Godina iza nas bi se na globalnom planu mogla poimati kao jedna od najgorih u životima najvećeg broja ljudi širom planete, ali to mišljenje je ipak ponajviše amplificirano internet glasovima i kukanjima na društvenim mrežama. Pandemija koronavirusa je izmijenila naš način života i evidentno je da će se trenutna situacija nastaviti još neko vrijeme, barem dok dobar dio planete ne bude čipovan. Ipak, bilo je tu i jako pozitivnih promjena. Za mene kao autora ovih redova, činjenica da sam preživio blaži srčani udar u maju prošle godine i da imam mogućnost dijeliti svoje mišljenje sa svima vama putem ovog portala i dalje, to je pobjeda sama za sebe.
Na globalnom planu, mislim da smo napokon uvidjeli koliko nam znače muzika i koncerti. Ma koliko se muzičari grčevito borili da ostanu na površini održavajući razne varijante online koncerata, evidentno je da ta vrsta zabave ne može ispuniti rupu u srcima svih nas kojima je odlazak na koncert jedna vrsta hodočašća.
S druge strane, mnogo novih i starih bendova je u 2020. godini objavilo hvale vrijedna izdanja koja su uistinu olakšala tegoban period svima. Pored liste koja slijedi u nastavku i na kojoj se nalazi deset izdanja koja su meni lično najdublje zapela u uhu, vrijedi spomenuti još neka koja su bila mnogo dobra i vrijedna slušanja, a o kojima nismo pisali na ovim stranicama uslijed naše poluaktivnosti.
Relapse Records je objavio remaster G.I.S.M.-ovog klasika Detestation. Odlično urađen remaster je sjajna polazna tačka za istraživanje svijeta japanskog hardcore punka, pogotovo jer je donekle mekši od originala, time i slušljiviji. Necrot i Gatecreeper su objavili odlične nove death metal albume, prvi je death metal zujalica, dok je Gatecreeper obogatio svoj zvuk sa dosta sirovog thrasha. Fore je neočekivani punk rock projekt članova Massacrea, Venom Inc.-a, Kreatora i Old Jamesa, objavili su posve tipičan, ali zato nimalo manje zabavan skate punk album čije numere zvukom možete bez problema smjestiti među klasike THPS soundtrack albuma.
Jedno od iznenađenja godine je i novi album Sepulture, Quadra, možda i najbolje studijsko djelo Brazilaca u najmanje deset godina. AC/DC se vratio u skoro pa klasičnoj novovalnoj postavi. Iskreno, mislim da niko nije očekivao povratak Rudda i Williamsa, ali su tu, zajedno sa Angusom i Brianom Johnsonom koji je povratio dio sluha zahvaljujući eksperimentalnoj metodi liječenja koja je podrazumijevala… guranje nekakvih žica spojenih na akumulator ili bateriju u uši. Kako god, rezultat je album Power Up koji zaista zvuči impresivno, poprilično svježe, ali se na listi nije našao jer mi jednostavno nije baš toliko sjeo. Na kraju krajeva, mnogo sjajnih albuma otkrijem svaki put dogodine, tako da njihovo izbivanje i nije toliki grijeh.
Kao solidne albume vrijedi izdvojiti nova izdanja talijanskog Children of Technology, njemačkog Stalliona, irskog Gama Bomba, švedskog Thundermothera, hrvatskog Bolesnog Grinja i naše gore lista, lukavačkog benda Crni Dani CERN-a. Album potonjeg benda zove se Prazninama i tako je nestručno i neprofesionalno objavljen od strane Muzičke Produkcije BHRT-a; ne možete ga pronaći na streaming platformama, kupiti na prodajnim mjestima niti digitalnim servisima. Sramotno, jer se radi o jednom od najboljih bosanskohercegovačkih rock’n’roll izdanja u poslijeratnom periodu.
