Mostarski duo Crustalno Jasno biće bend podrške na sarajevskom koncertu grupe Neven, koji će se održati u subotu 15. marta, u klubu AG. Crustalno Jasno nam na sarajevskoj svirci premijerno predstavlja novog bubnjara Rejhana sa kojim su već snimili dvije pjesme koje su našle mjesto na CD kompilaciji “Preko zidina” objavljenoj uz 16. broj hardcore punk fanzina Out Of The Darkness (OOTD), te novo izdanje “Jedan minut bijesa”.
Sa vokalom i basistom benda Lukom razgovarali smo o samom bendu, procesu snimanja, antifašističkim stavovima punk bendova, te organizovanju svirki i koncerata u Mostaru u sklopu kolektiva Balkan Eksces.
Za one koji možda ne znaju, vi ste bas gitara-bubanj duo, bez električne gitare. U intervjuu za 16. broj fanzina Out of the darkness (OOTD) pojasnio si da je CxJx prvobitno trebao biti trio, ali pošto se Boris, koji je trebao biti dio benda, nije pojavljivao na probama, Nikola i ti ste nastavili kao duo i, kako kažeš, svidjelo vam se kako zvučite bez gitare. Interesuje me da li se ikada poslije razmišljalo – da li se i sad razmišlja – o uvođenju gitare u bend?
Gitara se spominjala više u šali nego što smo ozbiljno razmišljali o tome. Zapravo, jedino pravilo koje smo imali i još uvijek imamo je da gitara u CxJx nikad neće zasvirati. Ali otvoreni smo za neki drugi instrument, što čudniji – to bolji.
U istom intervjuu spomenuo si i da su vaša prethodna izdanja nastajala spontano, barem dok je za bubnjem u bendu bio Nikola. Da li se isti proces nastavio i sa izdanjem “Jedan minut bijesa” ili je ono pomno planirano?
Više-manje se isti proces prenio i na “Jedan minut bijesa” iako ga ovdje ima najmanje do sada. Ako se ne varam, rif i okvirni aranžman za četiri pjesme napravljen je kući, pa se kasnije na probama to dodatno sređivalo. Prije “Jednog minuta bijesa” samo su dvije pjesme na taj način kreirane, ali daleko od toga da je iti jedna pjesma CxJx nastala pomnim planiranjem. Isto pravilo ne mora vrijediti i za tekstove, o njima se ipak malo više razmišlja, iako se ponekad i ne čini tako. (smijeh)
Dio si kolektiva Balkan Eksces koji u Mostaru organizuje punk i hardcore svirke. Dosad ste u Mostar doveli izniman broj veoma dobrih bendova sa postjugoslavenskog prostora pa sve do benda Flags of Unity iz Finske. Koliko je ovo teško raditi u Mostaru? Šta je motivacija, a šta vas (ako uopšte) demotiviše? Kako se može podržati vaš rad?
Imali smo goste i sa još udaljenijih lokacija od Finske, kao npr. Primer Regimen (Kolumbija) i Roto (Gvatemala). Ne znam ni sam koliko je lakše ili teže takve koncerte raditi u Mostaru nego negdje drugo. Čini mi se da većina D.I.Y. kolektiva koji organiziraju svirke ima isti tip problema, samo svi imamo neku svoju varijantu (borba za prostor otvoren za suradnju i program koji radimo).
Ne bih rekao da nas išta demotivira jer trenutno radimo više koncerata nego ikad, čini se da zadnjih 3-4 mjeseca jedino Balkan Eksces i organizira koncerte u Mostaru. Nažalost, kada mi ne bismo radili ove koncerte u gradu, to bi značilo da takvih koncerata neće ni biti. Pa zar postoji bolja motivacija od toga? Meni ne postoji jer imam fizičku potrebu za dobrim, glasnim koncertom, a vjerujem da i ostatak Balkan Ekscesa (Danis i Filip) razmišlja isto.
Motivira me i to što mislim da radimo važnu i prijeko potrebnu stvar za naš grad. Ako se nešto naziva gradom, a nema alternativnu scenu (stvarnu alter scenu, a ne bendove/izvođače koji streme ka nekom mejnstrimu pa su underground dok im to ne uspije ili odustanu) i koncerte koji nisu za više stotina ili tisuća ljudi, onda jebeš takav grad. Vjerujem da je to samo jedno veliko selo.
Iako, kako si naveo, ne možeš više dobiti prostor i termin za koncert u OKC Abraševiću, da li bi rekao da ste uspjeli oživjeti neke stvari na punk i hardcore sceni, revitalizirati je? Ima li, pored vas kao benda i kolektiva, još bendova i kolektiva u Mostaru koji aktivno rade?
Što se tiče OKC Abraševića, ove godine smo nakon dužeg perioda uspjeli pronaći zajednički jezik. Tako da smo 2.3. organizirali prvi ovogodišnji koncert (Nemeček) u Abrašu i nadam se da ćemo taj zajednički jezik pričati sve bolje i bolje, i jedni i drugi.
Ne znam koliko smo revitalizirali punk/hc scenu u gradu, ali siguran sam da smo mnogim ljudima približili taj zvuk i taj zvuk ima svoju publiku u Mostaru. Interesantno je to da postoji hrpa ljudi koja sluša određene punk bendove, ali nemamo ni jednog novog deklariranog punkera.
U zadnje vrijeme dolazi sve više i više ljudi na punk/metal koncerte, naprave odličnu atmosferu, uživaju, a uopće nisu pankeri ili metalci. Dosta bendova koje smo ugostili su to i komentirali, uvijek bi pohvalili publiku i često bacili komentar kako im je ugodno iznenađenje ne svirati ispred “uniformirane” publike.
