Last Caress, dubrovački punk veterani, aktivni su još od 1998. godine. Ususret njihovom nastupu na drugoj noći Forever Summer festivala u Sarajevu, sa gitaristom Aldinom razgovaramo o njihovoj dugovječnosti na sceni, izazovima punka u turistički orijentisanom gradu i “posljednjem dodiru” strasti koji ih tjera da sviraju i nakon više od dva desetljeća.
Last Caress je osnovan davne 1998. godine. Kako ste uspjeli opstati više od dva desetljeća na regionalnoj sceni, unatoč kreativnim pauzama i promjenama članova? Šta je taj “posljednji dodir” strasti koji vas tjera da i dalje svirate?
To nam dođe kao neki ispušni ventil, naći se kad možemo, popiti pivu, popričati i odraditi probu, a i nezamjenjiv je onaj osjećaj kad izađeš na stage i vidiš da ljudi pjevaju tvoje pjesme.
Ime benda, Last Caress, je predložio bubnjar. Možete li nam ispričati tu priču i zašto je baš ta pjesma Misfitsa na kraju prevagnula?
A to je bilo tamo davnih godina kod priprema za prvu gitarijadu i trebalo je navesti ime benda. A kako se u to vrijeme stalno vrtila “Last Caress”, ona verzija Metallice sa “Garage Daysa”, a i mi smo je stalno svirali, tadašnji bubnjar Grga je predložio i tako je i ostalo.
Last Caress često se spominje kao kultni bend dubrovačke scene. Kako biste opisali scenu u Dubrovniku? Koliko je teško u gradu koji je primarno turistički orijentisan održati aktivan punk bend?
Kad smo mi počinjali, bilo je to puno drugačije. Postojala je prava scena u Dubrovniku i bilo je tu svega, od metala do HC-a, punka, funka i da dalje ne nabrajam. A da ne govorim da smo imali puno više vremena svi skupa i život nam je bio puno drugačiji. Od opreme nismo imali skoro ništa i posuđivalo se jedni drugima.
Sad ova djeca imaju sve servirano, ali izgleda da jednostavno nema volje ni želje krenuti tim putem. Kreativnosti sigurno ne bi falilo, ali eto, valjda su to druga vremena. Mi ovo najviše radimo radi sebe i ako drugi to prepoznaju i pronađu se u našim pjesmama mi smo najsretniji. Ima tu danas nekoliko jako dobrih bendova koji rade na svom materijalu, ali to je uglavnom za svoj gušt. Zimogroz, Ukhel, Šporki makaruli, i nadam se da se neće uvrijediti ako sam koga zaboravio.
Vaš zvuk je opisan kao “žestina devedesetih”. Koji su vas bendovi i pravci najviše inspirisali na početku, a koji su i danas prisutni? S obzirom na to da vas nazivaju bendom koji “ostaje dosljedan svome zvuku”, šta za vas znači biti dosljedan punk zvuku nakon više od dva desetljeća?
Teško bi bilo pronaći samo neke od bendova za inspiraciju, a pogotovo što smo sva petorica na svoj način drugačiji, ali kad se sklopimo nekako to funkcionira. Ivuša je definitivno tu glavna karika i lokomotiva i kad krene lupat po bubnju ne može te ne ponijeti. Tako da sad u repertoaru ima pomalo svega, od utjecaja starih punkera do metala.
Album “Nikad više” sniman je 2001. godine. Kakvo je iskustvo bilo snimati taj album tada, u kakvim uslovima, i koliko je to izdanje bilo važno za pozicioniranje benda?
“Nikad više” je sniman tamo 2000/2001. godine nakon projekta U.M.O. bolnica, na kojem su okupljeni svi tadašnji bendovi iz Dubrovnika koji su svirali u Orlandu i svi su imali priliku snimiti jednu stvar za CD. Možete ga pronaći na Youtube-u, bilo je tu stvarno dobrih bendova i ako imate priliku bacite uho.
Tu je nama ponuđeno da u studiju Radio Dubrovnika snimimo demo album. To nam je bilo prvi put da smo se susreli sa pravim studiom. Zlatko Vlahušić je to odlično odradio i imao dosta strpljenja s nama tada.
Imate pjesme koje su postale “hitovi” poput “Kako brzo prođu godine” i “Još ovu noć” koja je navedena kao “rado slušana balada”. Kako se osjećate kada publika i danas traži te starije pjesme? Je li bilo teško u punk kontekst postaviti jednu baladu?
Ma osjećamo se super. Uglavnom nam je set mješavina starih i novih pjesama i tu u nekih sat i po vremena odsviramo sve. Top osjećaj je bio kad smo bili u Šibeniku i odjednom publika pjeva s nama “Još ovu noć”.
Punk je uvijek nosio snažne poruke. O čemu pjevaju Last Caress danas i koliko su teme sa vaših početaka (kraj devedesetih, početak 2000-ih) relevantne za slušatelje 2025. godine?
Sve te pjesme imaju nešto svoje i posebno, a za tekstove se može reći da su bezvremenski. Pogotovo “Kako brzo prođu godine” i “Još ovu noć”. Ma i sve ostale, u svakoj će se netko prepoznati za sebe. Nanko ima taj neki osjećaj i umijeće za napisati tekst i prilagoditi ga melodiji. A “Još ovu noć” je jedna od nazovimo ih “balada” koja pjeva o nesretnoj ljubavi. u čemu sigurno svi imaju ponešto iskustva.
Nakon pauze, bend se ponovno aktivirao 2018. godine. Šta je bio okidač za povratak i kakav je bio osjećaj ponovno se okupiti? Koliko je Udruga mladih Orlando bila važna za taj ponovni početak i opstanak Last Caressa?
Dino je tu najzaslužniji za ponovno okupljanje benda sigurno, a onda smo ostali krenuli, odradili par proba i ponijelo nas je opet. Udruga mladih Orlando je jedino mjesto u Dubrovniku gdje se može zasvirati i imati prostor za probe tako da nikome ne smeta buka. A tu smo i od samih početaka i osnivanja udruge i cijela ekipa je prošla sve to, od uređivanja prostora za probe pa do prostora za svirke.
Radite li na novom materijalu i možemo li uskoro očekivati novo izdanje? U kojem smjeru idu nove pjesme?
Napravljen je materijal za novi album, iako su to u biti pjesme koje mi već sviramo ima barem pet godina. Napokon je sve snimljeno i gotov je miks, tako da se nadam da bi brzo to trebalo biti i pušteno.
Opet, ima tu od punka do metala tako da se nađe ponešto za svakoga. Za Sarajevo ćemo, pošto imamo određeno 40 minuta, odabrati set samo bržih pjesama. Spremite se za dobar pogo i jedva čekamo!
