemlja u ratu i da je to apsolutno ludilo. Da budem iskren, mi nismo znali ništa o tome, i kao što sam znaš, tada nije bilo interneta i ovolike povezanosti. Sljedeći koncert bio je u Austriji i sjećam se da smo posjetili izložbu autora sa ovih područja, autora koji su uspješno izbjegli grozote rata, ali i iste prikazali kroz svoja umjetnička djela, footografije, instalacije…

I otad smo slušali sve više i više priča o ratu i ovom području, dosta ljudi nas je sa pričama o ratu i politici dočekalo u Grazu, tamo je bilo dosta ljudi iz Bosne… Mislim, znam da će zvučati kao kliše, izlizano, ali mi smo zaista čekali priliku da dođemo u Sarajevo. Sjećam se snimaka razrušenog Sarajeva, živog svjedočenja ljudi, izložbi kao vida anti-ratnog protesta i sve to me jednostavno šokiralo i ne samo da smo čekali da dođemo, već nam je i čast što nam se pružila prilika da zasviramo u gradu kakav je Sarajevo.

Postoji Youtube video sa Dynamo festivala 1994. ili 1995. godine kada Evan vašu pjesmu “Love Denied” posvećuje djeci Sarajeva. Znam da ću se sad malo vratiti na tvoj prijašnji odgovor, ali koja je razlika između grada koji je bio pod kišom granata, sa kojim ste vi na neki način saosjećali kroz umjetničku prizmu i ostalih gradova na ovoj turneji?

Kao što sam ti i rekao, čast nam je i zadovoljstvo svirati u Sarajevu. Kada se ova turneja organizirala, zvali su nas da sviramo svugdje, ali za mene Sarajevo i Bosna i Hercegovina predstavljaju najveće uzbuđenje na listi datuma. Kada sam došao pred halu gdje sviramo i kada sam vidio plakat, skočio sam i rekao da moram dobiti plakat. I ti si mi donio tri komada, hvala ti. Drugi organizator mi je donio ovu plastificiranu artist akreditaciju za koncert u Sarajevu. Kući imam propusnice sa turneja sa Metallicom, Slayerom, Red Hot Chilli Peppersima i sve su te propusnice cool, sve su uspomene koje mi vise na zidu. Ali ova iz Sarajeva ide najviše na zid i u odnosu na sve ostale koje sam dobio u životu dosad, ova mi je najdraža. Mislim, ti živiš u ovom gradu, pretpostavljam da si i rođen ovdje, ali mi smo zaista čekali na priliku od 1992. godine.

Billy, nema razloga da ti ne vjerujem kada kažeš to, vjerovatno bi se i ja osjećao isto u vezi posjete New Yorku kroz neku umjetničku prizmu, New York je dom nekih od meni najdražih bendova, mjesto rođenja punka i hardcorea, tako da te i razumijem…

Da, ali vidi… moja generacija. generacija američkih klinaca nije osjetila ništa od težine života na svojim leđima za razliku od tvoje generacije ovdje. To je velika razlika. Ali slobodno navrni…

Hvala ti. Biohazard se može smatrati bendom-pionirom miješanja utjecaja hardcore i metal muzike, pa čak i hip-hopa. Ti nisi jedini muzičar iz New Yorka kojeg sam intervjuisao, pa sam tako i ranije nailazio na odgovore da je za newyorške bendove sasvim normalno da miješaju različite žanrove jer kroz vene New Yorka protiču različiti ritmovi. Da li je to slučaj i sa Biohazardom? Da li je vaša muzika rezultat namjernog eksperimenta ili čistog instinkta?

Mi kao ljudi, kao i naša muzika, smo produkti naše okoline. Odrasli smo kao muzičari i kao ljudi okruženi mnoštvom utjecaja, od RUN DMC-ja i Beastie Boysa, pa sve do Black Sabbatha, Iron Maidena i Judas Priesta. Pa onda Agnostic Front, Cro-Mags, Sex Pistols i svaka moguća inkarnacija i reinkarnacija punk i hardcore kulture. Naravno da je naš zvuk došao prirodno, za mene je umjetnik onaj koji uspije utkati u svoje djelo refleksiju svog svijeta i pogleda na život. Mi nismo eksperimentisali, nismo pokušali miješati različite elemente samo zbog eksperimenta, već smo se jednostavno prepustili. Da li bi Biohazard bio Biohazard da smo odrasli u Los Angelesu? Ne.

