Zadnju noć mjeseca maja 2011. godine američki death metal buldožer Misery Index zasvirao je u Sarajevu. Ljubitelji njihove death metal i grindcore kombinacije sa možda ponajboljim socio-političkim tekstovima u svijetu američkog metala danas nisu ostali uskraćeni za sjajan koncert na kojem se Misery Index predstavio bh publici, te je proveo kroz cijelu svoju karijeru, ali i posljednji studijski album “Heirs to Thievery”. Poslije koncerta popričali smo malo sa Jasonom Neherthonom, basistom i jednim od vokala Misery Indexa. Sasvim opušten razgovor, možda i malo izvan domene muzičkog stvaranja, no hej! tako vam je grah pao ovaj put :)
Zdravo, Jasone! Drago nam je što smo imali priliku poslušati Misery Index i u Sarajevu. Kako je dosad na evropskoj turneji?
Zasad dobro. Ovo zapravo i nije prava turneja, u Evropi smo samo sedam dana. Imali smo zakazane neke festivalske nastupe, pa smo zamolili menadžera da nam organizuje još neke koncerte između tih nastupa. Ovo je drugi dan ove turneje, sve je super, samo smo malo umorni od vožnje.
Upravo ste završili sa koncertom u sarajevskom klubu “Cinemas”, pa bih volio da malo prokomentarišeš koncert, ali i ono što si dosad imao prilike vidjeti u Sarajevu i u vožnji kroz Bosnu i Hercegovinu.
Volio bih da ostajemo duže, kažem ti, vozili smo se danas, spavali u kombiju, svi smo premoreni. Znam ponešto o historiji… ustvari, znam dosta toga o historiji ove zemlje. Vožnja kroz Bosnu i Hercegovinu od granice sa Hrvatskom suočavala nas je sa praznim i napuštenim kućama, srušenim kućama, upitaš se šta se sve desilo, šta se trenutno dešava, kakva je situacija. Ovo malo vremena što smo proveli u Sarajevu, Sarajevo mi izgleda kao glavni grad Evrope, kao bilo koji sličan grad, ljudi ovdje rade sve što drugi ljudi rade po drugim gradovima, nisu inferiorni ni po čemu. Nastavljaju sa svojim životima. Ipak, kada dođem kući, mislim da ću se prihvatiti knjige kako bih sebi još bolje objasnio sve stvari koje sam vidio u Bosni i Hercegovini u ova dvadeset i četiri sata.
Spomenuo si da poznaješ donekle historiju Bosne i Hercegovine, da znaš šta se ovdje dešavalo. Misery Index ima taj socio-politički štih, usudio bi se reći da vaš bend ima hardcore-punk podlogu. Šta je sa prosječnim američkim građaninom? Poznaje li on išta u vezi Bosne i Hercegovine? A metalci? Znaju li oni išta o ovoj zemlji?
Prosječni? Ne. (smijeh) Stvar je da većina recimo metalaca koji danas žive u Americi, prosječnih metalaca koji doživljavaju također ovu modernu evropsku historiju, ti ljudi danas imaju devetnaest, dvadeset godina. Vjerujem da su čuli za ime, ali da znaju nešto više, sumnjam. Zbog američke pozicije na globalnoj mapi, većina američkih građana gledaju samo na sebe, američku kulturu i životni stil, te se ne interesuju baš za dešavanja u ostatku svijeta, što je zaista tužno. Vjerujem da mnogi žele da znaju, ali nažalost, ti mnogi najčešće nisu u metalu.
Vaš posljednji studijski album “Heirs To Thievery” objavljen je 2010. godine. Sa ove distance, evo prošla je godina dana, kako ste zadovoljni sa tim izdanjem?
Zadovoljni smo. Mislim da je zadovoljstvo na nekih 90%, i to je generalno sve što možeš očekivati, nikad nisi u potpunosti zadovoljan nijednim albumom. Što više slušaš album, bilo koji studijski album koji sam napišeš i snimiš, sve ti više izbijaju na površinu neke male stvari, neke greškice. Ali sa vremenom i budžetom koji smo imali na raspolaganju, mislim da smo uradili dobru stvar.
Idemo se malo vratiti na sami početak historije ovog benda, tj. na samo imenovanje. Predmet diskusije je da li je ime preuzeto od Assucka ili je bend imenovan po istoimenom ekonomskom indikatoru.
