Velahavle – 22:22: Soundtrack sarajevskih ljetnih noći

Sarajevska grupa Velahavle uvijek je vješto manevrisala na žici iznad ralja sarajevskog podzemlja i javnosti prihvatljivog zvuka, koji bi ipak glupavo bilo ultimativno okarakterisati kao estradni. Ukorijenivši se u čemerno pusto tlo sarajevske scene kao electro sastav blizak trip hopu, i istovremeno bivajući zvučno i idejno bliski alternativnijoj strani sarajevskog poslijeratnog rocka, Velahavle su snimali albume kada je snimanje bilo skoro pa nemoguća misija mladim bendovima. Tu i tamo su znali ubosti i hit poput “Prituri se planinata” i navijačke himne “Idemo ludo, idemo jako”. Ove godine su u saradnji sa Couch Records objavili povratnički album “22:22”, skoro deceniju nakon posljednjeg djela.

Šta je novo? Mnogo toga, a ponajviše u domeni albumskog koncepta. Nakon dva albuma koja odlikuje eksperimentisanje, “22:22” se doima kao utegnut i minuciozno isplaniran pop projekt kojim se cilja na mnogo šire narodne mase nego prije.

No obavezno treba u poimanju sastava potencijalne publike razdvojiti riječi “narodne” i “mase” kako ne bi došlo do krive pretpostavke da su Velahavle išli na podilaženje neukima; ciljano se stvarao alternativni album sa pop senzibilitetom.

“22:22” traje svega osam pjesama, ali aranžiranih i koncipiranih tako da nijedna nije višak niti magnet za prst na skip dugmetu. Album otvara “Dok plešemo sami”, basoviti synth-pop uradak čija je zaraznost tronožac oslonjen na noge od senzualnog refrena, jednostavnog teksta i pulsirajuće kombinacije basa i syntha.

Na nju se nastavlja prvi singl “U ovom gradu”, pjesma-mutant koja savršeno otkriva novu njušku Velahavlea, zvijeri koja evidentno zna iskopati leš nečeg starijeg sarajevskog i učiniti ga svježim opet. Gitarskim riff nepojmljivo vuče na sarajevsku pop-rock školu, nešto što bi se moglo naći na opusu Crvene Jabuke dok je grupu predvodio Dražen Ričl, i kada se čak i pop lizao sa pank estetikom.

Samir Hodović Sake je i na ovom singlu glasom u niskim (da ne budem prost i napišem – seksualno-evocirajućim) frekvencijama. Pjesmi doduše ipak fali neki intenzivniji prelaz sa duboko-maznih dionica.

Već sa prvim taktovima numere “Kad ti kažu” i stihom “Ne budi luda, znaš da su mi to jaranice” koje izgovara sarajevski reper Black Beriz, jasno je da od tematske monogamnosti prve dvije pjesme idemo ka mnogo razuzdanijem ponašanju. “Kad ti kažu” na kojoj pored Beriza gostuju odlični StoPosto i Kara (Karinho – nekadašnji član Velahavlea) je najbolji soundtrack sarajevskih ljetnih noći i onog predivnog momenta kada dernek završava sa prvim znakama sunca.

Sva tri MC-ja su odlično uradila posao. Sake i saksofon na refrenu razdvojili su šarmantne sarajevske izvlakuše Black Beriza i StoPostoa, dok Karinho završava pjesmu odgovarajućim omažom raji iz sarajevske SO.BE i njenom vlasniku Davi. Nakon što je Nevesinjac sa protestom otpjevao kako hrani golubove i sjedi u Bocku, sada je još jedno sjajno sarajevsko mjesto upisano u audio historiju grada, sasvim zasluženo.

Nažalost, “Kad ti kažu” je najbolnija tačka albuma “22:22”, prvenstveno zbog muljevitog miksa koji uveliko umanjuje radost slušanja. Bio bih najsretniji kada bi Vlado Džihan ili neko drugi poradio na povećanju slušljivosti rap dijelova pjesme jer sva tri MC-ja to zaslužuju.

Mogli bi pomisliti da su numere “Savila si grane” i “Danima” sa svojim melanholičnim metaforama i metaforičkim melanholijama oda Skrozu, no zapravo su jednim dijelom djelo glavnog mozga Skroza, Adnana Šarana. Šaran i Velahavle su ranije sarađivali i imaju bogatu zajedničku prošlost. Hodoviću izuzetno sjedi Šaranovo pisanje, što je dokaz da je Šaran mlađi jednako dobar autor kao i stariji brat, te da zna ostaviti svoj pečat, prilagodivši pjesmu sentimentu onoga ko je izvodi.

U nedostatku boljeg komplimenta, “Savila si grane” i “Danima” podsjećaju na produktivnije razdoblje u historijatu Skroza, ono iz prve dekade novog milenija – kada je Sarajevo imalo scenu, a Bock bio mjesto okupljanja.

Uprkos kvaliteti, “Rušiš mi sve” nažalost ne uspijeva zadržati pažnju nakon prvih pet numera. Pažljivijom analizom, nakon honeymoon perioda slušanja albuma, slušatelj će shvatiti da je to tako zbog poprilične jednoličnosti u tempu koji dominira albumom “22:22”.

I dok druge pjesme imaju refren, synth ili neki drugi zanimljiv momenat koji ih izdvaja i drži na površini, “Rušiš mi sve” se urušava u vlastitoj melanholiji dodatno pojačanoj brujećim sustain akordima. Dobra stvar u svemu tome je što me pjesma melodijski podsjetila na Earthov album “Hex: Or Printing In The Infernal Method”. Zabavno je kako mozak radi, zar ne?

Na posljednje dvije numere “Slabo kontaš” i “Zabavi se glasno”, Velahavle se lagano oprašta ponovnim obraćanjem nepoznatoj ženskoj osobi. Kao i prve dvije pjesme “22:22”, posljednje dvije funkcionišu kao Saketova strana dijaloga. “Zabavi se glasno” nosi odoru umirućeg ljeta, ostavljajući nas sjetne, u nadi da ćemo lako preživjeti nadolazeću zimu.

Iako danas Velahavle predstavlja duo Samira Hodovića i Nine Škiljića, svi muzičari uključeni u proces nastanka “22:22” sigurno su pomogli da bh. muzička scena dobije jedan od najkonkretnijih pop albuma u posljednjoj dekadi. Bez imalo okolišanja, podilaženja ili jeftinih trikova, Velahavle je snimio pitak pop rock album bogat modernim retro dionicama. Njihova iduća misija bi uistinu trebala biti samo jedno – manja diskografska pauza između ovog i idućeg albuma, te što više nastupa uživo.

(… i da se Karinho i StoPosto vrate korijenima!)

Velahavle – 22:22 | 2022 | Couch Records