KO: Sepultura, Flatline
KAD: 10.6.2014.
GDJE: Klub Cinemas (Sloga), Sarajevo
Ako ste ljubitelj ekstremne muzike i živite u Sarajevu, februar 2009. godine vam je zasigurno ostao u predivnom sjećanju. Najmetalskiji mjesec u Sarajevu dokle nam sjećanje seže u manje od dvije sedmice donio nam je koncert dva velika benda – Napalm Deatha i Sepulture. Dok je na Napalm Deathu nekih četiri stotine i kusur posjetilaca uglavnom činila starija masa koja je u teškim trenucima opsade Sarajeva čuvala zdrav razum uz “Harmony Corruption”, na Sepulturi je Sloga gorila – u društvu austrijskog benda The Sorrow, Sepultura je svirala pred krcatom Slogom, a u publici nisu bili samo metalci, već da se razumijemo – i Kunto i Panto, jer ipak je u pitanju bio bend velikog kalibra koji je dobio dosta publiciteta.
Njihov povratak u Sarajevo desio se prije dva dana u sklopu evropske turneje kojom Sepultura promoviše prošlogodišnje studijsko ostvarenje “The Mediator Between The Head and Hands Must Be The Heart”.
Pred bh. publiku prvi je izašao sarajevski bend Flatline kojeg dugo nije bilo na binama oko nas. Njihovim izlaskom došlo je do paljenja više upitnika iznad glava posjetitelja; neki su čak i otvoreni postavljali pitanje: čekaj, zar ovo nije Dozër? Značajna i oficijelno nenajavljena promjena u sastavu Flatlinea desila se na poziciji vokala; umjesto dobro poznatog, dugogodišnjeg pjevača Muamera Hajde, mikrofon je u svoje ruke uzeo vokal Dozëra, Jasmin Šehović. Ostatak ekipe u sastavu Kopčić (gitara), Moldovan (bubnjevi) i Vuković (bas gitara) ostao je na svojim pozicijama. Razloge odlaska Hajde i dolaska Šehovića, te odgovor na pitanje da li se radi o permanentnoj zamjeni na ovim stranicama nažalost nećete naći. Flatline je poprilično (čak i previše, ako pitate mene) medijski povučen bend, te se nikakvi razlozi ni obaviještenja ne mogu naći na njihovim oficijelnim virtuelnim prezentacijama. Dakle, promjenu uzimamo zdravo za gotovo: Muamera nema, tu je Jasmin, Flatline ide dalje.
Nakon intra koji atmosferom u potpunosti vuče na onu iz legendarne igre Max Payne, Flatline je počeo razdrmavati uspavanu publiku koja se u tom trenutku tromo, nevoljko zbijala bliže bini. Trebalo im je možda dvije do tri pjesme da se ubace u svoju igru. Nemojte misliti da su prve tri pjesme zvučale loše – daleko od toga. Više tih prvih desetak do petnaest minuta možemo nazvati zagrijavanjem. A onda je krenuo apsolutni haos. Flatline zvuči fantastično, usvirani u bobu, teški kao bolest na mlad organizam. Ono što me začudilo je da dosta publike i dalje ne zna njihove pjesme – iako u pjesmama veoma često pribjegavaju ritmovima koji mi srcu nisu dragi, smatram da Flatline pravi sjajne pjesme, da je njihov cijeli album “Posttraumatic Lullabies” odličan i stvarke kao što su “Other Worlds”, “5 Seconds (Before I Die)” i “Memories Burn” imaju prepoznatljive riffove koji ih izdvajaju iz koša domaće alternativne scene.
Jasmin u suštini ne zvuči mnogo drugačije od Muamera. Evidentno je bilo pri ovoj izvedbi da je Muamer zapravo dosta eksperimentisao sa vokalom što je ostavilo određeni pečat na pjesmama. Jasmin je više u kost; ima direktniji pristup, usudim se reći čak i brutalniji. Potpuno drugačija priča od Dozëra u kojem ima puno više vrištanja. Postojali su trenuci u njihovoj izvedbi kada bi i bend i vokal otišli jako, jako nisko, poklopili se i zvučali brutalno dobro – nešto što dosad Flatlineu nikad nije uspjelo na ovaj način.
Sve u svemu, profesionalan, odličan i upečatljiv povratak jednog dobrog i dragog benda sa novim frontmenom – mene su ostavili sa željom da ih uskoro poslušam opet, te da se opet upitam: šta je sa albumom nasljednikom koji je već odavno trebao derati naše bubnjiće?
Nakon silaska Flatlinea sa bine, tehničari Sepulture počeli su pripremati Slogu za drugi udar brazilskih metal legendi. Publika je već bila dobrano zagrijana, a i redovi su se stisli. Publike definitivno mnogo manje nego na njihovom prvom nastupu, što apsolutno nije ni do bendova, ni do organizatora ni do medijske promocije – u pitanju je poprilično loš mentalitet publike koja bendove veoma često posmatra kao sličice u albumu – gledao sam, i slušao, ne trebam gledati više. Imam. Pored toga, svi oni koji su se prvi put uslikali za medije, ovaj put su izostali.
Nakon atmosferičnog intra, svjetla se pale i kreće automatska paljba. Postava Sepulture doživjela je promjenu na poziciji bubnjara; 2009. godine u Sarajevu je svirao Jean Dolabella, dok od posljednjeg albuma za setom sjedi mlađahni Eloy Casagrande, momak čije je sviračko umijeće grandiozno u svakom pogledu. Kisser na gitari i Paulo Jr. na basu, te u napadu Derrick Green, još jedna osoba koja pored Kissera već skoro dvije decenije biva veoma često blaćen od ljudi koji žive u prošlosti koju nisu iskusili na nikakav način, već je valjda dobra jer je mitska i jer je nekad bila.
Koncert je bio podijeljen na tri dijela. U prvom dijelu Sepultura je svirala pjesme sa posljednjeg i pretposljednjeg albuma koje uživo zvuče još bolje. Centralni dio koncerta bio je posvećen klasicima; Sepultura je svjesna da ljudi žele klasike i da su zbog njih tu, te je veliki dio nastupa veoma velikodušno, bez egotripa posvećen njima. Od “Vaticana” do “Roots Bloody Rootsa” na bisu, Sepultura je više-manje uspješno pokrila skoro cjelokupnu karijeru na koncertu koji je trajao više od sat i pol.
Tehnički potkovani, usvirani i nanadmašni, Sepultura je još jednom pokazala da zaista radi sjajan posao. Svako ko je u akciji vidio mladog Casagrandea mogao je osjetiti posvećenost i snagu kojom svira najmlađi i najzeleniji član Sepulture. Ja ne sviram bubnjeve, ali sasvim sam siguran da je predstava koju nam je Eloy pružio uveliko kvalitetnija i bolja od svega što je Igor Cavalera ikada ostavio iza sebe na studijskim snimkama Sepulture.
Na kraju, pohvala ide na račun same organizacije. Sarajevo Metal Fest Promotions, organizacija koju čine mladi i sposobni ljudi, za sarajevski koncert Sepulture, uspjela je Slogu transformisati u nešto dosad neviđeno. Fantastična rasvjeta, te odličan zvuk, vrijedili su najmanje tri četvrtine cijene ionako jeftine karte za dva benda svjetskog kalibra. Bilo je vruće i nezaboravno, te više odista nema sumnje da su svi prisutni mogli uživati u još jednom koncertu za pamćenje.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
