UPOZORENJE: MOŽE SADRŽAVATI SPOILERE!
Godinama slušamo o tome kako ekranizacije stripova i bilo koja vrsta transferiranja jedne umjetnosti u drugu najčešće rezultira grozomornim mutacijama. Par djela su izrod iz te teorije: Rodriguezov “Sin City” je fantastična ekranizacija Millerovog stripa (a stojim iza toga jer sam ga i čitao (strip) i gledao (film)!), a usudim se reći da je i “Dellamorte Dellamore” objavljen još pod nazivom “Cemetery Man” odlična ekranizacija jedne epizode Dylan Doga.
Dylan Dog kao strip junak je institucija koja stoji ponosno na jednom od prijestolja u mom životu. Mislim da je sasvim bespotrebno da sada traćim i svoje i vaše vrijeme pišući o Dylanu: oni koji me znaju, znaju da sam fanatik više od petnaest godina, oni koji me ne znaju, sada su upoznati sa tom činjenicom. Iako je taj strip serijal doživljavao uspone i krize tokom izlazaka od 1986. godine, publika je uvijek bila vjerna. Nekako, dylandogovci su se uvijek izdvajali i po interesima i po senzibilitetima od zagoraca i blekovaca. Dylan Dog je bio i ostao strip koji možeš gutati i poimati i sa svojih sedam i sedamdeset i sedam godina. Strip za život.
’94. godine smo ugledali ekranizaciju jedne od epizoda Dylan Doga u vidu evropskog filma “Dellamorte Dellamore” koja nije bila oficijelno Dylanovsko djelce, ali je atmosferom, radnjom, idejom i glavnim likom kojeg tumači niko drugi no stvarni Dylan Dog – Rupert Everett, jednostavno osvojila srca ljubitelja stripa. Taj film dan-danas vrijedi i dan-danas odiše dylanovskom atmosferom.
Kad sam prije nekoliko godina čuo da su Amerikanci dobili prava i da snimaju film po mom omiljenom stripu, a da Dylan Doga glumi niko drugi do meni lično veoma bezvezni, sterilni i bezidejni supermanovac Brandon Routh, ono malo kose što sam tada imao na glavi (mislim da sam nosio krestu) apsolutno se nakostriješilo, a neugodan osjećaj mi je prošao kroz tijelo. Nešto kao kad vam se trn zabije između nokta i prsta, baš takav osjećaj.
Onda su se krenule pojavljivati promotivne fotografije, podaci o filmu kao što su da je Dylan Amerikanac koji radi u New Orleansu (?!?) kao PRIVATNI DETEKTIV (?!?) u stilu detektiva iz noir filmova (?!?!?), pa sve do trailera koji sam sa teškom mukom preživio jer sam shvatio da je moj omiljeni strip junak, nacrtana osoba sa kojom sam se emotivno povezivao na više razina, vegetarijanac, osamljenik, vječiti romantičar sa klarinetom i neprežaljenim ljubavima, tehnofob i ljubitelj Stephen Kinga zapravo postao super-cinični, one linerski, pištoljima i spravicama naoružan američki super-heroj kakvog nacija treba jer jednostavno jedan Duke Nukem nije dovoljan, pa makar se napokon i vratio nakon dvanaest godina.
Kada je film “Dylan Dog: Dead of Night” napokon pronašao mjesto na hard disku mog kompjutera, nervozno sam sjedio, buljio u monitor i promišljao da li da kliknem na fajl dva puta ili da bude jedan klik i kombinacija dugmadi shift i delete. Sjetio sam se odgovora Paole Barbato, Dylanove glavne scenaristkinje, osobe koja vraća nadu u serijal svako malo, na moje pitanje kakve su joj impresije na film. Odgovorila mi je – sve najgore. Čak me i prijatelj Advan odgovarao od gledanja filma, a kad sam odbio da popijem kafu sa njim uživajući u vrelom sarajevskom suncu, izjavio mi je saučešće i spustio slušalicu, valjda da ne troši kredit na mrtvog čovjeka.
Dupli klik i krenuo sam…
Film je lagano krenuo i od prve scene i muzičke podloge sve mi je ličilo na loš tinejdžerski slasher, jedan od onih koji su nastali u vrijeme Scream manije krajem devedesetih. Kako film nastavlja dalje, ja pokušavam da se uživim u isti, pojavljuje se i Dylan, eto i bube koja je crne boje umjesto bijele, scene se nižu jedna za drugom, ali ja i dalje ne mogu da progutam priču da je riječ o istom Dylanu koji mi visi na polici u sobi u nekih minimum dvije stotine primjeraka. Sve mi liči ne na b-side, već na z-side, outtake, izostavljene scene, izbrisanu materiju, work kopiju serijala “Buffy The Vampire Slayer” ili bratske joj serije “Angel” sa elementima filmova “Hellboy” i stripa “Hellblazer”. A onda skontam i zašto.
Ako je Kevin Munroe, čovjek koji je prije ovog skrnavljenja radio na filmu “Nindža Kornjače”, u životu IKAD čuo, PROČITAO ili možda barem obratio pažnju na strip koji izuzetno cijenim i po čijem je djelu režirao i ovaj jeftini film koji čak ni ja, sa želucem koji je izdržao zaista svašta, ne mogu podnijeti, neka me grom odmah sada ubije na licu mjesta. Pošto i dalje nastavljam pisati znači da me grom nije ubio, a evo da dignemo malo uloge, ako je čuo, obratio pažnju ili pročitao ijednu epizodu stripa “Dylan Dog” neka grom sada ubije sve vas koji ovo čitate.
