Po drugi put, tačno pet godina nakon prvog koncerta imao sam priliku pogledati legende horror punka Misfits uživo na koncertu u Zagrebu. Ovaj put su došli u postavi Jerry Only, Dez Cadena (bivši gitarista Black Flaga) i Chupacabra (bivši bubnjar benda Murphy’s Law). Prije samog koncerta sjeo sam i popričao sa Jerryijem Onlyijem, osnivačem i basistom Misfitsa. Za mene zaista poseban intervju sa članom benda koji je meni jedan od najdražih svih vremena. Zahvaljujem se na ovoj prilici Tomiju Phantasmi iz Twilight Promotionsa i Ramizu Derliću iz Sindian Undergrounda na organizaciji koncerta i intervjua. O porodici, horror punku, postavi benda, starim članovima i novom albumu, pročitajte i uživajte!
“Land of The Dead” EP je izašao 2010. godine i najava je novog albuma “The Devil’s Rain”. Hoćemo li imati priliku čuti neke od pjesama sa albuma večeras u Zagrebu?
Da, sviramo dvije pjesme sa albuma na koncertima u sklopu ove turneje, sviramo “Land of The Dead” i “Monkey’s Paw”. “Monkey’s Paw” je zapravo napisana još 1999. godine. Sa Robom, bivšim bubnjarem koji je izašao iz benda prije godinu i pol snimili smo ovaj EP sa pjesmama “Land of The Dead” i “Twilight of The Dead”. Također smo bili u studiju i prošlo ljeto, ponovo snimili ove dvije pjesme i izdajemo novi EP ovo proljeće ili ljeto, kako već želiš ovo godišnje doba nazvati. Uglavnom, izlazi uskoro.
Pjesme su brže i produkcija je puno bolja na nadolazećem izdanju. Radili smo sa Edom Stasiumom, kao što znaš, on je radio sa The Ramonesima, Joan Jett i još mnogim facama i uradio je sjajan posao. On je radio i na našem albumu “Famous Monsters” iz 1999. godine i rekao mi je hey, Jerry, ako me pustiš da od samog početka budem dio ovog projekta, ponudit ću ti nešto vanserijsko i zaista je bio u pravu.
Proveli smo oko mjesec i pol u Coloradu snimajući album, onda smo došli na turneju kroz zemlje Evrope, pa smo se u oktobru prošle godine vratili u Colorado kako bi završili miksanje i mastering albuma. Ako mene pitaš, ovo je definitivno najbolje djelo koje smo mi snimili. Kompletan album će izaći u septembru i naš menadžer se stvarno trudi da uradi jednu nevjerovatnu stvar, kontaktiramo razne distribucije i dogovaramo da album izađe u cijelom svijetu u isto vrijeme, na isti datum.
Veoma sam zadovoljan, mislim da su ovaj album Misfits snimili u pravom trenutku, da izlazi u pravo vrijeme, veoma sam zadovoljan sadašnjom postavom i generalno gledano, nakon dugo vremena sam zadovoljan i sretan u svakom pogledu što se tiče ovog benda.
Je li novi album dobio ime po niskobudžetnom horror filmu “The Devil’s Rain” iz 1975. godine?
Da, jeste! (smijeh) Super pa neko zna, ja sam gledao taj film i oduševio se. Jesi li siguran da je 1975. godina?
Sto posto, čak se i William Shatner pojavljuje u filmu.
Da, mislim da je to njegov prvi film!
Ne znam je li prvi, znam samo da je bila neka pauza u vezi snimanja Star Treka i da je snimio brdo tih niskobudžetnih filmova od kojih je jedan i ovaj horror. Bili ste u Zagrebu prije tačno pet godina prvi put i to je bio moj prvi koncert na kojem sam imao priliku pogledati i čuti Misfitse uživo. Sam koncert mi je ipak zasjenila jedna nevjerovatna činjenica: cijeli bend je poslije svirke dva i pol sata sjedio na bini, pozirao za ljubitelje, slikao se sa njima i potpisivao sve što se potpisati dalo. Je li to uobičajena procedura Misfitsa ili je to neka vrsta rituala samo u slučaju da dolazite u grad u kojem nikad niste bili?