Billy na sarajevskom koncertu Biohazarda

OK. Idemo malo do 2005. godine i vašeg navodnog kraja. 2003. godine snimili ste album “Means to an End” koji je izašao 2005. godine i tada se pretpostavljalo da je priča Biohazarda završena. A onda povratnička turneja, sada i novi album. Reci mi nešto više o atmosferi u bendu za vrijeme tog navodnog kraja i zašto ste se zapravo vratili?

Da, 2003. godine smo snimali “Means to an End” koji je izašao, kako si i rekao, 2005. godine. Dok smo snimali taj album, ja sam znao da je to to, da je to zadnje poglavlje Biohazarda. Ja nisam prestao biti aktivan, imao sam bend u Brazilu koji se zvao Endrah, to je metal bend, a u New Yorku sam nastavio biti aktivan sa bendom Suicide City sa kojim sam uradio mnoge turneje i nastupe. Za mene je tad poglavlje zvano Biohazard bilo završeno, jednostavno sam rekao sve što sam imao reći i želio sam ići dalje, raditi nešto drugačije. Suicide City je bio veoma drugačiji bend, pogotovo na tom muzičkom polju. Endrah je recimo imao tu dominantnu heavy metal notu, bilo je izazovno svirati u tom bendu i to mi se zaista svidjelo.

Tek nekih četiri ili pet godina kasnije osjetio sam da je jedina stvar koju sam zažalio u vezi Biohazarda je činjenica da više nikad nećemo svirati u originalnoj postavi. I nekako, kad nešto zaista snažno želiš, ili ćeš pregoriti od želje ili ćeš reći jebi ga, idemo dalje. I ja sam otišao dalje. Vratio sam se jednom sa turneje Suicide Cityija, nama je tad sjajno išlo sa tim bendom i neko mi je ubacio bubu u uho sa pričom Billy, trebali biste se opet vidjeti, popričati, odraditi dva ili tri koncerta. Ja sam rekao da je to sve OK zamisao, ali da jednostavno treba pustiti da Biohazard umre, da se ide dalje. I onda dobijem informaciju da su Evan [Seinfeld] i Bobby [Hambel] večerali zajedno na Manhattanu. I nazovem Bobbyija da vidim šta se dešava. Kažem mu da sam se i ja čuo sa Dannyijem [Schulerom]. Danny i ja smo inače od djetinjstva bliski, kuće su nam bile jedna do druge, sad smo zajedno u posjedu muzičkog studija.

Nekako se sva četvorica nađemo, počnemo opet visiti zajedno, družiti se, čak odradimo i nekoliko proba i jedan koncert i to sve zaista prođe sjajno.

S druge strane, ja sam i dalje do vrata u Suicide Cityiju i drugim projektima i osjetim sukob u sebi. S jedne strane imam Biohazard koji je u srcu, koji mi teče kroz vene, ali srce sada kuca za neke druge stvari, neke druge interese. Međutim, nagovore me da odemo na povratničku turneju kako bi proslavili dvadeset godina postojanja benda i tu se naprosto desi čudo. Počnemo se sjajno zabavljati, mi u Biohazardu. Desi se to da sve nesuglasice i loša vibra koja se vukla iz perioda kad se Biohazard razišao jednostavno nestanu. I ponovo se javila ta ista strast u svoj četvorici, noć za noć na bini bivali smo sve bolji i bolji. Onda smo pomislili: zašto uopšte popravljati šta nije pokvareno? Trebali smo samo nastaviti sa tim što smo radili. No moram priznati da smo bili zaneseni ponovnim rođenjem i nismo shvatili da se Evan ne zabavlja baš toliko dobro koliko se zabavlja ostatak nas. Dok smo nas trojica, Danny, Bobby i ja razmjenjivali svoje ideje, Evan je bio duboko u svojoj… drugoj karijeri [Billy misli na pornografske uratke koje Evan snima pod pseudonimom Spyder Lopez i objavljuje na svojoj stranici www.rockstarpornstar.com] i jednostavno je bio povremeno odsutan.

