HS#14: Užas Je Njihova Furka

Podrži ISK na Patreonu!

Voliš ISK? Podrži naš rad pretplatom na servisu Patreonu! Klikni...

Suzdržavao sam se, pokušavao sam, silio sam se da ne napišem ovu kolumnu, ali jednostavno ne mogu ići protiv samog sebe i ne želim, ne želim je moj finalni bilans.

Kada sam paralelno sa ulaskom u rock’n’roll priču uz pomoć Stonesa, ZZ Topa i Aerosmitha ušao i u metal priču preko Metallice, metal muzici i rock’n’rollu općenito me privukla činjenica da su ljudi koji su to svirali istinski uživali u tome, istinski voljeli te stvari raditi i istinski stajali iza svojih riječi, svojih djela i svoje muzike. Danas, kako živimo u vremenu mp3 carstva gdje nečiji dvadesetogodišnji trud ilegalno pridobiješ u dva klika, ja se sve više gubim i sve više padam u neki ponor vlastitog neznanja i nemogućnosti da se odredim u nekom sistemu i u nekoj osi. Nije da se želim odrediti zbog drugih, već isključivo i jedino zbog sebe.

Večeras pričam sa prijateljicom iz Zagreba na Facebooku koja mi prepričava sjajan provod na koncertu Bombardera i prijatelja prije dva dana u Lukavcu. Srce mi je kao kanta što je taj koncert uspio da na sebe zalijepi titulu dobrog provoda i što je organizator uspio da riješi sve svoje finansijske probleme (čuo sam da jeste, ako nije – ZNAM KAKO TI JE!). No ogromna količina ljudi mi je apsolutno u neskladu sa činjenicama koje već godina kraljuju na nečemu što pompozno zovemo bh metal scena.

Vratit ću vas par godina unazad kada je Municipal Waste izdao svoj album “Hazardous Mutation” i kada je otprilike cijeli svijet poludio za veselim dirtyrottenimbecilskim thrash metalom koji je omogućavao da se ismijavamo svim metal stereotipima, da veličamo Duke Nukema kao heroja igraće industrije i da gledamo trash filmove, govorimo dude, that’s awesome! i da budemo opet cool. Jer metal je sa Municipalima opet bio cool. Naravno, nisu oni prvi bend koji je shvatio da dobre, stare stvari treba reciklirati i da će se uz sjajnu PR kampanju pronaći novi ljudi za circle pit šutke. To je stari zanat, to recikliranje. Oni su samo jedan od najsjajnijih primjera kako stvari funkcionišu.

Rijetko je ko Municipale slušao prije 2008. godine i njihovog “Art of Partying” albuma koji je bio definitivni povratak retro thrash furke u svjetske metal vode. Još je rjeđe publika u Bosni i Hercegovini slušala taj isti bend prije 2008. godine. Ako želite provjeriti ovu moju izjavu, slobodno otiđite na jedan od najposjećenijih rock’n’roll foruma “Rock Planet” i provjerite u thrash podforumu temu o Municipal Wasteu. Tema otvorena 2005. godine od strane Borisa Mihačevića, gazde Uriel Productionsa, moj odgovor iste godine i otad se sve do 2008. godine i izlaska maloprije spomenutog albuma na toj temi nizala po dva odgovora godišnje, a onda eksplozija oduševljenja i voljenja benda i furke. Otad su se pojavili (i zavoljeli) Bonded By Blood, SSS, Fueled By Fire i mnogi drugi bendovi. Thrash je neminovno bila jedna od novih uskrsnulih metalskih opsesija koje su nagrizale metal scenu do kosti. U Srbiji na koncertu Bombardera 13.2.2009. godine imao sam osjećaj da sam ušao u drugu vremensku zonu – hrpa klinaca sa šiškama preko čela, duboke Pume, patch vestovi i bulletbeltovi… Neću reći da sam puno starijih od klinaca, ni da mi nije drago, ali ću reći da mi je sve to veoma lažno.

Veoma slična zaraza gore opisanoj je zaraza metalpunk orijentacije koja naprosto potresa Bosnu i Hercegovinu u zadnjih godinu dana, a eskalirala je koncertom Bombardera i domaćih bendova u Lukavcu. Ponavljam, veoma mi je drago što su ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine, pa i Hrvatske i Srbije dovukli svoja cijenjena metalska dupeta na pravu feštu koja je ujedinila sviju u kombinaciju metaka i kože, ali idemo sagledati realnu situaciju.

Bombarder je loš i neusviran bend koji živi upravo zahvaljujući reinkarnaciji furke koja se trenutno fura. U februaru prošle godine sam otišao na njihov koncert u Novi Sad (klub Auris) i ono što sam imao priliku vidjeti je najveće SRANJE (velikim slovima) koje se vidjeti može. Ne, to nije bilo simpatično ispadanje i kreveljenje (za to slušajte Darkthrone iz “Too Old Too Cold” faze ili bilo koji Yasuyukijev bend ala Abigail), to je bilo prosto ruganje ljudima koji su došli i platili oko 6 KM da gledaju koncert PRELOŠEG benda. Moj razlog da idem gledati Bombarder nije bio samo lične prirode – interesovao sam se za bend i želio sam u sklopu BHxHC Bookinga dovesti bend u Sarajevo, u njihov rodni grad, uprkos pričama starije metal raje koja me negativnim (očigledno opravdanim) komentarima pokušala odgovoriti od ideje. Tada je kolala priča da je Bombarder dobio ponudu da svira u gradu koji se naziva Istočno Sarajevo (vi kako hoćete, ali meni je SARAJEVO jedno i jedino) i nisam htio da budu na periferiji grada iz kojeg su potekli već da sviraju u njegovom centru. Kada sam čuo bend uživo, automatski sam sam sebi zabranio da mi ikad padne na pamet da ih zovem. To bi bilo prosto i jednostavno vrijeđanje ljudi koji bi došli na taj koncert bilo iz sentimentalnih, bilo iz razloga voljenja njihove muzike.