Pa mislim da je pomalo od oboje, ali kada sam prvi put čuo ovo ime vezano uz Assuckovu muziku, nekako mi je postalo blisko. Ovaj bend je započeo kao studijski projekt, nešto što će me zabaviti, ali sam izabrao ime koje ima više veze sa stvarnošću, sa socijalnom stvarnošću, ako je želiš tako nazvati. Smatram da je ovo dobro ime za bend, nije limitirano na žanr, možeš ga upotrijebiti i u death metalu i u drugim žanrovima, za razliku od većine nekih degutantnih naziva bendova koji se automatski lijepe za žanr.
Spomenuo si Dying Fetus, pa te moram pitati jedno, nazovimo ga, privatno pitanje. Slobodno nemoj odgovoriti ako ne želiš, moram te samo upozoriti da ne postoji tačan ili netačan odgovor na ovo pitanje. 2008. godine Dying Fetus je trebao svirati u Sarajevu, međutim nisu se pojavili na dan koncerta. Službeni izgovor je ”problemi na granici”, međutim, na određeni indirektan način, ponašanje menadžera koji se nije javljao na telefon kada ga je organizator zvao, nekako je impliciralo da Dying Fetus baš i nije bio zainteresiran da se drnda po cesti do Sarajeva, a tim više što je koncert u Sarajevu organiziran u posljednji čas na dan koji je trebao biti slobodan. Ne osuđujem, ali me interesuje, je li moguće da u Dying Fetusu sviraju takvi ljudi koji bi ispalili za koncert?
Ne bih rekao. John Gallagher iz Dying Fetusa je moj najbolji prijatelj godinama. Nisu oni takvi ljudi. Ne znam šta se tačno desilo za taj koncert 2008. godine, ne poznajem sve okolnosti, ali ti mogu reći da ako je bilo šanse da se koncert odsvira, Dying Fetus bi prihvatio tu šansu. Oni vole svirati, nisu ljudi koji izbjegavaju koncerte ili ih iznenada otkazuju da bi imali slobodan dan. Dodaj svemu tome i finansijsku stranu priče, što manje slobodnih dana na turneji je bolje, svaki put kad ne sviraš, nisi plaćen i gubiš novac.
To znam i iz vlastitog iskustva. Reci mi, po tvom mišljenju, da li muzika i cijela priča Misery Indexa više leži američkim ili evropskim ljubiteljima metala?
Nekako mislim da je to isto, i u Evropi i u Sjedinjenim Američkim Državama mi imamo veoma posvećenu grupu ljudi koja dolazi na naše koncerte. No nemoj zaboraviti i Kanadu ili Aziju, azijske zemlje pogotovo gdje je publika uvijek bila naklonjena Misery Indexu. Mi se svugdje osjećamo dobro.
Koliko je teško Misery Indexu organizirati turneju? Imate tekstove kakve imate, sigurno ne odgovaraju svakoj grupaciji u death metalu, underground ste bend, svirate ekstremnu formu, kombinaciju death metala i grindcorea. Iako iza sebe imate dosta albuma i iskustva, postoje li prepreke?
Uvijek. Ovo što mi radimo zahtijeva velika odricanja i žrtvu i ta žrtva se dešava generalno jer mi sviramo zbog same suštine muzike, muzika je naš glavni razlog. Ako sviraš zbog bilo čega drugog, mislim da ti srce nije na pravom mjestu, strast je ono što se traži. Žrtvu pravimo u svim poljima, na poslovnim i emotivnim planovima. Sve to da bi svirali našu muziku širom svijeta ljudima koji je žele čuti. No da smo plaćeni za ovo, nismo. Kad se vratimo kući, slijedi traženje novog svakodnevnog posla.
Dakle, svugdje je isto. Pazi, svidjela se nekome ili ne muzika Misery Indexa, mora se priznati da ste bend sa konkretnom porukom u vezi konkretnih stvari. Danas su takvi bendovi raritet. Sam si rekao da te zanima historija, kako prosječni američki građanin gleda na stvari. Metal scena se već godinama puni bendovima čiji su tekstovi i više nego besmisleni, ali ljudi to očigledno puše. Kakav je tvoj stav po tom pitanju? Kako reaguješ kada ti metalac kaže da mu je važna samo muzika, a da ga nije briga za tekst?
Vidi, ja shvatam metalce i njihov pogled na metal muziku kao eskapizam, bijeg od realnog života. U metal ljudi ulaze iz drugačijih razloga nego u hardcore-punk priču. I nama je muzika najvažnija, ne mislimo da je poruka koju šaljemo kroz tekstove naših pjesama važnija, smatramo je važnom, ona mora biti dobra, ali sve je koncentrisano na muziku, sve se radi zbog muzike. Da konkretiziram ovo: svjestan sam da dosta metalaca jednostavno nije briga za tekstove ni tematiku kojom se bendovi bave i to je u redu što se mene tiče jer sa druge strane postoje bendovi kao što su Napalm Death koji prelaze tu neku žanrovsku barijeru death metala, bendovi čiji tekstovi pjesama zaista znače nešto ljudima koji ih slušaju, te ljubitelji takvih bendova mogu bez problema korespondirati sa takvim bendovima na nivou koji njima odgovara. Mi ne pokušavamo promjeniti ničije mišljenje ni izgraditi ničiji svijet, te smatramo da svako treba uzeti ono što mu je potrebno, bila muzika ili poruka kroz tekstove u death metalu.