Pošto ste svi živi i dalje nastavljate čitate ove redove, sto posto sam siguran da Kevin Munroe, kao ni scenaristički dvojac Donnelly i Oppenheimer NI U JEDNOM TRENUTKU nisu obratili pažnju na strip serijal koji ekraniziraju čim su napravili ovakvo, izvinite na izrazu – GOVNO.
Pored očiglednog nerada gromova po našim glavama, pogledavši film, otkrio sam da je i to savršen način da se provjeri (ne)upućenost ekipe filma u strip. Sve što u filmu može biti pogrešno, pogrešno je. Pogrešno je mjesto radnje, pogrešna je ulica (nije Craven Street nego Craven Road 7), pogrešna je boja vozila (nije crna buba, već bijela buba), pogrešna je Dylanova komunikacija sa vanjskim svijetom (hrpa one linera koje Dylan ne bi ispucavao NIKAD i NIKAKO), pogrešna je tipa oružja (pištolj ni sličan Dylanovom u stripu, to što liči na kaubojski revolver ne znači da je isti), pogrešan je pomoćnik, sporedni i glavni likovi, Dylanov odnos prema ljubavi, Dylanova fizička konstitucija i nedostatak fobija koje ga karakteriziraju. I ne, ne cjepidlačim, jednostavno ne možeš izostavljati trejdmark karakteristike strip serijala.
Amerikanizirani Dylan Dog je kvazi-noir detektiv koji sve scene koje su apsolutno nepovezane, NEMAJU NIKAKVE, AMA BAŠ NIKAKVE dodirne tačke jedna sa drugom objašnjava i povezuje naracijom koja je jedini trag toga šta se zapravo dešava u filmu. Dylan Dog ne samo da nije bio policajac u američkoj verziji u svom prijašnjem životu prije nego što je postao istraživač noćnih mora, već je bio vrsta ljudskog agenta koja čuva red i mir među tri rase – zombijima, vukodlacima i vampirima koji sasvim normalno koegzistiraju u našem svijetu i mi ih baš i ne primjećujemo tako često.
U prvih desetak minuta filma nekako mi je mozak pokušavao da se uključi u radnju i poveže strip sa filmom i film sa stripom, kad sam uvidio da je to nemoguće, onda je mozak počeo da od desete do dvadesete minute film posmatra kao nezavisnu ćeliju koja postoji sama za sebe i da ga gledam kao djelo odvojeno od ideje, lika i djela, a nakon pola sata gledanja film je postao toliko degutantan, dosadan i nevažan da je u meni izazvao osjećaj očaja, praznine i bespomoćnosti jer se nisam mogao ni rasplakati ni nasmijati kao čovjek. Nisam osjećao ništa.
Samo postojanje ovog filma je POGREŠNO, od prve do zadnje minute. Postoji jedna komična sekvenca u filmu kada se otkriva da postoji stari vampir Sclavi (očigledno na koga se puca) koji spava snom pravednika u kontejneru u luci i kada Dylan upita curu koja je tu kao neki glavni lik, a ja ne znam ni kako se zove koliko je sterilna i bezidejna, je li čula za Sclavija, ona odgovara negativno. Kada Dylan glavnom vampiru kojem također ne znam ime postavi isto pitanje, ovaj mu kaže ne znam o čemu pričaš. Mislim da ova mala igra riječi između fiktivnih karaktera filma savršeno pokazuje o čemu se radi i kako se zapravo gledalo na kreiranje ovog filma.
Koga sada napasti i proglasiti odgovornim za ovaj užas? Sclavija koji je osamdesetih (ja mislim da je bilo tad) prodao prava na “Dylan Doga” SAF Comicsu kojeg vodi Sarajlija Ervin Rustemagić? Ili Rustemagića koji je bezobzirno dao prava na zloupotrebljavanje Dylanovog lika u svrhu zarade koja se nije ni ostvarila (budžet filma je oko dvadeset miliona dolara, a u kinima je zaradio oko milion – čak ni Talijani, fanatici za Dylanom nisu popušili ovaj film)?
Možemo mi raspredati do sutra ko je trebao snimati ovaj film, ko je mogao snimati ovaj film, ko je trebao biti glavni glumac, no ovaj (ne)film je dokaz da se obožavatelji ne pitaju ništa, a da putevi kapitalizma nemaju nikakve veze sa umjetnošu i emocijama osim kad iskorištavaju ove termine u svrhu zarade.
Sada, ja ću reći da ovaj film stvarno ne preporučujem NIKOME: ni ljubiteljima horrora, ni ljubiteljima Dylana, čak ni znatiželjnicima kojima je grozno dosadno pa žele da skrate vrijeme sa nečim. No, uzaludno je, znamo dobro da će film 99% ljubitelja stripa pogledati, a onda shvatiti da su stvarno teški, bijedni mazohisti. I ja sam, braćo i sestre, i ja sam. Zato samo jedna od mene: neka vam je sa srećom i čuvajte živce!
COVER ART:
INFO:
Zemlja porijekla: Sjedinjene Američke Države
Godina: 2010
Režiser: Kevin Munroe
Uloge: Brandon Routh, Sam Huntington, Peter Stormare
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