Nemam argumente, već samo osjećaj koji me dosad nije prevario, a koji kaže da Bombarder, pretjerivanje u satanističkim ispadima, psovanje Boga nasilu, koža, lanci i pojasevi od metaka imaju više obožavatelja nego ikada i da najveći postotak današnjih metalaca opasno fura tu furku. A furka je opasna stvar, jer kako dođe i uzme te, tako i nestane. Opasno je (glupo) nazivati sebe najvećim metalcem, najvećim punkerom i najvećim ljubiteljem bilo čega. Opasno je (glupo) furati se na ploče kada ni nemaš gramofona kući, a i da imaš ne bi znao pustiti ziku sa ploče. Opasno je (preglupo) nazivati se protivnikom mp3-ica i fanom Bombardera, a vlasnik Walk Recordsa Mića gazi kući po neprodanim primjercima albuma “Speed Kill”. Ili to metalcima nije dovoljno dobro, oni ne bi reizdanje, već ploču?

Možda neko nije ni primjetio, ali metal je muzika individualnosti i razmišljanja vlastitom glavom. Ono što se dešava unutar kolektivnih furki je gubitak te iste individualnosti i poprimanje osobina koje rado ismijavamo kada ih ugledamo u drugim osobama i mentalitetima. Ne budi ovca, nemoj čak ni biti pametan, budi glup, ali budi iskren i pružam ti ruku.

Kvazi metalpunkeri idu i korak dalje u svom obožavanju trenda da veoma često sebi daju za pravo da se hvataju mikrofona na koncertu drugih bendova, uzvikuju apsolutne nebuloze i smatraju sebe pozvanim i željenim. Niko ne želi gledati pijanu budalu koja je pored pijanog stanja (Bože moj, svi volimo popiti) i u arogantno-seratorskom. Jer kada se furaš da voziš motor, da izazivaš probleme i da si sila, neko bi te mogao ozbiljno i shvatiti, a to može završiti sa veoma lošim posljedicama i to jednostavno niko ne želi.

Mislim i vjerujem da današnji metalci u većini slučajeva nisu prošli onu dobru, dobruuuu školu sarajevske Akademije i ljeta ispred iste. Nisam ja ogorčeni starac koji ronda i govori rečenice u stilu u moje vrijeme se znalo…, ali žestina kojom se danas furaju furke dovest će do neminovnog, a to je da ćemo sa dvije stotine metalpankera spasti na dvije stotine hipstera, ozbiljnih poslovnih ljudi i onih koji se stide svog bulletbelta i povraćanja po parkovima. Profurao sam ja mnoštvo toga u svom kratkom životu, od Aerosmitha, ZZ Topa, Limp Bizkita pa na Obituary, Impetigo, Amebix, Discharge i Georga Thorogooda, čak i dobru staru hip-hop školu. I dan-danas ne znam šta sam. Metalac? Panker? Rocker? Sve…ili čak ništa? Ne znam odgovor na to pitanje, znam samo da je muzika predivna stvar. Znam da nisam ovo što jesam iz furke, već potrebe. Kada nemam, piti ću na minusu dvoguzu u parku, ali vjerujte mi, u trenutku kada budem imao, neću stajati u parku već ću okupiti prijatelje i isprazniti sav alkohol u lokalu za šankom.

Kod bajkera postoji jedno zlatno pravilo koje su me naučili moji prijatelji, jahači čeličnih konja: kada staviš boje na sebe, imaš odgovornost. Slična je stvar i sa patch vestom – kada obučeš jedan koji kaže Inepsy, Discharge, Amebix i Motorhead, budi spreman da stojiš iza istog. Ja stojim iza svake ploče Motorheada, svakog CD-a Motorheada i ogromnog postera Amebixa koji će uskoro da mi visi na zidu, ali neću zanemariti svoje higijenske navike samo zato što se Stig, Spider i Baron nisu imali gdje okupati dok su živjeli u bristolskim skvotovima.

Zaključak ovog svega – furka nije jeftina. Ne smije biti jeftina. Ako mi sad psujete majku i nazivate me moronom, mrzite me jer ste se pronašli u ovom tekstu (ja znam ko definitivno nije), podsjetit ću vas na dvije stvari – moja majka nije zaslužila prozivanje i vidimo se dogodine, ne za deset godina, već dogodine pa ćemo vidjeti koliko je metalpankera zaista metal i pank. Ja sam svoje dokazao i nastavit ću. Samom sebi, nikom više.

Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža. 

Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!

PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU! 

Primaj garantovano svaku ISK objavu putem ISK kanala na popularnim aplikacijama!

ISK VIBER

ISK WHATSAPP

ISK TELEGRAM

Arnel Šarić Sharan
Arnel Šarić Sharanhttp://www.izvansvakekontrole.com
Osnivač ISK i osoba koja malo previše voli rock'n'roll za vlastito dobro.

ČITAJ OD ISTOG AUTORA

SLIČNI ČLANCI

Skip to content