Mi smo nakon turneje ušli u studio, počeli redati dionice i Danny je tad rekao: “Čini se da snimamo album.” I zaista, album je snimljen, bila je to preteča onoga što će postati “Reborn in Defiance”. I kad smo snimili album i završili, Evan je otišao iz benda. Tek nam je tada zaista postalo jasno da je Evan završio sa Biohazardom. Na samom početku, kada je izašao iz benda, bio sam strašno ljut, a onda sam skontao: cijeli život je zapravo set izbora. Sve stvari koje su mi se desile, ako je izbor dobar, idem dalje, ako nije – dignem se, otresem prašinu i idem dalje. I to smo i uradili. I iz dana u dan, sve smo zadovoljniji onime što Biohazard postaje. Scott [Roberts] pokazao se kao sjajan čovjek i bendovski kolega, odlično se uklopio u Biohazard.

Koliko je meni poznato, vi ste već svirali sa Scottom u Biohazardu prije nego što je postao stalni član benda.

Da, Scott je uletio na turneji kao ispomoć prije nego što je u potpunosti zauzeo Evanovo mjesto. On je marljiv čovjek, pravi radnik, zabavan kao osoba, voli svoj posao i voli šta mi radimo. Kada vidite nas četvoricu na bini, svjesni ste da volimo ovo što radimo i da nam je zabavno svirati zajedno.

Billy i Vaše omiljeno rock’n’roll blebetalo.

“Reborn In Defiance” je izašao u januaru u izdanju kuće Nuclear Blast, ali se nije pojavio nikad u američkom izdanju, što je pomalo čudno s obzirom da ste vi američki bend. Bila je neka priča o tome kako bi album trebao izaći kao besplatan digitalni download u Sjedinjenim Američkim Državama, ali se to nije desilo. Interesuje me tvoje mišljenje o novom izdanju, ali i zašto nije izašao u Americi kao besplatan download.

Prvo ću ti reći nešto o našem odnosu sa Nuclear Blastom. Nuclear Blast je savršen dom za Biohazard. Volimo sve ljude koji rade u toj kući jer od vlasnika pa do čovjeka koji stavlja CD-ove u omote, svi su ljudi posvećeni muzici i poslu.

Vidiš, te iste riječi mi je rekao i Mark iz Death Angela za uposlenike Nuclear Blasta, baš te iste riječi.

To je zato što ti ljudi vole muziku, jako su joj posvećeni. Druge izdavačke kuće mogu iznajmiti ljude koji tako razmišljaju, ali za njih će to uvijek biti posao. Nemoj me krivo shvatiti, izdavaštvo je posao i za Nuclear Blast, ali oni su nevjerovatno strastveni u vezi svog posla. Vlasnik Nuclear Blasta, Markus [Staiger] se i dalje ponaša kao sedamnaestogodišnjak, čovjek skuplja kasete! Tako da nam je zaista drago što je “Reborn in Defiance” izašao pod etiketom Nuclear Blasta.

A šta je sa Amerikom?

Album je izdat u Evropi, Bosna i Hercegovina je dio Evrope, koga boli kurac za Ameriku? (smijeh)

Pošteno! Cijela jedna, možda čak i više generacija ljubitelja žestokog zvuka odrasla je na MTV-jevom “Headbanger’s Ballu” i uz vaš spot “Punishment”, a jedan od podataka na koji sam naišao da je to bio najemitovaniji spot te emisije. Koliko vam je zapravo MTV kao medij pomogao, koliko su mediji pomogli Biohazardu i kakav je tvoj odnos prema medijima?

