Američki multiinstrumentalista, jazz muzičar i kompozitor Brian Krock nedavno je objavio video na kojem obrađuje solo dionicu grupe Meshuggah… na saksofonu. Neobičan koncept rodio je u nama želju da vam predstavimo njegov rad, te vas pobliže upoznamo sa njegovim razmišljanjima o heavy metalu, jazzu, lokalnoj njujorškoj sceni…
Pozdrav, Briane. Znam da može zvučati čudno, ali mali rock’n’roll web magazin iz sićušne evropske zemlje je zainteresiran za tvoj rad. Razlog je, kao što možeš pretpostaviti, tvoj video u kojem sviraš solo dionice grupe Meshuggah… na saksofonu! Kako je došlo do toga da skidaš Fredericka Thordendala na saksofonu?
Skraćena verzija priče glasi: prije nekoliko godina, kupio sam EWI (električni duvački instrument, digitalna verzija duvačkog instrumenta koja objedinjuje nekoliko različitih instrumenata unutar jednog kućišta, op.ur.) za potrebe vježbanja na turneji. U tom trenutku, provodio sam na turneji većinu godine, i zaista je problematično pronaći vrijeme za vježbu kada si na putu. Saksofoni su glasni, a dionice koje mi vježbamo su nevjerovatno naporne, pogotovo nekome ko u sobi do tvoje u hotelu pokušava zaspati! EWI mi je omogućio da vježbam sa slušalicama na aerodromima, u hotelima i busevima na turneji.
Također, EWI mi je omogućio da se igram sa efektima i synth emulacijama i taj zvučni svijet je neminovno vodio rearanžiranju gitarskih solo dionica. Ranije sam objavio solo Guthrija Govana i grupe Colonel Claypool’s Bucket Of Bernie Brains.
Stranac na Youtubeu predložio mi je da bih trebao probati rearanžirati “Marrow”, odnosno solo dionicu Fredericka Thordendala i nisam mogao odoliti. Radio sam na njoj bukvalno mjesecima. U tom trenutku, bio sam na turneji sa bendom, svirao sam klarinet i sopran saksofon, tako da je sopran saksofon bio jedini izbor. Kao i mnogi koji su komentarisali video, i ja sam bio iznenađen koliko je solo zapravo nalik na moderni jazz izraz, pogotovo onaj Johna Coltranea.
U okvirima muzičke teorije, o kojoj ne znam skoro ništa, koliko je teško bilo rearanžirati gitarsku dionicu za saksofon i koliko je tvoja obrada vjerna originalu? Da li si zbog prirode instrumenta morao izostaviti neke gitarske dijelove?
Na neki način, rearanžirati Frederickov solo bilo je lakše nego tipični jazz solo jer je Thordendal sve odsvirao veoma čisto i savršeno u ritmu. Ni u jednom trenutnku se nisam upitao koja nota je gdje odsvirana i jesu li na određeno mjesto stavljene namjerno. U svakom drugom smislu, ovo je bio nevjerovatno komplikovan poduhvat! Ako među vašim čitateljima ima onih koji su ludi za teorijom, veoma iscrpna analiza je objavljena na mom blogu.
I ne, ništa nije izostavljeno. Najveći izazov bilo je odsvirati sve u Frederickovoj brzini. I na kraju nisam ni uspio, na videu sam svirao 5 BPM-ova sporije, što je ipak neznatna razlika, i to sve u jednom dahu. Gitaristima disanje ne utječe na snimanje, tako da oni veoma često ne rade improvizacije kakve rade svirači duvačkih instrumenata.
Na tvojoj web stranici navedeno je da si u sedmom razredu započeo svoju muzičku karijeru komponujući album heavy metal muzike. Da li je taj materijal ikad objavljen, a ako nije, planiraš li objavljivanje ili nekakvu vrstu prepakiranja?
To izdanje najvjerovatnije nikad neće ugledati svjetlost dana! Poslušam ga tu i tamo zbog smijeha, ali je veoma, veoma amaterski obavljeno. Primjera radi, odsvirao sam obradu “Goodbye To Romance” Ozzyija Osbournea gdje sam svirao sve dionice i programirao bubnjeve. Presmiješno. Imao sam ogromno Mesa Boogie pojačalo u svom podrumu i vježbao sam gitaru po cijele dane.
Ipak, to iskustvo je značajno jer mi je snimanje u spavaćoj sobi pobudilo interes koji me nikad nije napustio. I danas pišem muziku i snimam na dnevnoj bazi. Ovo je, recimo, primjer jedne moje filmske kompozicije.