Vidi, kada završiš sa koncertom, užasno ti je vruće, skroz si mokar, oznojen si, i ja jednostavno ne volim pobjeći iza bine i sjesti i kapati po namještaju, volim ostati sa ljudima, malo doći sebi, opustiti se. Sve se veoma brzo dešava na ovom vozu rock’n’rolla.
Znaš, ja sam svjestan da je mnogim ljudima veliko iskustvo kada prvi put vide ovaj ili neki drugi svoj omiljeni bend, recimo kada smo bili ovdje prvi put prije pet godina, garant je tu bilo ljudi koji su nas prvi put vidjeli, siguran sam da je bilo i ljudi koji su za Misfitse čuli od svojih roditelja koji su nas voljeli i slušali nekad prije.
Mi smo tu na jednu noć, samo smo jednu noć u gradu i mislim da je važno da se posvetimo našim obožavateljima i poslije koncerta, da mi pokažemo poštovanje za njih tako što ćemo potpisati njihove stvari ili se slikati sa njima i pokušavamo to uraditi svaku noć, koliko smo god u mogućnosti. No nekad sviraš na velikim festivalima, pa ti publiku čini osamdeset hiljada ljudi i nemoguće je to izvesti! (smijeh)
Naravno, shvatam u potpunosti. Ispravi me ako griješim, ali čini mi se da Evropa ne viđa Misfitse na turneji toliko često, barem u usporedbi sa Sjedinjenim Američkim Državama. Zašto je to tako?
Hm, mislim da nisi u pravu. Mislim da svake godine dođemo u Evropu, svake godine odemo i u Južnu Ameriku. Japan, e Japan je pomalo nedostupan, pa i Australija. Nismo ni u Japanu ni u Australiji bili odavno. Ko je svirao bubnjeve u Zagrebu 2006. godine, Marky ili Robo?
Robo.
Robo. OK, mislim da je zadnji put u Australiji bio Marky za bubnjevima, a u Japanu Robo, nisam sasvim siguran. Japan je specifičan. Da bi svirao u Japanu, potrebno je da imaš izdat novi album, zato mislim da ćemo uskoro krenuti putem Japana. Vidiš, ja mislim da u Evropu dolazimo svake godine, ali također turneje nisu tako duge, ja jednostavno imam ograničeno vrijeme ostanka u Evropi, kod kuće imam curicu kojoj puno nedostajem kada odem, zato svaki put kad dolazimo u Evropu, pokušavamo da odaberemo najbolje koncerte za Misfitse i da se što prije vratimo.
Kćerka mi je tek krenula u školu i želim se postarati da sve bude u redu. Kada sam u Americi, trudim se da sviramo samo vikendima, subotama i nedjeljama i to velike koncerte, dobre koncerte i da se radnim danima vratim kući kako bih bio uz svoju kćerku i kako bi se uvjerio da je sve u redu sa njom i njenom edukacijom. Vidiš, možda je smiješno, ali meni lično porodica je najvažnija stvar na svijetu.
Sasvim pošteno, drago mi je da si otvoren po pitanju ovakvih stvari. Vratimo se na moment na novi, nadolazeći album, hoćete li mu pristupiti sa marketinškim planom koji osigurava neku komercijalniju varijantu promocije, neki video spotovi ili nešto slično?
Iskreno, nisam o tome razmišljao i ne znam ništa o tome kako će se marketinški plan za novi album razvijati. Znam da ćemo mi pokušati da uradimo nešto što smatramo najboljim za promociju, nešto što je odmjereno i primjereno novom albumu. Sam omot album je toliko sjajan da smatram da je ovo najbolji omot koji su moje oči ikad vidjele. Album je stvarno sjajan, imat ćeš priliku čuti, mislim da će se svima svidjeti. Na albumu se nalazi i pjesma “Dark Shadows” koju pokušavamo progurati u novi film Tima Burtona u kojem glumi Johnny Depp i kad bi to uspjelo, ja bih bio presretan. Obožavam njih dvojicu, te bi to definitivno bio dragulj u mojoj kruni.
