2017. godina je na zalasku. U njoj se desila i određena reaktivacija ISK portala, doduše ne u obimu u kojem sam ja to lično prvotno očekivao, ali definitivno mnogo bolje u odnosu na prethodnu godinu. Shvatio sam da je tom reaktivacijom u meni potpaljena i donekle ponovo pokrenuta strast za istraživanjem muzičkog beskraja, te je zato bilo relativno lako sastaviti listu top 10 muzičkih izdanja.
Zanimljive su statistike koje su mi dostavili Spotify i Last.FM u vezi moje slušateljske naklonosti u 2017. godini. Sudeći po statistikama švedskog servisa, u 2017. muziku sam slušao više od 27980 minuta, preslušavajući pjesme 743 izvođača i istražujući čak 53 (pod)žanra. Moja opsjednutost prošlogodišnjim otkrićima kakvi su Bad Religion i NOFX ne jenjava, pa su to dva benda koja sam najviše slušao ove godine, a slijede AC/DC, Clutch i, nimalo neočekivano, Motorhead.
Lista najboljih izdanja u 2017. godini po vlastitom izboru je poprilično specifična u odnosu na prijašnje. Po vlastitoj procjeni puna je iznenađenja, a na njoj su se našla čak i dva živa albuma, te dva albuma sa ženama na čelu, što će reći da mijenjam ukuse kako starim.
Zaronimo…
Morrow – Fallow
Londonski Morrow svoju muziku naziva emocrustom i iako ja ne bih nikada, ni u ludilu, prišao nečemu tako okarakterisanom (jer opravdano zamislim scenske trendsetere sa plagovima, tetovažama sova i kultnim 7” albumima), već 2016. godine kupili su me izdanjem “Covenant of Teeth” koje se nije našlo na listi najboljih izdanja jer sam bio zauzet slušanjem debitantskog albuma Tau Crossa. Muzička karma je, tim povodom, izbacila “Pillar of Fire” sa ove liste, a ubacila album “Fallow” objavljen prije nepuna dva dana.
I to kakav album! Potežak, prije svega, zahvaljujući kompleksnim i tegobnim aranžmanima koji se u slučaju prve i posljednje numere na albumu rascvjetaju na duže i od dvanaest minuta. Baš kao i “Covenant of Teeth”, “Fallow” je tugaljiv, melanholičan album sa težinom i mrakom karakterističnim za britanske pionire.
Queens Of The Stone Age – Villains
Možda ste to očekivali od ovogodišnjeg izdanja Foo Fightersa, ali “Villains” je osvojio nagradu za radiofonični rock album godine. Od prve do posljednje pjesme, “Villains” obiluje hitovima; boogie rock, dašak Bowieja, minimalizam i fantastični tekstovi tek su tu na momente zasjenjeni ponegdje iritantnim glasom Josha Hommea. Ipak, sve to uspjeva spasiti Mark Ronson koji očigledno sve što mu se dopadne miksete pretvara u suho zlato. Nije više važno što na “Villains” fali testosterona ranijih izdanja, sve je zaokruženo u cjelinu koja Hommea lansira na sam vrh današnje liste rock muzičara, uprkos apsolutno idiotskim potezima kakvi su udaranje fotografa nogama u glavu.
Jedna od najdražih pjesama, iako je blasfemija izdvajati, je “Fortress”. Navodno napisana za i posvećena njegovoj kćerci, “Fortress” natjera suzu izdajicu na oko svaki put kad je čujem. Možda zbog melodije. Možda zbog teksta. Možda što zaista jesam ljudsko biće tu i tamo.
Carpenter Brut – CARPENTERBRUTLIVE
Francuski vladar tamne strane elektronske muzike Carpenter Brut počeo je sa živim nastupima nakon višegodišnjih molbi, ali ne na način na koji bi većina njegovih ljubitelja očekivala da bi se to moglo desiti. Naime, Carpenter Brut na svojim nastupima muziku predstavlja uz pomoć gitariste i bubnjara, čime se producent transformiše u potpuno funkcionalan bend koji na fantastičan način predstavlja autorsku muziku maga.
“CARPENTERBRUTLIVE” je živi album na kojem se nalaze skoro sve pjesme sa njegove EP trilogije, kao i nevjerovatno energična obrada numere “Maniac” Michaela Sembella. Za razliku od EP izdanja, “CARPENTERBRUTLIVE” funkcioniše kao jedinstvena cjelina zahvaljujući minornim promjenama aranžmana. Iako zvukom dominira elektronska podloga, zvuci analognih instrumenata i razuzdane mase su umiksani jako dobro, davši izdanju osjećaj živog. Nikad dosta Bruta, nikad.
