U pravilu nikad ne klikam na različite reklame po stranicama, jednostavno zato što ih i ne vidim, no ekipa iz Helly Cherryija (vozdra, raja!) je reklamu za Quasarbornov novi album postavila kao običnu sliku, tako da je moj bloker nije prepoznao kao marketinšku i nametljivu. Zašto sam kliknuo, ne znam, ali mi je drago što jesam.
Quasarborn je četveročlani beogradski thrash metal sastav čiji su članovi, sve do jednog, bili dio postave Space Eatera. Quasarborn je rođen nakon odvajanja i vođen rukom i glasom Luke Matkovića koji u Quasarbornu služi kao vokal i gitarista, ali i tehnička ispomoć – u studiju Citadela Sound Production kojim upravlja sam Matković album je snimljen, miksan, produciran i masterizovan. Sam svoj majstor, reklo bi se.
I ne samo što bi se reklo, već se i lako može i čuti majstorluk gore spomenutog. Na debitantskom konceptualnom albumu inspirisanom literarnim radovima Huxleya i Orwella, Quasarborn nas vodi na veličanstveno putovanje kroz jedanaest numera (tačnije rečeno, deset pjesama i jedan uvod). Radi se o albumu osmišljenom i odsviranom umom i tijelom velikih majstora zanata. Iako se Quasarbornov muzički izražaj može posmatrati kao tehnički i/ili progresivni zarad komplikovanih aranžmana i nebrojeno mnogo muzičkih slojeva nakalamljenih jedan na drugi, Matković i kompanija ipak nisu zaboravili da je thrash metal prohodao držeći se za skute majke imena i prezimena Hardcore Punk. Samim tim, Quasarborn energiju možda propušta kroz komplikovani sistem boca i cijevi, ali je nimalo ne destilira – to je ista ona divljina koja čovjeka tjera da slomi nogu i vrat lupajući u binu ili lobanju nesretnika uhvaćenog u moshpitu. Samo najbolji uspjevaju zakomplikovati stvari i ipak učiniti da iste budu slušljive.
Album je aranžmansko čudo i jedan od ultimativnih dokaza moje tvrdnje da se metal albumi nikada ne smiju slušati raslojeno, singl po singl, već se u istima treba uživati u njihovoj potpunosti. Ni u jednom trenutku nijedan dio bilo koje od deset pjesama se ne čini kao da ne pripada tu gdje jeste; riffovi se smjenjuju sa nevjerovatnom lakoćom, solo dionice i gitarska kićenja nisu napadna ni pretjerana bez obzira na dužinu i kompleksnost dionica, a Matković demonstrira različite stilove pjevanja, od grubog growla, melodičnog pjevanja, pa u trenucima i do haman industrijskog krkljanja kakvo me donekle podsjeća na ono što je Dimmu Borgir radio na stvarci “Puritania”. Dodatni adrenalinski šok su takozvani gang vokali koji neodoljivo podsjećaju na Anthrax i Exodus.
Srbijanski mediji veoma često ne obraćaju pažnju na produkciju albuma nastalih u Citadela Sound Production, valjda zato što je Matkovićeva produkcija zlatni standard među bendovima u Srbiji. Mislim da je to malo pretjerano – dok je Bombarderov “Okot iz pakla” neslušljiv upravo zahvaljujući programiranim (kucanim) bubnjevima, bez obzira što je Luka Matković radio produkciju albuma, Quasarbornov album je milina za uši – bubnjevi grme, gitare režu, a basisti je data takva sonična sloboda da bas dionice zvuče kao buldožer koji ravni sa zemljom sve ono što je gitara uništili u prvom napadu. Fantastičan posao.
Jedina zamjerka koju bih mogao uputiti je ona na omot albuma – Herman Roršah i njegov test možda imaju neke veze sa konceptom izdanja, veze koju ja nisam uspio uloviti, ali ovako na prvu, meni se omot doima nedostojnim zadatka da prvi predstavlja jedno ovakvo epohalno izdanje regionalnog metala.
Srbija ima jedan od najboljih i najsvijetlijih thrash metal primjera u ovom djelu Evrope, a budimo realni, nivo je dovoljno svjetski da mogu svijetla obraza izaći na bilo koju binu i uništiti sve ispred sebe.
Quasarborn – The Odyssey To Room 101 / 2018 / Samoizdanje
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
