KO: Shipwrecked, Mother’s Chainsaw, Life in Peril, Misery Index, ToxicDeath, Dozër
KAD: 13.8.2014.
GDJE: Sloga, Sarajevo
Bacivši pogled na arhivu ISK Web Magazina, uočio sam da jedino reportažom nismo popratili prvo izdanje Sarajevo Metal Festa. Razlog je i više nego očigledan – euforija prije, za vrijeme i nakon održavanja prvog izdanja Sarajevo Metal Festa apsolutno nas je obuzela i zaboravili smo ispuniti naš zadatak. Dešava se tu i tamo i nije nam zamjeriti.
Započet ću ovaj izvještaj sa blagim opservacijama vezanim za Sarajevo Metal Fest kao najdugovječniji i najbolji primjer kvalitetne, profesionalne organizacije jednog muzičkog festivala čija muzika nije baš omiljena u našem narodu, a ni sponzori u vidu ministarstava se ne razbacuju kešom kao po pitanju nekih drugih kulturnih (i manje kulturnih) manifestacija u Bosni i Hercegovini. U pet godina otkako postoji Sarajevo Metal Fest, festival je doživio pet regularnih izdanja i dva ljetna. Na festivalu su se predstavili bendovi iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Brazila, Turske, Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država, od apsolutnih anonimusa do bendova kao što su Exodus i Suicidal Angels koji se smatraju starim i novim predstavnicima thrash metal zvuka. Sarajevo Metal Fest je u potpunosti, kroz svo svoje postojanje, bio i ostao DIY festival koji su organizirali ljubitelji metal muzike za ljubitelje metal muzike, ne oklijevajući da ponude i ljubiteljima punka i hardcorea muziku za njihov užitak.
Ako imate osjećaj da pišem tekst za komemoraciju, ne brinite, ista gorčina muči i mene. Idemo se baciti na priču o bendovima, a onda ćemo ukratko i nadam se što bezbolnije razraditi problematiku gorčine.
Peto izdanje Sarajevo Metal Festa otvorio je sarajevski bend Shipwrecked koji ja nažalost nisam imao priliku poslušati jer sam trčao na autobusku stanicu po majice Dozëra (ne pitajte) i rješavao neke druge organizacijske sitnice. Međutim, kolega Dženo je bio tu i prenio da su Shipwrecked bili standardno dobri, ali da je i publika bila standardna, što nažalost znači – mlak prijem, neemotivno. Sudba je teška kada otvaraš bilo kakvo dešavanje, ali nekome i to mora biti posao. Kako bi barem donekle ispravili nepravdu, pozivamo Vas da nabijete veliki broj pregleda na novom singlu Shipwreckeda koji nosi naziv “Icebreaker” i koji možete poslušati ovdje.
Stigao sam negdje na prvoj četvrtini nastupa mostarskog Mother’s Chainsawa. Sjećam se kad se Mother’s Chainsaw prvi put spomenuo na forumu Rock Planeta prije nekoliko godina. Bacio sam uho na neke demo snimke, ali nisam se bio previše oduševio i tada mi je bend pao u zaborav. Nastup od prije nekoliko mjeseci u klubu AG u Sarajevu evidentno je oduševio mnoge, te je bilo i više nego jasno da će Mother’s Chainsaw dobiti priliku da zasvira na Sarajevo Metal Festu 2014. I kako su zasvirali! Rijetki su momenti kada slušam metal bend, pogotovo u zadnjih nekoliko godina, i da osjetim jezu i naprosto uživam u koncertu, pa mi prevuku osmijeh na lice, te me natjeraju da mašem malo prstom, malo glavom. Svirka Mother’s Chainsawa se da usporediti sa slušanjem albuma “Earth Rocker” benda Clutch – puno iznenađenje, mnogo, mnogo zabavno i prelijepo u svakom slučaju. Mostar krije pravi metalski biser, način na koji Mother’s Chainsaw kombinira thrash, hardcore i sludge, pa čak i rock’n’roll nije ništa revolucionarno, ali da je fantastično, svirački i idejno – to jeste. Još jedna ocjena više zbog činjenice da vokal i gitarista Dane zvuči kao Blaine iz Nashville Pussyija. Znam da to vama metalcima najvjerovatnije neće ništa značiti, ali tako se pjeva, nemoj mi nekih tamo tehnika… daj mi testise i srce!
Rokada se desila na trećem slotu kada je umjesto varaždinskog Life in Perila na binu izašao Dozër. Hadžićki metalpunkeri predstavili su se sa novim basistom Sergiom koji je zamijenio dugogodišnjeg basistu i jednog od članova originalne postave Amira koji je otišao trbuhom za kruhom i čišćim mentalnim zrakom putem Sjedinjenih Američkih Država. Kao i svaka svirka sa novim kolačićima, bilo je tu izvjesnih problema i nije sve bilo kako treba (zlobni jezici bi rekli: za početak, Sergio ne ispada dok svira!), ali rock’n’roll nije mehanika i dijamanti se bruse. Dozëru je postalo rutina biti sjajan živi rock’n’roll bend, a za nadati se da će do idućeg puta svi oštri ćoškovi biti izbrušeni, te da ćemo slušati Dozër u naboju u kojem smo ih navikli slušati. Ovom prilikom: Sergio, dobro nam svima došao!