Akercocke – Renaissance In Extremis
Jedna od prvih i, usudim se reći, groznijih recenzija koje sam napisao za ovaj medij bila je za Akercockeov “Words To Go Unspoken, Deeds To Go Undone” prije tačno dvanaest godina i četiri dana. Bio je to moj prvi susret sa londonskim progressive sastavom čiji su slojeviti pasaži black i death metala oduševili tada mladog metal junošu danas zarobljenog u mnogo bolje građenom tijelu.
Od 2005. u taboru Akercockea desilo se mnogo toga. Prije svega i ono najtragičnije, desetogodišnja studijska pauza uzrokovana gašenjem benda koje nikada nije opravdano ni na koji način. Ipak, 2016. godine Akercocke se vratio, te nam donio mnogo razloga za radovanje u godini na ispraćaju. Nije teško čuti pečat Akercockea na “Renaissance In Extremis”, ali kao da je londonska grupa tiho vijećala sve ove godine i radila na pjesmama – vrijeme nije stalo, već materijal predstavljen u ovoj godini zvuči svježe i progresivno. “Renaissance In Extremis” označava i povratak gitariste Paula Scanlana. Hemija između bubnjara Graya, vokala/gitariste Mendonce i njega je i više nego opipljiva, materijalizirajući se na “Renaissance In Extremis” u najbolji materijal Akercockea, zanimljivu mješavinu više različitih metal žanrova. Album je odmak od klasičnih satanističkih tema Akercockea, lirički zvuči zrelije, a muzika ni u jednom trenutku ne žrtvuje ni brutalnost ni melodičnost, ostavljajući slušateljima na dar da svakim slušanjem otkriju neki novi detalj.
Eagles Of Death Metal – I Love You All the Time: Live at the Olympia Paris
Eagles of Death Metal i njihov cock rock nisu trebali postati poznati po bataclanskom masakru iz 2015. godine, ali kako Sudbina baš i nije široka srca što se tiče biranja životnog puta, širu popularnost su doživjeli upravo tako. Nakon stravičnog terorističkog napada koji je šokirao cijeli svijet, vokal grupe Jesse Hughes u javnosti je, očigledno kao žrtva sa teškim stepenom PTSP-ja, davao sulude, uvredljive izjave koje su uparene sa njegovom ljubavlju ka oružju, republikancima i konzervativcima (Jesse Hughes je Johnny Ramone na amfetaminima što se tiče političke propagande), shvaćene kao veoma neugodne.
Nakon što mu je zabranjen pristup dvorani Bataclan zbog nekoliko gnusnih izjava, Eagles of Death Metal su se vratili u Pariz, u Olympiju, u društvu Josha Hommea i odsvirali materijal koji se našao na živom albumu i DVD izdanju “I Love You All The Time: Live At The Olympia Paris”.
Na samom početku izdanja osjeti se izvjesna nervoza u Hughesovom glasu koja već nakon četvrte pjesme počinje isparavati, a zatim i u potpunosti nestaje. Eagles of Death Metal na “I Love You All The Time” slavi život i podsjeća na one koji nažalost više nisu sa nama, a njihov bezobrazni boogie rock i setlista sastavljena od pjesama sa svih dosadašnjih studijskih albuma je ultimativna lista za dobrog rock’n’roll derneka.
Ayreon – The Source
Ayreonov “Into The Electric Castle” je jedan od albuma čije su se pjesme veoma često znale naći u rotaciji na ISK Radio Showu dok smo još bili dio ekipe Radija 202. Otad, prošlo je mnogo godina, pa sam i zaboravio na ovaj bend multiinstrumentaliste Arjena Lucassena. Na “Source” sam se nakačio zahvaljujući plitkoj, ali zabavnoj priči o izvanzemaljskoj rasi Alphanima koji su preteča ljudskog roda. Planetu Alpha napala je nacija mašina, te Alphani u daleki svemir šalju ekipu sa ciljem pronalaska novog doma.
Vokali grupa Dream Theater, Epica, Blind Guardian, Kamelot i Symphony X, između ostalih, ne zvuče kao lista imena na koje bi se ja nalijepio inače, no u ovom slučaju podijeljene su im uloge. “Source” je konceptualni dvostruki album koji se sluša od početka do kraja, a priča uglavljena između elemenata metala i elektronike je nešto što će vas, ako ništa, inspirisati da zgrabite kakav dobar strip ili pogledate neko novo SF ostvarenje.