Mediji ti pomažu da preneseš poruku, da dođeš do ljudi. Mislim da su potrebni i da su važni, pogotovo za naš svijet, muzički svijet. Oni pomažu da se poruka prenese i naša poruka, ona je činjenična, teško je da ako medij odluči da emituje spot da uradi išta povodom muzike i tekstova, oni su takvi kakvi jesu i poruka onda stiže cijela na odredište. S druge strane, mediji mogu distorzirati sliku političkih zbivanja i misli običnog naroda, ali muziku je teško promjeniti, zato smatram da je sasvim u redu biti u medijima. Biohazard nikad nije bio bend, a nije ni sad, koji je stvarao muziku da bude emitovan, da budemo slavni i bogati. Mi jednostavno damo dio sebe i ako ti se svidi, super, ako ne, opet u redu.

Sjećam se kad smo gledali epizodu “Headbanger’s Balla” u kojoj su premijerno emitovali spot za pjesmu “Punishment”. Mislim, mi smo odrasli na toj emisiji i kada smo gledali to izdanje, kao da nije bilo stvarno, kao da je neko pustio kasetu da se vrti sa video-rekordera, tako smo se osjećali. Mislim, bilo je cool, znam za taj podatak u vezi “Punishmenta” i MTV-ja, ali osjećam se pozvanim da govorim u ime i Bobbyija i Dannyija i sebe samog da nama to nikad nije predstavljalo nešto najvažnije, nismo ni u jednom trenutku smatrali da zbog tog emitiranja spota i naše karijere mi postajemo bolji ljudi, bolji od drugih. Jer to se dešava, diže se prašina, magazini pišu da si dobar, pa dosta ljudi i pomisli da su bolji od drugih.

Public Enemy bi rekao “Don’t Believe The Hype!”

Upravo tako. Svi smo isti. Jedina svrha bine je da te povisi, da te ljudi bolje vide, ali te bina ne čini boljim.

Slažem se sa svime što si rekao i neću negirati tvoj stav u vezi Biohazarda i tvoje lično viđenje tvog svijeta, ali činjenica je da ste prešli put od undeground lokalnog benda do superuspješnog benda koji je ostvario platinumske tiraže…

Mi smo i dalje underground bend…

Slažem se sa tobom, ali činjenica je da ste iza sebe imali i platinumske tiraže.

Da, albumi se jesu prodavali u velikim količinama, ali su drugi ljudi zaradili na tim albumima, ne mi. Mi smo ostali isti.

OK, vjerujem, samo mi dopusti da postavim pitanje, u redu? Dakle, moje pitanje je da li po tvom mišljenju, nakon sveg ovog puta osjećaš da je karijera i produkt Biohazarda, vaša muzika bila ikada podcijenjena, da niste dobili što ste trebali dobiti?

Podcijenjena? Hm… nikad nisam tako razmišljao.  Jesmo li bili podcijenjeni? Ne. Prije bih rekao da smo precijenjeni. Često se iznenadimo da nas voli više ljudi nego što je naših djevojaka. Kad smo tek počeli, bile su četiri djevojke vezane za bend i njima smo se sviđali, ali valjda je to i normalno, one te podržavaju jer su ti djevojke. Onda kako smo nastavili, skontali smo da se sviđamo i još nekim ljudima i to je uvijek bilo čudo. Stvar je u tome da smo odrastali uz mnogo ruženja, mnogi su nam rekli da ne valjamo i da nećemo nigdje dospjeti sa svojom muzikom. Kada sam napustio školu, moj otac mi je prvi rekao: “Taj tvoj punk-rock, ne možeš to raditi zauvijek, to je sve zabavan hobi, završi školu!” Ja sam odbijao, rekao sam da neću i da želim da radim ovo što sada radim. I otac me podržavao, ali tek kasnije, u samim počecima nije mogao ni znati koliko sam posvećen svemu ovome.

Svako od nas ima ispričati neku svoju, sličnu priču. Mislim, cijela ova priča nije započela da bi mi postali neka velika jebena imena, neke rock superzvijezde. Mi smo ljudi koji sviraju i onda ih vidiš za šankom. Klinci ti najčešće priđu i sami te tretiraju kao neku superzvijezdu, ali veoma brzo kroz razgovor shvate da si ti zapravo jedan od njih i mislim da im to znači. Dakle, ne postoji neki imidž iza Biohazardove priče, mi smo samo četiri zaljubljenika u hardcore i metal koji sviraju zajedno.

