Prva gitarska ruka Motörheada i Fastwaya. Živa legenda rock’n’rolla. Jedan od autora bezvremenskih klasika kakvi su “Overkill”, “Ace of Spades” i “Bomber”. Jedan i jedini, Fast Eddie Clarke (svi dobro znaju zašto nisam stavio ex-Motörhead u naslovu)!. Ja više ništa nemam dodati na ovo osim da persiranja u stvarnom intervjuu nije bilo jer engleski ne dopušta takve finte, ali u mojoj glavi, sa ovakvim gospodinom ja ne mogu biti na ti!
Sve slike preuzete sa oficijelnog Facebook profila Fast Eddieja Clarkea!
Gospodine Clarke, teško da ću sakriti svoje oduševljenje činjenicom da ste vi sa druge strane, pa možda da odmah ciknem i kažem – hvala vam što ste našli vremena za mene. Nevjerovatna je čast razgovarati sa živućom rock’n’roll legendom.
U redu, hvala tebi!
Ova godina u jednu ruku označava i vaš povratak. Novi album “Make My Day, Back To Blues” je objavljen. Prijatno iznenađenje, iznenađenje koje se krčkalo u loncu više od pet godina. Vi ste poprilično izvan žiže interesovanja javnosti, ukoliko ne računamo album Fastwaya, dugoočekivano djelo objavljeno 2011. godine. Zasad, držimo se novog blues materijala. Kako je došlo do saradnje sa Billom Sharpeom, kako je nastajao album i najinteresantnije – zašto blues? Želja za nečim drugačijim ili umor od konstantnog visokooktanskog rokanja?
Bill i ja smo imali istog računovođu i na jednoj od njegovih zabava, on nas je upoznao i predložio da uradimo nekoliko stvari zajedno pošto nijedan nije bio pretjerano aktivan. Pošto je Bill jazz pijanista, a ja sežem do Yardbirdsa i ranih Stonesa, uvijek sam bio pod utjecajem bluesa i to je ono što se učinilo kao nama zajedničko. Razmjenili smo ideje i našli se nekoliko puta u toku godine kada su nastali i prvi snimci.
Dok sam kontao materijal za blues album, pronašao sam neke stare pjesme Fastwaya koje sam pisao 2007. i 2008. godine sa Tobyijem Jepsonom i osjetio sam da bi iste trebale biti snimljene za novi album Fastwaya. Čuo sam se sa Tobyijem i proveo narednu godinu radeći na Fastwayu, pa kad smo to završili, vratili smo se na blues album. Kao što vidiš, vrijeme provedeno sa Fastwayom značilo je da je blues čekao. Ta ideja rada na blues albumu mi se oduvijek sviđala jer nikad nije bilo pretjeranog pritiska.
Koji je bio najveći izazov za vrijeme rada na novom albumu? Koliko teško ili lako je bilo dobiti ugovor sa izdavačkom kućom Secret Records? Da li je bilo uvjetovanja sa njihove strane, da li su oni očekivali nešto drugačije? Koliko je sa vaše strane bilo kalkulisanja u smislu kreacije?
Povratak na računovođu – on je vlasnik Secret Recordsa i dao nam je odriješene ruke! Najteže s čime smo se sreli bilo je donošenje odluke da li da ja pjevam na albumu. Trebala mi je godina dana da donesem tu odluku!
Da, ali zar to vaše pjevanje na albumu nije najbolja stvar koja se mogla desiti? Tačno se sjećam kada sam prvi put čuo Motörhead i “Step Down” i pomislio: “Volim Lemmyija, ali Eddie je sjajan! Želim još!” Ali još nisam dobio, i ne, ne računam još četiri pjesme na kojima ste pjevali sa Motörheadom. Čemu nepravedno odsustvo sa mikrofona i kako je došlo do toga da pjevate na ovom albumu, odnosno zašto ste rekli DA?
Ja sam gitarista, pjevanje mi nije prirodna pojava. Nikad nisam imao previše vjere u svoj vokal. Poslušam sada svoj prvi solo album i i dalje se ne osjećam ugodno kad dođe do trenutka da ja zapjevam, iako moram reći da sam poprilično zadovoljan sa obavljenim poslom na blues albumu, ali posao mi je olakšan upravo zahvaljujući činjenici da smo mi odabrali materijale koje ćemo snimati.