Evo, jedna od osoba koja je u svijetu američkog metala ipak odlučila da zagrebe ispod površine i da izdigne tekstove na nivo jednak muzici, ako ne i veći je Jon Schaffer iz benda Iced Earth. Njegov projekt Sons of Liberty nastao je nakon Jonovog upoznavanja sa osnovama faličnog svjetskog, a pogotovo američkog ekonomskog i političkog sistema. Jesi li čuo bend?
Da, čuo sam bend. Izgleda mi da Jon kritikuje jako mnogo, nekako sve ima neki ton zavjere, tajnovitosti koja treba biti razotkrivena i mislim da je i to jedna vrsta propagande, pogotovo ako pogledaš sa lijeve strane. Ja ne smatram nikakvom zavjerom ekonomske i političke sisteme svijeta. Oni su odavno prisutni, moćni su i ti sistemi postavljaju pravila. Mislim da apsolutno nije potrebno zauzimati stav prema tim sistemima kao da su neke zavjere, tajne, nešto misteriozno. Mislim da ova kritika do neke tačke ima dosta toga zajedničkog sa kritikom koju vrši Misery Index: kritikovanje struktura moći, bankovnih sistema i negarantovanje ljudskih prava. A na sličan način rade i desničarske, šablonizirane ideologije.
Nazvao si Schaffera propagandistom u jednu ruku. Kako gledaš na Alexa Jonesa i “InfoWars” ili filmove kao što su “Zeitgeist”? Kako posmatraš tu propagandu?
Poprilično mi je interesantna, ali da se vratim na prijašnje pitanje, i ove strane i ljudi imaju taj faktor zavjereništva koje pokušavaju razotkrivati kroz svoja djela i akcije. Na isti ovaj način rade desničarski mediji u Sjedinjenim Američkim Državama. Generalno mislim da je dobro što postoji ovakav vid kritike koji će natjerati ljude da razmisle, ali je glupost ako ljudi slijepo slijede bilo šta. Ne dešavaju se stvari iza zatvorenih vrata, već ljudima ispred nosa. Stvar je u tome da treba naučiti gledati kako bi se moglo vidjeti, te mislim da iz perspektive ovoga, tj. učenja da sagledaš pravilno stvari, da sagledaš i drugačije perspektive, ova vrsta filmova i novinara su dobre stvari. No pratiti slijepo je besmisleno.
Posljednje pitanje za danas je pitanje piraterije. Volim to pitati bendove underground kova jer svaki ponudi drugačiji odgovor na pitanje piraterije kao solucije ili problema za underground muzičku scenu. Po tvom mišljenju, da li piraterija pomaže promociju ili sakati scenu?
Mislim da su ljubitelji metal muzike zaista posvećeni, možda jedni i od najposvećenijih u cijelom odnosu između benda i ljubitelja kao takvih. Ako zaista vole određeni bend, potrudit će se na sve načine da bend i podrže i mislim da je to osnovna razlika između metalaca i ljudi koji vole indie ili pop gdje se sve svodi na površnu privremenu vezu sa određenom pjesmom. S druge strane, postoje ljudi u metal svijetu koji zbog finansijskih ili ko zna kakvih razloga odlučuju da ilegalno skidaju albume sa interneta i to je jednostavno odraz današnje tehnologije, tehnološkog napretka koji ljudima omogućava takve stvari. Ne možeš kriviti ljude, ako mene pitaš. Da li će neko skinuti neki album ilegalno, to je stvarno stvar ličnog izbora pojedinca, ako osoba može to uraditi i mirno spavati noću, kakve argumente imaš ponuditi protiv toga? Ja, s druge strane, volim… ja volim vinile. Volim imati vezu sa albumom na tom fizičkom nivou, imati svoj fizički, opipljivi primjerak. Izvalit ću bez problema dvadeset i pet dolara za vinil benda koji volim, ako dođe besplatan download uz ploču, super, ako ne, skinut ću album besplatno za svoj iPod, ali generalno, prvo ću bend podržati na ovaj način – kupovinom njihovih izdanja.
Jasone, hvala na izdvojenom vremenu za ISK Webzine!
Hvala tebi!
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