Mislim da je novi album početak nove ere ovog benda. Napokon imamo stvarno jaku postavu gdje više ne moram brinuti jesu li nekome misli odlutale, hoće li se članovi pojaviti i hoće li biti dovoljno uvučeni u samu ideju benda i pjesama. Dez (Cadena, bivši gitarista benda Black Flag) je član Misfitsa jedanaest godina, mislim da je to najduži staž bilo kojeg člana Misfitsa pored mene, niko sa nama nije proveo jedanaest godina, a Eric “The Goat” ili, kako ga mi zovemo Chupacabra, on je svirao sa Misfitsima kad smo se raspali usred turneje. Bilo je to ’99 godine, za vrijeme “Famous Monsters” turneje. On je svirao sa bendom Murphy’s Law i baš na toj turneji, taj bend i Misfits su svirali zajedno. Na toj istoj turneji Chud i Graves su napustili bend. Goat je uletio, zamijenio Chuda, a kad se turneja završila, za bubnjarskim setom su se smjenjivali Marky Ramone i Robo i to je bilo poprilično teško vrijeme za bend, ali takva sranja te očeliče i nauče te da izgradiš karakter unutar te oluje.
I šta se zapravo desilo, kako je Goat ušao u bend i postao Chupacabra… on je sa nama svirao jedanaest godina, sve pomalo, tu i tamo, a onda su se pojavili problemi sa Roboom. On inače ima kolumbijski pasoš. Mi smo bukirali evropsku turneju po Engleskoj, Njemačkoj i Italiji i Robo ne može u Englesku. I tako, imaš šest ili deset koncerata organizovanih u Engleskoj, ljudi kupuju karte za njih, organizatori ulažu svoj novac u organizaciju, mi imamo avionske karte koje ne možemo pomjerati kako hoćemo i to onda sve propadne. I fino sam rekao Robou, ako ne možeš izganjati američki pasoš, ne možeš biti u bendu. To je jednostavno rečeno SRANJE. Robo je sa nama svirao od 1982. godine, u Americi živi preko trideset godina, od 1975. godine, oženjen je sa djevojkom iz Amerike i dijete mu je američki državljanin i najmanje što možeš uraditi je izvaditi jebeni američki pasoš jer je to sranje.
No on to nikad nije uradio i ovakve situacije su se ponavljale par puta, mi smo vrijeđali naše obožavatelje, pljunuli smo na našu vlastitu reputaciju i povrijedili smo mnoge organizatore. I tu sam odlučio presjeći ovu priču, nakon “Land of The Dead” EP-ja kojeg smo snimili sa Roboom, doveli smo Chupacabru permanentno na mjesto bubnjara. Bio je to težak potez, ali tako je kako je.
Eric je hardcore bubnjar, trenira jiu-jitsu i kada moj sin i njegovi prijatelji idu sa nama na turneju, mislim da je Chupacabra dobar uzor i za njih i za ostale ljude koji rade sa nama, podučava ih borilačkim vještinama i razgovara sa njima. Imamo veoma dobru, socijalnu, pozitivnu atmosferu u busu. Ovdje nema cuganja i zajebancije, veoma smo usredotočeni na ono što radimo. Kada čuješ album, shvatit ćeš ovo o čemu sam pričao.
Nekako si me i naveo na ovo sljedeće pitanje. Jučer sam gledao intervju sa tobom koji je radio Eric Blair gdje si rekao da na turneji, citiram te, nema cuganja, tuča, kurvi i sličnih sranja. Je li uvijek bilo tako kada su Misfits u pitanju ili si ti ušao u godine kada te neke druge stvari zanimaju na turnejama?
Pa ja sam suštinski oduvijek isti. Dok nismo hodali po turnejama, dok smo bili lokalni bend, ponekad bih popio par Heinekena prije koncerta i to bi otprilike bilo to. Sada kada u bendu ne samo da sviram, već i pjevam, prestao sam i piti, ne pušim, ne konzumiram nikakve narkotike. Alkohol je veoma loš za glas. Imao sam problema sa Chudom, bivšim bubnjarem, zbog toga se bend i raspao. Chud je imao svog tehničara koji nije radio ništa osim što je kupovao drogu i ganjao cure za Chuda i sebe.