Jedan od najdražih umjetnika iz tinejdžerskih dana nastavio je briljantnu seriju izdanja sa novim albumom u 2020. godini. Nažalost, u istoj godini osvanuli su dokazi koji veoma izvjesno upućuju da je dotični i nasilnik koji je fizički i psihički zlostavljao svoju životnu partnericu. Još kada je priča prvi put iscurila, bio sam skeptičan po pitanju spominjanja na ovoj listi, ali nakon što sam pročitao gomilu horor priča objavljenih na stranici Nisam tražila, shvatio sam da nema potrebe da promovišem izdanje jer bih time i prekršio ono u šta duboko vjerujem, a to je da ne treba dolaziti do razdvajanja djela i lika, osim u iznimnim slučajevima kada su lične radnje pojedinca uzrokovane ozbiljnim psihičkim-zdravstvenim poremećajima.
Ukoliko ste ljubitelji hip-hopa, ne dopustite sebi da vam promaknu odlična nova izdanja RA The Rugged Mana i Run The Jewelsa.
Vrijeme je za skok na listu najboljih iz 2020. godine.
Chubby And The Gang – Speed Kills
Iako sam za ovaj album saznao prije samo nekoliko dana u 2021. godini, ne staviti ga na listu najboljih albuma 2020. godine bila bi nepravda jednaka onoj kada sam propustio da na listu iz 2018. godine stavim album Viagra Boysa.
Fantastičan londonski punk sastav objavio je ovaj album u januaru 2021. godine, a reizdanje je stiglo već u novembru iste godine pod etiketom Partisan Recordsa. Speed Kills je nevjerovatno funkcionalna i izrazito energična mješavina britanskih hardcore i punk utjecaja, uz sasvim dovoljno Motorheada i OI-ja da se naglasi grubost umotana u melodičnost. Zanimljivost albuma je da su sve pjesme potpuno drugačije jedna od druge – iako bi na drugim izdanjima to predstavljalo eventualni problem, ovdje funkcioniše na najbolji mogući način, a nakon što dvadeset i šest minuta odrobija svoje, nećete imati drugog izbora nego krenuti ispočetka. Nikad ne redam albume po kvaliteti, ali je zaista album godine ovaj put na prvom mjestu.
Mr. Bungle – The Raging Wrath Of The Easter Bunny Demo
Mike Patton (poznat i kao Pluća na nogama) je u društvu Scotta Iana (trebam li napominjati odakle?) i Davea Lombarda (zaista?) nanovo snimio prvi demo Mr. Bunglea. Rezultat je infantilan, visokozarazan i brutalno budalast uradak čije su mane istovremeno i njegove najjače strane – zaglupite, otvorite pivo i mašite glavom. Ovo je album namijenjen za lomljenje vrata i plakanje od mamurluka i bola u leđima jutro nakon koncerta.
Nanovo snimljena izdanja u većini slučajeva jednostavno ne funkcionišu, ali je trojac uspio izvući najbolje iz skoro 35 godina starog materijala i odlično se zabaviti radeći to. Bilo bi odlično vidjeti ih uživo ovo ljeto.
Sodom – Genesis XIX
Sodom je Sodom, i mislim da ta rečenica sama po sebi jako dobro definiše kako ovaj album zvuči. Mnogo aljkavo odsviranog thrasha sa dobrom dozom black metala i hardcore punka. Pjesme nisu pretjerano inventivne, pa se stapaju jedna u drugu, ali ako album slušate kao cjelinu i volite Sodom, ne možete pogriješiti.
Hank Von Hell – Dead
Hank Von Hell se već dvije godine nakon Egomanie vraća sa novim albumom Dead. Nakon bijelog albuma, stiže nam mračniji Hank, ali nimalo manje melodičan i zarazan. Od disca do glam rocka, pravo na death punk, Hank Von Hell ne može pobjeći od svojih Turbonegro korijena, ali dopušta sebi istražiti i neke druge pritoke.