Sapata – Satanibator
U oktobru 2016. godine bio sam jedan od rijetkih prisutnih na koncertu finske grupe Satanibator koja se danas, valjda uslijed želje da pojednostave ljudima način na koji ih mogu pronaći, zove Sapata. Bio je to jedan od najboljih koncerata koje sam pogledao i poslušao u životu, te sam vidno oduševljen dočekao “Satanibator”, debitantski album benda.
Iako se radi o zaista kvalitetnom materijalu koji na pravi način prezentuje talent finske četvorke, ne mogu, a da ne istaknem da Sapata nije uspjela zarobiti na ploči snagu svojih živih nastupa. Živi nastup je ritual, a u slučaju Sapate (Satanibatora), ritual je toliko snažan da je nemoguće ukrotiti ga na albumu.
Ako ste ipak ljubitelj okultnog rocka i proto dooma, na “Satanibator” obavezno bacite svoje uho i čvrsto se nadajte da će nekad opet doploviti do naših krajeva.
Miss Velvet And The Blue Wolf – Bad Get Some
Ne znam kako i ne znam zašto, ali prije nekih pola godine grupa Miss Velvet And The Blue Wolf lajkala je neku moju sliku na sada nepostojećem Instagram profilu. Zaintrigiran imenom, odlučio sam da vidim o kome se radi i otkrio da je u pitanju osmočlani bend koji predvodi misteriozna Miss Velvet. Pronašao sam EP izdanje sa tri pjesme. Na pjesmi “Velvet Door” osjetio sam turbulencije u preponama zahvaljujući jednostavnoj, ali efektnoj duhačkoj sekciji, a kada je Miss Velvet poderala grlo na refrenu numere “Dare”, doživio sam erekciju kakvu odavno nisam slušajući rock’n’roll.
“Bad Get Some” je debitantsko ostvarenje fantastičnog američkog rock’n’roll/funk sastava. Ukorijenjeno u zvuku sedamdesetih, sa organskom produkcijom i enormnom količinom žive energije, ovo je muzika za vođenje ljubavi. Poklonite se na tronu Miss Velvet.
Damir Avdić – Amerika
Sasvim je bespotrebno predstavljati muzički izražaj Damira Avdića. Od albuma “…od trnja i žaoka.” iz 2004. godine ništa se značajno nije promijenilo. Sedam albuma poslije, Damir je i dalje Damir, naoružan hrapavim glasom, ubitačnim rock’n’roll riffovima i stihovima koji cijepaju principe i ideale.
Šesti album “Manjina” je bio možda i najteži album iz njegove produkcije. Ako je moguće eksperimentisati sa samo dva elementa, Damir je to uradio upravo na “Manjini”. Ipak, sa “Amerikom” se odmaknuo od eksperimenata i vratio, nazovimo ga, klasičnom izrazu. Album otvara “Amerika”, pjesma čiji se stihovi doimaju još aktuelniji sa Trumpom na čelu SAD-a. Redaju se pjesme u kojima se ponekad začuje delay, ali većinom kosi čvrsta Avdićeva ruka i stihovi bare-bare sa stvaralačkim periodom kada je Avdiću na koncerte dolazila skoro pa čitava NGO ekipa, prije nego su uvidjeli da svoja lica mogu smjestiti u dobar dio pjesama. Kruna “Amerike” je desetominutna “Detroit”, epski storytelling koji na morbidan, ali ekstremno zabavan način otkriva gnusnu zajedničku tačku između dijasporaca i lokalnih, dokazujući da nisi imun na papanluk koje god si boje kože.
Body Count – Bloodlust
Iako nije zabavan kao prethodnik, novi album Body Counta donosi jednako žestine i skoro isto kvalitetnih numera koji se lirički većinom tiču problema afroameričke zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama. Možda malo čudna tema kada shvatiš da su im u publici skoro pa sami bijelci na većini evropskih festivala i klubova u kojima sviraju, ali upravo ta specifičnost Body Counta im daje legitimitet koji nikad nisu izgubili.
Hardcore album sa rap mentalitetom u 2017. godini donosi fantastične udarne numere koje se bave siromaštvom i rasizmom (“No Lives Matter”), kao i problemom nasilja u getu (“This Is Why We Ride”), dok je dupla obrada Slayera (“Raining Blood” i “Postmortem”) na kojoj vokalne dionice dijele Ice-T i basista Vincent Price možda i najslabija karika albuma. “Institutionalized 2014” je na albumu “Manslaughter” funkcionisala uveliko i zbog modificiranih, aktuelnih stihova, dok su Slayerovi klasici jednostavno presvirani sa određenom dozom dodane težine, ali bez prepoznatljive oštrine i traljavosti karakteristične za Slayer.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