Bilo je potrebno nevjerovatnih dvadeset i jednu godinu da snimite novi album Fastwaya. Ljudi su dolazili, odlazili, vi ste ostali. “Eat Dog Eat” je album koji puca od hard rock energije i nekako je tužno što ga ljudi nisu upratili kako su trebali. Zašto toliko odsustvo od benda koji je svijetu ponudio u više navrata porciju dobrog rock’n’rolla?
Nekad se takve stvari jednostavno dese, ne mogu ti dati odgovor na to pitanje.
Vratimo se onda nazad u 1983. godinu kada je Fastway počinjao. Možete li se sjetiti koliko je komplikovano bilo napraviti tranziciju iz Motörheada u Fastway, u smislu da je prvi bijesan punk napad sa, iako se možda nećete složiti, odličnim “Iron Fistom”, u Fastway koji predstavlja hard rock / heavy metal spektakl?
Muzika Fastwaya je meni dolazila kao sasvim prirodna pojava jer sam takvu muziku svirao kad sam tek počeo svirati. Motörhead je bila drugačija zvjerka i morali smo se dobro potruditi da bi sve to imalo ikakvog smisla. Fastway je bio mnogo laganiji.
Ostanimo malo na “Iron Fistu”. Čini mi se da je sam album nepravedno pljuvan i od strane benda svih ovih godina. Moje lično mišljenje je da nije nimalo gori od “Ace of Spadesa”, ali svejedno je svaki put popio nekoliko šamara upravo na osnovu kultnog statusa prijašnjih albuma. “I’m The Doctor”, “Speedfreak” i “Heart of Stone” su mi instantno prezasićenje soničnom srećom, a ne zaboravimo ni “Loser” koja je meni jedna od najboljih pjesama koju je klasična postava snimila ikad. Vi ste posebno bili negativno nastrojeni ka materijalu sa “Iron Fista”. Da li se vaše mišljenje promjenilo kako su godine prošle?
Nije “Iron Fist” bio toliki problem koliko činjenica da smo mi prolazili kroz jako loš period i odlučili kriviti “Iron Fist” za to. Mislim da mi se mišljenje popravilo. “Speedfreak” mi je poseban favorit sa te ploče.
Da li ste pratili određenu evoluciju Motörheada kroz godine nakon vašeg odlaska? Čini se da su oni sa godinama postajali sve tvrđi i tvrđi, čak i metalski orijentisani, dok ste vi ostali u hard rock fazonu, što je mnogo bliže po meni onoj prvoj ideji.
Što se tiče benda nakon mog odlaska, hemija je tu nestala. Mislim da ni Phil ni Lemmy ne shvataju da je naša muzika bila produkt nas trojice i da je jedini razlog što je uspjela činjenica da smo sva trojica bili tu.
Činjenica je da sam i ja sve ove godine mislio da ste vi bili taj koji je napustio bend nakon “Iron Fista”. Razlog tome je jednosmjerno informisanje, od benda ka meni. Međutim, čitajući nekoliko posljednjih intervjua koje ste dali kako ste postali aktivni na socijalnim mrežama, malo je teško ne primjetiti vašu izjavu da ste bili izbačeni i da dan-danas žalite što niste ostali dio bande. Ono što posebno upada u oči je da ste vi bili izričito protiv dueta sa Wendy O. Williams jer je to bilo protiv principa grupe, te ste se plašili da će Motorhead biti ismijan. Čak me, usudim se reći, licemjerna komunikacija u kojoj je menadžment vama rekao da je singl užasan, a kasnije stao na Lemmyijevu stranu poprilično rastužila. Kakva je zapravo priča o principima koje ste se bojali da bi mogli izdati snimajući sa Wendy?
