Drugi dan Forever Summer Festa otvorio je dubrovački Last Caress. Priznajem, osjećao sam blago iščekivanje jer mi je istoimena pjesma Misfitsa jedna od dražih, no nastup dubrovačkog benda me nije dotakao, pa sam ga ispratio iz pozadine kluba. Falilo je ludila, vrtloga energije koju očekuješ od benda koji nosi tako teško ime. Publika je, čini mi se, dijelila isto osjećanje. Solidno, ali ne i nezaboravno.
Atmosfera se potpuno promijenila s izlaskom Mrve. Solo projekt gitariste Šanka?! koji je u Sarajevu debitovao, ali je djelovao kao da je tu domaći, jer iskustva napretek ima. Publika ga je primila toplo i iskreno, što je bilo divno vidjeti, pogotovo jer se radi o relativno novom projektu, iako iza imena stoje iskusni muzičari. Ljudi znaju šta rade.
A onda bečejski Fiskalni Račun. Tu prestaje bilo kakva analiza i počinje čista, nefiltrirana Oi street-punk makljaža. Surovo, direktno, znojavo i zapaljivo, uključujući i (ne)očekivanu bakljadu. Jedan od organizatora festivala je završio na stropu kluba s mikrofonom u ruci, kao da se nalazi u filmu ili spotu za pjesmu Fiskalnog Računa. To je jedan od onih momenata zbog kojeg se punk može ispreplesti kroz najsitnije niti pa čak i kroz najvažniju sporednu stvar na svijetu, čak i onima koji nisu ljubitelji iste.
Za kraj večeri, šlag na tortu: Loš Primjer, požeški veterani hardcore punka.
Imam samo jednu zamjerku, i nije muzička: ogromno kašnjenje satnice. Ako prvi bend izađe u 21:35, a ”headliner” počne svirati oko 01:00, to je već ozbiljan pomak. Ipak, sva nervoza se raspršila čim je požeška mašina upalila motore.
Nisam izdržao i pridružio sam se prvom redu i sa gospodinom Sertićem urlao skoro svaku riječ. Od starih klasika “Malo je sunca” i “Nišana” sa “Slikovnice”, “E, ne!” i “Živ” sa “Malo Sunca” do energičnih stvari s novog albuma “Puls univerzuma”, publika je sve primila kao da je album vani godinama. “Uzmi slobode”, “Ratoubilački brat”… sve se horski i gromoglasno orilo. Jedan od najemotivnijih trenutaka večeri bila je obrada “Da sam ja netko” legendarnih Indexa, odlično izvedeno, generacijski prihvaćeno, sa štihom Lošeg Primjera.
Ono što se kroz oba dana festivala jednostavno nije moglo ignorisati jeste ponovni izostanak velikog dijela sarajevske alternativne scene. Dok su neki koji se inače rado predstavljaju kao “stubovi scene” ostali kući, potpuno me iznenadio i oduševio dolazak ljudi iz metal krugova, drugih gradova i država koji su se pojavili i podržali, ostali do kraja i pokazali više solidarnosti nego oni za koje bi čovjek očekivao da će biti prvi uz binu.
Ljudi koji možda nisu svakodnevni gosti ovakvih događaja su prepoznali trud, ideju i važnost da se scena gradi, a ne samo komentariše sa distance i društvenih mreža. To je možda najljepši detalj cijelog festivala: da je zajednica, paradoksalno, došla odakle je nismo očekivali. Scene se ne dijele prema žanru nego prema tome ko se pojavi kada je važno, a u DIY je minorna pomoć kao što je dolazak na ovakve stvari od krucijalnog značaja da bi se stvari kotrljale i dešavale.