Moj sin i njegovi prijatelji su bili sa nama u busu 1999. godine i klinci gledaju ovu dvojicu kako se stalno drogiraju i kako oko njih u busu sjede jeftine žene. I kad smo došli u Floridu, rekao sam tehničaru koji je nabavljao svu tu drogu i dovodio te žene da je otpušten, da odjebe iz mog busa jer nam više ne treba. I on mi govori da ga ja nemam pravo otpustiti, na šta sam mu ja samo odgovorio da imam i da upravo jesam. U tom trenutku skaču Chud i Graves koji ga brane, govore kako ga ja ne mogu otpustiti i ja sam im fino rekao da on neće više ući u bus u kojem sam ja. Chud i Graves su spakovali svoje stvari i otišli sa njim! Eto zašto su njih dvojica napustili bend.
Mislim, taj momak se samo zajebavao i sjebavao je nas sve. Radio je sve osim što se bavio poslom tehničara, svaki porno shop je znao napamet i svaka riječ iz njegovih usta je bila pička ovo, kurac ono. Jednostavno ga nisam mogao podnijeti. Razlog zbog kojeg sam ga zadržao u ekipi benda sve to vrijeme je što se ovaj brinuo za Chuda, ali na očigledno pogrešan način. Ako si tehničar benda, onda se usredotoči na bend, a ne na zvanje dilera, nabavljanje droge ili dovođenje prostitutki. I kad su Graves i Chud napustili bend, rekao sam jebat ih, jebat ih sve. Stvarno mi nije trebalo to sranje.
U istom intervjuu sa Ericom Blairom Misfits si okarakterisao kao sci-fi bend sa različitim temama. S jedne strane imaš Misfitse, sa druge strane imaš raznorazne više ili manje politički aktivne hardcore punk bendove. Kako gledaš na takve bendove i stajališta koja iznose i misliš li da ti bendovi mogu promjeniti nečiji način posmatranja svijeta?
Da, mislim da svako ima priliku izmijeniti sve svaki dan. Naš bend, sami Misfits dolaze i potiču iz veoma jake hardcore baze. Nazad u osamdesetima smo svirali sa Black Flagom koji su bili pravi hardcore, sa bendom Necros iz Detroita, svirali smo i sa Negative Approachom i Minor Threatom i smatram da i Misfitsima kroz vene i sam temelj benda protiče hardcore punk i na to sam veoma ponosan.
I mi potičemo iz njujorške hardcore punk scene i ja imam ogromno poštovanje za sve te momke. Kada se desi sranje, oni će se boriti sa tobom i neće bježati. Nazad, na samim počecima, ovo je bio zaista težak posao. Pobune, racije i svašta nešto nisu bili rijetka pojava, pogotovo na zapadnoj obali sa Black Flagom, a hardcore klinci ne bježe od problema, oni su tu, borit će se sa svakim, ali čuvat će leđa onima kojima smatraju da treba čuvat leđa. I danas, kad imaš takve ljude iza Misfitsa, to je zaista velika stvar.
Da, u pravu si. Ono što većina ljudi najvjerovatnije ne zna je da je vaša maskota, Fiend, pokraden iz serijala “Crimson Ghost” kuće Republic Pictures. Jesu li vas ikad tužili ili ste bili blizu toga da budete tuženi?
Ne. Vidiš, stvar je u tome da mi dolazimo iz drugačije vrste posla nego Republic Pictures i mi našu maskotu zovemo Fiend, a ne Crimson Ghost. Ljudi koji su vodili Republic Pictures znaju za nas, znaju da koristimo ovu maskotu, znaju odakle nam i oni su nam dali dopuštenje i da budem iskren, veoma su sretni što nas imaju. Mislim da su Misfitsi najbolja stvar koja im se desila! (smijeh)
Jedan od meni najdražih albuma Misfitsa je, vjerovao ili ne – “Project 1950”.