Midnight – Rebirth By Blasphemy
Sjajna godina za ljubitelje thrasha započela je već u januaru 2020. godine kada je Athenar pustio zvijer imena Rebirth By Blasphemy sa lanca. Midnight još jednom demonstrira jačinu i umijeće kombiniranja speeda sa blackom, metala sa punkom, teških i slasnih riffova sa rafalnim zvucima bubnja koji ječi. Odličan!
Dark Quarterer- Pompei
Bez obzira na karijeru koja traje punih 47 godina, tek mi je sa albumom Pompei muzički izraz Dark Quarterera dospio do ušiju. Superioran konceptualni album, silovita kombinacija heavy metala i prog rocka zapakovana u vješto komponovane pjesme koje svojom orkestralnošću dobro kazuju priču o životu i tragičnoj smrti grada podno Vezuva.
Eternal Champion – Ravening Iron
Dobro pogledajte omot ovog albuma. Zmajevi, lobanje, gole žene, sve u režiji Kena Kellyja, čovjeka čija je olovka ilustrirala omote Manowara, Acea Frehleya i KISS-a, pa sve do strip junaka kakav je Konan Varvarin.
Ovakav omot albuma može značiti samo jedno – spremite se za epski heavy metal. No ne bilo kakav, nego visokokvalitetan, teški tektonski udar. Teško je zaključiti koji od aspekata Ravening Irona je bolji – gitare Josha Powersa čiji riffovi jednostavno ne dopuštaju ni trenutak lutajuće pažnje ili maestralne vokalne sposobnosti Jasona Tarpeya koji se potom iskaže i sviranjem ratne trube. U stilu, reklo bi se. Najbolji heavy metal album godine – čelik, krv, znoj, suze!
Void Prayer – The Grandiose Return To The Void
Black Metal je žanr za koji moram biti posebno raspoložen. Inače muziku nikad ne slušam singl po singl, već albume u kompletu, a kod black metala je to neizbježno. Tegobni The Grandiose Return To The Void bosanskohercegovačkog Void Prayera koji čine najaktivniji metal muzičari naše zemlje danas, a koji uživaju veliko poštovanje u underground krugovima, je remek-djelo buke i zvučne mizerije.
Lično se ne slažem sa mistifikacijom izdanja od strane benda namjernim skrivanjem tekstualnog sadržaja izdanja, ali ako je suditi po naslovnici albuma, zvučnoj slici i samom naslovu, radi se o sirovom black metal izdanju zaokupljenom idejom ništavila i mraka u koji zalaze samo najhrabriji ili najočajniji. Jedan black metal album godišnje mi je sasvim dovoljan, a kada je ovako dobar kao Void Prayerov, dalje i ne gledam.
Carcass – Despicable
Iza nevjerovatno bijednog dizajnerskog rješenja omota krije se prvo izdanje Carcassa u posljednjih sedam godina, još od 2013. godine i albuma Surgical Steel. Kratki, ali slatki EP sadrži četiri solidne Carcass numere koje naliježu na temelje melodičnog deatha i death’n’rolla iz kasnije faze liverpulskog benda, a Bill Steer još jednom sijeva sa riffovima koji nas ostavljaju da slinimo za novim albumom Walkera i kompanije čije je izdavanje usred pandemije pomjereno za 2021. godinu.
Armored Saint – Punching The Sky
Nakon što su me zadivili albumom Win Hands Down, američki Armored Saint je prošlogodišnjim izdanjem Punching The Sky ponovo pokupio moje simpatije. Istina je da bend godinama konzistentno snima dobra izdanja koja su više-manje mašila svjetla reflektora, i to potpuno nepravedno. John Bush još jednom briljira, predvodeći maestralno čvrstim glasom heavy metal mašineriju, uz bezrezervnu podršku braće Sandoval na bubnju i gitari. Album od prve do posljednje pjesme uspijeva zadržati pažnju slušatelja, što je hvale vrijedna činjenica, s obzirom da je ovo deseto autorsko izdanje grupe.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