Mislim da je duet sa Wendy smeće i zaprijetio sam da ću napustiti bend ako ga snime. Rekli su mi da je onda bolje da ga odmah napustim. Bio sam zaprepašćen činjenicom da bi oni rađe da ja napustim grupu nego da odustanu od tog smiješnog materijala. Stvari su išle tim tokom i kasnije me nisu zvali nazad.
Znači, ni nakon loših vremena koja su eventualno postala bolja, niko se nije sjetio da bi vas mogao zvati nazad u bend? Govorim o periodu nakon 1995. godine i albuma “Sacrifice”, te odlaska gitariste Wurzela. Kada gledam vaša kasnija gostovanja sa Motörheadom, recimo… Brixton Academy mi trenutno pada na pamet – može se osjetiti magija.
Ne, niko me nikad nije zvao nazad.
Internet je mjesto glasina, laži i skrivenih istina, ali nekada otkriješ stvari o kojima nisi znao ništa. Nedavno sam nabasao na poprilično smiješnu verziju pjesme “12 Days of Christmas” koju ste snimili Phil Taylor i vi. Također sam našao podatak o bendu koji se trebao desiti – Fast and Philthy. Da li je ovo istina ili je ovo još jedna glasina u eri glasina?
Još jedna glasina!
(Kasnije se ispostavilo da se Eddie zezao sa mnom. Bend je zaista postojao u vidu projekta i objavili su LP “Naughty Old Santa’s Christmas Classics” 1989. godine.)
Lemmy je dokazao da ima gomilu poštovanja i za Taylor-Kilmister-Clarke i Campbell-Dee-Kilmister postavu, ali obožavatelje ne možeš ušutkati tek tako. Poprilično su glasni po pitanju ljubavi ka klasiku, a vi ste svi, za razliku od Ramonesa, živi. Kruže priče da se Philthy ne osjeća baš najbolje zadnjih dana, no i Lemmy je sve bolje i bolje, pa se nadamo i da će Phil ozdraviti. Pitanje je lagano: da li je bilo ponuda za okupljanje “Ace of Spades” postave najboljeg rock’n’roll benda ikad i da li bi prihvatili takvu ponudu kada bi se ukazala?
Ponuda nije bilo, a Phil se i dalje ne osjeća dobro. Trenutno to ne izgleda kao izvjesna opcija, no nikad ne reci nikad!
Stvar koja me oduvijek fascinirala u vezi vas je vaš izbor opreme i određeni elementi vašeg sviračkog umijeća. Napominjem da sam ja basista i to poprilično loš, možda stvari uopće nisu toliko fascinantne. Zašto Stratocaster? I da li ste sami učili svirati gitaru ili ste imali neku vrstu tutorstva? Znam kad je moj bend pokušavao skinuti “Bomber”, gitarista je na samom početku imao jako mnogo problema sa glavnim riffom i onim produženim, presavijenim tonom. Koji bi savjet vi dali ljudima koji tek počinju svirati i pokušavaju oponašati ono što vi radite sve ove godine?
Ja sam samouk uz pomoć ljudi koje sam sretao na svom putu. Stratocaster je sudbina. Imao sam samo jednu gitaru i Lemmyijev prijatelj koji nije svirao gitaru imao je Fendera Stratocastera i posudio mi ga pošto nismo imali novca ni da ga otkupimo! Sviram striktno po osjećaju i uvijek nastojim da natjeram da se slušatelj naježi! Tehnika me ne interesuje. Moj savjet početnicima je da imaju jasnu ideju onoga što žele postići i da krenu u osvajanje te planine vođeni emocijom.
I šta sad sa Fastwayom? Prošle su tri godine od posljednjeg albuma… nećemo valjda čekati još osamnaest na novi materijal?
Neću tad biti živ. Nema planova, ali bi bilo lijepo uraditi još nešto.
Na samom kraju… cuga, žene, teška muzika i droge… život u rock’n’rollu. Kada pogledate unazad, nedostaje li vam nešto, da li osjećate žal za bilo čim?
Ne baš. Uložiš novac i oprobaš se u igri. Moraš igrati sa kartama koje su ti date!
Eddie, hvala PUNO na izdvojenom vremenu i želim vam sve najbolje u budućim projektima.
Hvala tebi i oprosti što si me čekao!