Stvarno? Sviđa ti se taj album?!?
Da, obožavam ga!
Pa to je sjajno!
Ono što me interesuje je, da li ima ikakve šanse da čujemo nastavak tog albuma, neke nove obrade?
Pa, način na koji je originalno bio pakiran, album je sadržavao CD sa deset pjesama i DVD. Razmišljao sam da izvadimo DVD i prepakujemo ga sa novim albumom na kojem će se naći nove pjesme.
Odlično! Meni najdraže su “Donna”, “Monster Mash” i naravno – “Great Balls of Fire”!
Drago mi je, obrada Jerry Lee Lewisa je ispala sjajna! Jedini mali problem je taj što više ne sarađujemo sa Markyijem, on je otišao na neku svoju stranu.
Gledaš li horrore danas? Šta misliš o današnjoj horror filmskoj industriji?
Pa vidi, mislim da stvari svaki dan postaju sve bolje i bolje, da sve napreduje. Meni se recimo nije svidjela scena gdje taksista izlijeće iz Godzillinih usta, to je bilo stvarno previše čak i za mene! (smijeh) (Jerry ovdje misli na apsurdnu scenu iz američkog filma “Godzilla” iz 1998. godine, op. Sharana). Znaš, imamo prijatelje koji su dio američke filmske industrije, žive i rade na zapadnoj obali i bave se šminkom. Oni mi govore da ljudi koji su dio horror kinematografije stalno slušaju Misfitse, stalno se vrte albumi Misfitsa i da imamo utjecaj na horror film puno veći nego što mislimo da imamo.
Znam da je u jednoj sceni filma “Freddy VS Jason” Fiend zakačen i visi sa prozora kombija koji se pojavljuje u kadru. Stvarno cijenim takve stvari. Znam da i u dosta scena naši posteri vise na zidovima soba, ljudi zovu i pitaju mogu li nositi naše majice u filmovima. Misfits su bend koji ide ruku pod ruku sa horror filmom, ako mene pitaš.
Slažem se, pogotovo horrorom starijih generacija! Vratimo se malo sa sami osnivanje Misfitsa, vi ste originalni horror punk bend, vi ste započeli svu famu oko horror punka. Danas, sve više bendova počinje svirati horror punk i sve više njih pokušava da izgleda, zvuči i ponaša se kao Misfits, a nimalo ne rade na svojoj originalnosti i svom zvuku. Je li te to čini sretnim ili možda, kao čovjeka koji je i sam inovator jednog muzičkog podžanra, nekad i rastuži?
Ne, ne, ne, ma mene nije ni briga! Bendovi, bili oni u horror punku ili u nekom drugom žanru moraju razumjeti da je muzika najvažnija stvar, ne imidž ili nešto drugo, muzika je ono što se računa. Ako pustiš slijepoj osobi Misfitse, postoji ogromna mogućnost da joj se svidi, a da nas nikad nije ni vidjela.
Mislim da je važna činjenica da Misfits sviraju sjajnu muziku. Ja bih stvarno želio da horror punk bendovi počnu praviti bolje pjesme, da ne rade toliko na kopiranju imidža. Ja stvarno poštujem sve te ljude koji su u istom žanru sa nama. Drago mi je da smo rodonačelnici nečega na šta se dosta ljudi ugleda, ali ja ovaj bend ne posmatram kao idole, ja na ovoj bend gledam kao na mali, privatni, posebni univerzum. Mi ne slušamo šta drugi pričaju, poprilično smo povučeni i radimo sami za sebe i to je ono što ja volim u vezi ovog benda.
Nadam se da cijeniš činjenicu da ovaj intervju nije imao nijedno pitanje vezano za Danziga.
Ne, ne, ma daj, slobodno pitaj šta god želiš!
Pa i hoću, ovo je kvazi Danzigovsko pitanje. Većina obožavatelja Misfitsa se dijeli na one koji vole vaš period sa Danzigom i na one koji vole period sa Michaelom Gravesom. No nisam nikad čuo ni vidio da si se ti izjasnio u vezi vokalnih sposobnosti njih dvojice. Čiji ti je bolji vokal, odmah sada i otvoreno – Danzigov ili Gravesov?