Za sami kraj, da razriješimo jedno pitanje koje je vezano za regionalnu muzičku scenu. Splitsko-zagrebački hip-hop trio Dječaci optužio je Biohazard za navodnu krađu fotografije sa omota njihovog drugog albuma “Istina”. Na slici tip stoji i drži uzdignute srednje prste ispred kordona do zuba naoružane policije. Plakat za turneju Biohazarda je očigledno koristio istu sliku koja se nalazi na omotu albuma, samo photoshopiranu. Da li je u pitanju krađa, nesporazum ili nešto treće? Njihovu stranu priče čuli su mnogi, molim te da prokomentarišeš ovo.

Naravno. [Billy iz džepa vadi iPhone i pali galeriju, gdje mi pokazuje plakat za turneju sa istom fotografijom] Da li misliš na ovu sliku?

Lijevo: omot albuma “Istina” benda Dječaci. Desno: sporni plakat. Prosudite sami uz pomoć teksta u nastavku.

Da.

OK. Kao prvo, reći ću sljedeće. Naš menadžer je Hrvat. Imamo jako dobrog prijatelja u ekipi koja je došla sa nama koji je iz Hrvatske. On je sa nama na cijeloj turneji. U Hrvatskoj imamo armiju prijatelja i ljubitelja naše muzike, baš kao i u Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj smo svirali prvo u Zagrebu, a onda nekad ’96. ili ’97. godine,odmah iza rata, zaista sada ne mogu da se sjetim imena grada.

Priča oko slike ide ovako: neko mi je poslao spornu fotografiju. U pitanju je naš obožavatelj, poslao nam je tu fotografiju koju je pronašao na internetu. Vidio sam sliku, tu liniju koju su formirali naoružani policajci i tog klinca kako drži srednje prste uzdignute visoko  i rekao sam jebo te, to je to, ovo je stanje svijeta danas, ovo je ono što i mi sami osjećamo. Rekao sam sam sebi: mogli smo napraviti poster za turneju od ove slike. I taj klinac mi kaže da on to može završiti, pa je on stavio Biohazardov logo klincu sa slike na majicu, sredio sliku, provukao je kroz filtere. Dakle, momak je sliku pronašao na internetu.

Nakon toga, kada smo sliku javno objavili, javio nam se neko iz te hip-hop grupe ili čak neki njihov obožavatelj, nisam siguran i rekao nam da ne možemo koristiti sliku, da je to njihova slika. I nismo. Tu je priča o toj slici završila. Mi nismo ukrali ništa, mi nismo lopovi, mi smo umjetnici. Ne znam zašto tolika frka. Cijela ta situacija trajala je bukvalno dva dana, mi smo sliku postavili na našu Facebook stranicu, oni su nam dojavili da je slika njihova i da je ne možemo koristiti i mi je nismo koristili. Dakle, bila je to samo javno objelodanjena ideja.

Da, ali sa druge strane, mediji i Dječaci su pisali o krađi i mogućim tužbama.

Da, ali vidi, mi nismo ništa ukrali, nijedan poster sa navedenom slikom nije ištampan. Ja sam umjetnik, ja prvi ne bih volio da neko nešto ukrade meni. Šta se onda desilo? Stupili smo u kontakt sa autorom fotografije, saznali smo ko je i kontaktirali čovjeka. Mogli smo je koristiti, mogli smo platiti da je koristimo bez problema, ali zbog poštovanja prema drugom bendu, prema njihovoj ideji, to nismo uradili. To zaista nama ne predstavlja ništa, iako se čini da je to za drugi bend poprilično dramatična situacija.

Hvala ti, Billy, bilo bi više pitanja da nisi na neka od njih nesvjesno odgovorio kroz naš razgovor, sve što mi preostaje da vam poželim odličnu svirku, nastavak turneje i ugodan provod u Sarajevu!

Hvala ti, brate, cijenim ovo!