Nažalost, osim Balkan Ekscesa nitko više u gradu ne organizira koncerte, a osim naših bendova (CxJx, Lopoč, Inat), tu su najdraži “malci metalci” Invicta (thrash metal), prijatelji iz odličnog rock benda Beatnici (primitive rock), Jufkamental (grunge/punk), Limunati (disco/funk/pop). Trenutno su to svi aktivni ili poluaktivni bendovi u gradu.
Ako je čitam pravilno, kroz pjesmu “Savršen dan za napraviti sranje” odbijate dijalog i razgovor kao rješenje problema i kažete da je “nasilje odgovor za sve”. Je li ovo u jednu ruku kritika na komodifikaciju i nekonfliktnost punka i punkera, a sa druge opšti poziv na (nasilnu) pobunu?
Za mene ta pjesma je obraćanje ili obračun sa jednom osobom, a ne više njih ili sistema ili bilo čega što se sastoji od više osoba. Zapravo sam je pisao o osobama koje te guraju do te granice da na kraju, u tom jednom minutu bijesa, zaključiš da se problem s tom osobom može riješiti samo nasilnim putem.
Nikada probleme nisam rješavao nasiljem, ali vjerujem da postoje persone (pa i grupe, kolektivi, sistemi i sl.) koje ne razumiju drugi jezik i zato se ne slažem sa izjavom da “nasilje nikad nije odgovor”.
Nažalost, nekad (jako rijetko) je to jedini pravi odgovor.
Naziv pjesme “Mama, postao sam direktor” prvo sam pročitao kao Mama, postao sam diktator, pa htio pitati je li ovo upućeno svjetskim ili lokalnim (wanna be) dikatorima. No, kako se radi o direktorima, na koga se ovo odnosi i kome je upućeno, bjelosvjetskim ili lokalnim? Je li proizašla iz nekih ličnih (radnih) odnosa?
Često i nema neke veće razlike između diktatora i direktora. Kao primjer naveo bih Trumpa. A tekst je proizašao iz kombinacije ličnih radnih odnosa i generalnog odnosa pojedinca prema vlastitom uspjehu. O vrlo proračunatim osobama koje imaju zacrtan plan i ostvarit će ga pod svaku cijenu. To su zle, pokvarene osobe i siguran sam da takvih parazita ima više nego što mislimo.
Saradnja sa crtačem stripova Kostjom Ribnikom nastavljena je i na izdanju “Jedan minut bijesa”. Kako ste se prvobitno povezali? Da li zbog njegovog učešća u punk/crossover sceni? Kako je ta saradnja tekla i šta je to što vas fascinira u vezi njegovog rada?
Sa Kostjom sam se upoznao prije skoro 10 godina, ako se ne varam. Imamo par zajedničkih prijatelja i vjerojatno smo se upoznali na nekom od druženja ili koncerata u Mostaru. Kroz godine bi se sretali i družili pa je za prvo izdanje Zvučanja baš on napravio plakat koji je bio odličan. Negdje nakon tog plakata sam skužio da je on prava osoba za CxJx art. Pogotovo zato što volim ručno nacrtan art za album/EP, a on baš tako radi, pritom ima odlične ideje, potpuno mu vjerujem i smatram ga prijateljem.
Shodno vašim iskustvima kao muzičara i organizatora svirki i koncerata, kako je Bosna i Hercegovina pozicionirana na regionalnoj sceni? Gdje i kakve bi mogle biti konkretne akcije koje se mogu izvesti kako bismo stvari pomakli naprijed? Ima li stvari koje nam idu u prilog?
Iznad nas su definitivno Slovenija, Hrvatska i Srbija koje imaju odlične scene. Mi dosta kaskamo, ali čini mi se da zadnjih par godina stvari idu nabolje. Mislim da su kontinuitet i upornost ključna stvar kako bismo prešli kritičnu točku ili točku bez povratka. Naša najveća mana je što se bendovi i (neformalne) booking agencije vrlo brzo raspadaju. Stvari često počinju ispočetka i vjerujem da zbog toga najviše stagniramo.
Dok ne uspijemo uvezati tri-četiri godine kontinuiranog rada (u prosjeku jedan koncert mjesečno) mislim da nemamo šta pričati o nekim drugim segmentima. Jer džaba ti najbolji poster ili najveća promocija ako je idući koncert naredne godine. Scena se tako ne može graditi.
Kakvi su planovi nakon novog izdanja, planiraju se promo svirke i koncerti, možda neki festivali ili neka (mini) turneja?
Zasad nemamo većih planova ali postoje neke stvari već upisane u kalendar. Sigurno ćemo odsvirati promo koncert u Mostaru, u 11. mjesecu smo u Novom Sadu, dogovaraju se Zagreb i Tuzla pa ćemo vidit šta će biti od toga. Sigurno ćemo dogovoriti još koji koncert. Ima još dosta mjesta gdje nismo svirali, a ima i onih u koja se jedva želimo vratiti. Čim objavimo “Jedan minut bijesa”, počet ću spamat inbox svih prijatelja koji rade koncerte po Balkanu. (smijeh)
Pošto ste izdali metal i punk, šta nam obećavate da ćete izdati na svirci u Sarajevu, ne računajući naravno “Jedan minut bijesa”?
Definitivno ćemo izdati vaša očekivanja, par prijatelja, možda i novu seriju CxJx majica, ali fiskalni račun nikad!
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