Pa, dopusti da ti ovako složim stvari. Smatram da je ono što sam ja radio sa Glennom magično. U trenutku kad nam se Graves pridružio, Misfits su već znali ko su i kojim se putem žele kretati. Glenn je stariji od mene, sreli smo se dok sam trenirao američki fudbal u srednjoj školi. Uzeo sam gitaru u ruke i mjesec dana od tog trenutka, napravio sam bend, a u manje od godinu dana od trenutka kada sam počeo svirati snimili smo debi album koji ja dan-danas smatram sjajnim albumom.
Mislim da sam ja jednostavno stvoren da radim ovo šta radim. Glennov utjecaj na bend je stvarno ogroman, karte koje je on pokazao nama svima, njegova ruka je utjecala na same Misfitse u ogromnoj mjeri. Kada je odlučio da krene svojim putem, a svi dobro znamo da je to put mraka, ja sam smatrao da to nije kraj benda. Mislio sam da naša priča ima puno više reći od samog uklapanja u neki dark metal fazon kojem je težio Glenn. Imati Michaela u bendu je također bilo sasvim dobro iskustvo, ali po mom mišljenju, smatram da je Michael ponekad pjevao presvijetlo, čisto, nježno…
Melodično?
Premelodično za ovaj bend. Kada smo svirali zajedno, to nisam primjećivao, ali sa ove vremenske distance, to mi je sve više očigledno. Zato smatram da je Glenn zaista bio bolji vokal za Misfitse. Ali danas, smatram da sam ja najbolji čovjek za taj posao. Pazi, kada bih pronašao nekoga ko bi to radio sa srcem, za koga smatram da to radi bolje od mene, nekoga ko bi se trudio i kome bi bilo stalo do benda kao meni, ja bih primio tu osobu u bend. Ali dotad, ja ostajem na mikrofonu.
Meni se sviđaju tvoje vokalne sposobnosti. Nije da ti laskam, ali stvarno mi je okej ono što sam imao priliku čuti.
Hvala ti. Moji vokali su prešli jedan jako dalek put. Kad me ljudi upitaju šta ja radim, ja im uvijek kažem da sviram bas u Misfitsima. Nikad ne kažem da sam i vokal. Ovaj bend nema vokala i mislim da je ljepota i u tome, ja sam samo basista koji i pjeva tu i tamo.
Mislim da će se moje vokalne dionice na nadolazećem albumu posebno istaknuti je stvarno sam danima, svaki dan mjesecima prije snimanja rano ustajao, vježbao pjevanje, išao na časove pjevanja. Stvarno sam bio striktan prema sebi, unosio sam puno vode, vježbao i spavao dovoljno. I svaki dan nakon snimanja bih se vraćao izmrcvaren kući. Mislim da sam uradio najviše za ovaj album, najviše što sam u mogućnosti uraditi i da drugo ništa i nisam mogao. Ljudi će imati priliku to da čuju, dao sam maksimum od sebe i vjerujem, po meni je ovo najbolja stvar koju smo ikad snimili.
I pitanje broj trinaest, najteže, barem što se mene tiče…
To je uvijek najteže!
Kada bi imao šansu da sviraš na turneji sa jednim od sljedećih likova, ko bi to bio – Bill Haley, Little Richard, Buddy Holly ili Elvis Presley?
Auuuu… (smijeh). Čekaj… Little Richard. Pazi, moja kćerka stvarno voli Elvisa, i ja sam ga volim, turneja sa njim bi bila san svih snova, ali ako me pitaš ko bi bila prava osoba za turneju sa Misfitsima, onda je to Little Richard. Mislim da bi se on stvarno najbolje uklopio iako ne bih to uradio nauštrb turneje sa Elvisom.
To je to, hvala ti puno, uživaj na koncertu večeras!
Naravno, hvala i tebi na intervjuu i nadam se da će i tebi biti dobro kao i meni!
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