Baltimorski death grinderi Misery Index popeli su se na binu nakon Dozëra i sa prvim tonom su dokazali zašto su jedan od najcijenjenijih bendova undergrounda. Pored predstavljanja pjesama sa novog albuma “The Killing Gods”, Misery Index je furiozno prošao kroz cijelu diskografiju, ali apsolutno nije važno koje su pjesme svirali, važno je da su sve što su odsvirali, odsvirali tačno, precizno, sa brutalnošću i energijom koja je zgazila sve pred sobom. U pitanju je strahovito organiziran bend – koncept kojem život udišu fantastični muzičari, veterani koji imaju savršen sluh za probiranje liste i prezentiranje muzike masi. Ni u jednom trenutku nisi osjetio da se bendu ne radi i da bi rađe bio negdje drugo, što je česta greška i velika mana malih bendova. Misery Index, bez obzira na odsustvo pridjeva headliner na Sarajevo Metal Festu, su zaista bili glavni bend večeri – ne zbog imena, ne zbog zemlje porijekla, ne zbog usviranosti, već zbog energije koju tu večer nijedan drugi bend nije nadmašio.
Tuzlanski ToxicDeath sam ispratio na sličan način kao i Shipwrecked – vidio sam ih kako su se popeli na binu i kako su sišli sa iste (organizacija je stvar stavljanja haosa u okvir). Tu mi je ponovo pomogao Dženo koji je rekao da je bend odradio posao, ali da je sve to poprilično zvučalo mlako nakon Misery Indexa. Eto još jedne nesretne pozicije na festivalu – izaći na binu nakon što glavni bend večeri pokaže kako se to radi.
Festival se završio sa nastupom varaždinskog Life in Perila. Moderni hardcore/metalcore sastav dao je sve od sebe da podigne na noge ionako malu masu ljudi koji su ostali do samog kraja, da li su bili uspješni u tome, ne bih ni sam znao (u prve četiri pjesme koliko sam ja poslušao, šačica ljudi je skakala ispred bine) jer sam prekršio osnovno pravilo objektivnog novinarstva – stavio sam sebe ispred priče i izašao na više-manje čist svjež vazduh ispred Sloge.
Vraćamo se na onu gorčinu.
Rastegnut kao mučenik na srednjovjekovnom koritu, dok mi jednu stranu poteže ISK Web Magazin i želja da se na svom teritoriju napsujem svega, a drugu mi drži kultura i učešće u organizaciji Sarajevo Metal Festa, pitam se kako da iskreno, bez patetike kažem što mislim o petom izdanju Sarajevo Metal Festa i mojoj viziji naše zajedničke budućnosti, sviju nas – organizatora, bendova i publike, svih ljudi okupljenih pod šatrom iste ideje.
Počnimo iz finansijske perspektive. Po peti put zaredom najveći heavy metal događaj dostupan je svima po cijeni ulaznice od 20 KM, što bi značilo da ste svaki bend platili tri marke i kusur. Manje od cijene regularnog velikog točenog piva u bilo kojoj sarajevskoj kafani. Ovo je već patetično, ali krenut ću u ovom smjeru. Sarajevo Metal Fest Promotions po ko zna koji put dovodi šest bendova koji predstavljaju široku lepezu metal zvuka. Nisam upoznat sa količinom prodanih ulaznica jer to nije moja domena ni interesiranja ni poslovanja, ali nisam ni siguran da želim znati. Neki će reći da je promjena datuma, ljetni period, odlazak na more bio presudan za lošu posjećenost. Ja bih ipak, iskoristivši znanje i iskustvo, analizirao jedan opasan trend koji je u Sarajevu uzeo dobrog zamaha posljednje tri ili četiri godine, a to je da ovakav tip dešavanja redovno podbaci, propadne ili ne donose željene rezultate bez obzira na želje i dobru volju organizacije i učesnika.
Iskoristimo se pravim riječima: metal muzika u Sarajevu je na aparatima. Klinička smrt. Punk je mrtav, čemu svjedoči i nažalost ove godine ugašeni Sarajevo Punk Fest koji je neslavno propao, apsolutni nedostatak punk bendova i svirke, te još mnogi drugi elementi. Metal se donekle još i drži, zahvaljujući nekoj kvazi tradiciji koju smo si svi mi umislili i uvrtili sebi u glavu, ali sve je to upornost šačice ljudi koja živi i radi za ideale, a dokad će, ne zna se. Posjete iz Tuzle i Mostara, Zenice, Bihaća, Banja Luke i drugih bh. gradova, ako zanemarimo bendove i njihove pratioce/ljice, apsolutno nije bilo. Čemu to osipanje, da li je u pitanju tvrdoglavost, nezainteresiranost ili problemi finansijske prirode, u to ne želim ulaziti. Ali kažem – Banjalučani, Mostarci, Tuzlaci, Bišćani… trebate Sarajevo Metal Festu jer je festival jednako vaš kao što je i sarajevski.
Isprazne floskule sam mislio ostaviti za neki drugi put, moguće da će izmiliti koja sad pri kraju, ali precizna analiza kaže da će se stvari u Sarajevu morati tumbati i mijenjati opasno ukoliko želimo da se ova lijepa tradicija nastavi. Trebamo novu, svježu krv, nove bendove, novu publiku, nove klince. Sarajevo treba infuziju i transfuziju.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