U videu koji je i glavni razlog zbog kojeg vodimo ovaj razgovor, ti nosiš majicu grupe Symphony X. Je li prog metal tvoj pravac ili jedan od pravaca koje voliš u metalu? Kad si se prvi put susreo sa metalom i šta slušaš danas u domenu teškog zvuka?
Volim citat koji pripisuju Dukeu Ellingtonu: “Postoje dvije vrste muzike – dobra muzika i ona druga.”. Volim sve vrste muzike! Ipak, metal mi je u srcu jer sam ga slušao dok sam odrastao. Moj ujak Bob je zaslužan za to – iako se moja majka protivila, on mi je kupovao ploče Ozzyija Osbournea i King’s X-a dok sam bio srednjoškolac.
Volim Symphony X, pogotovo njihove albume “V” i “The Odyssey”. Volim Romea i njegov stil sviranja, uvijek je pisao predivne kompozicije. Kad sam bio u srednjoj školi, moji prijatelji i ja bi se vozili besciljno, slušajući glasno grupe kao što su Dream Theater, Porcupine Tree, Symphony X, Yes, Opeth i Meshuggah. Čak smo i kao vrlo mladi putovali na festival ProgPower u Atlantu, 2006. godine. Na istom festivalu po prvi put sam čuo grupe Freak Kitchen, Evergrey, kao i mnoge druge. Tada sam volio i Pain of Salvation, imao sam želju da pjevam kao Daniel Gildenlow. Sjećam se kad sam čuo “The Perfect Element” po prvi put, to me u potpunosti preporodilo.
Danas, kada se ne bavim izučavanjem jazza i klasike, slušam širok spektar metal muzičara; The Devin Townsend Project (najvjerovatnije moj najdraži bend u trenutku), Steven Wilson (mislim da je “Hand.Cannot.Erase.” jedan od najboljih albuma ovog vijeka), Meshuggah i Sleepytime Gorilla Museum. To su umjetnici kojih se mogu sjetiti na prvu, ali stalno pokušavam otkriti nove. Nedavno sam bio na koncertu Dreamcrushera koji me isprepadao u potpunosti.
Ne bi bila pogreška kategorizirati te kao jazz muzičara danas. Kakav je most povezao jazz i metal? Šta je isto, a šta različito u žanrovima?
Da, sviram u mnogim grupama koje potiču iz jazz tradicije. Mislim da poveznica leži u gitarskim solažama. Uvijek sam volio Johna Petruccija, Martyija Friedmana, Nuna Bettencourta i ostale, ali metal gitaristi, najiskrenije, nisu baš vješti u improvizaciji. Komponuju divne dionice, ali sviraju ih isto iz noći u noć. Kad sam otkrio jazz muzičare kao kakvi su Sonny Rollins, Keith Jarrett, Ornette Coleman i Charlie Parker, te da oni svoje solo dionice stvaraju na licu mjesta, poželio sam to raditi.
Sada je veoma uzbudljivo biti dijelom improvizatorske scene u New Yorku. Kombinuje se sve i svašta, od metala do jazza, pa i world music, klasična muzika, bukvalno sve i svašta. Preporučujem vam da poslušate grupe i autore Dan Weiss’ Starebaby, Matt Mitchell, Ex Eye, Brandon Seabrook, Olli Hirvonen’s Red Reiter, pa i moju grupu Big Heart Machine ako želite čuti vrsne improvizacije sa poštovanjem ka prošlosti i vezi sa teškom muzikom.
Kao školovan i nagrađivan muzičar, kakav je tvoj stav o muzici koju stvaraju, uslovno rečeno, muzički nepismeni ljudi, odnosno oni koji ne posjeduju teorijska znanja? Da li postoje određene mane u stjecanju ovih znanja, da li ona na bilo koji način ograničavaju čovjeka?
Prije svega, mislim da ne postoji jedan ispravan način za sviranje. Desilo se da ja imam sjajnu akademsku pozadinu – diplomirao sam na Manhattan School of Music, sarađivao sa odličnim učiteljima i sve te stvari. Ali, jednom kad napustiš školske hodnike i pokušaš zaraditi za život svirkom, uvidjet ćeš da trebaš sarađivati sa različitim muzičarima od kojih svako ima svoju priču. Radio sam sa autorima koji ne znaju ništa o teoriji – pišu srcem i iznajmljuju ljude koji im pomažu da ideje pretvore u notaciju. To je sasvim u redu!
Ipak, nakon godina učenja i podučavanja, došao sam do zaključka da nema nikakvih problema u tome da se neko zainteresuje i počne učiti teoriju. Ne vjeruj ljudima koji kažu da ti teorija i edukacija isisaju dušu! Najbolji muzičari koje sam upoznao su oni koji su najznatiželjniji, konstantno uče nešto novo, probavaju nove alate i istražuju drugačije koncepte. Sjećam se kad sam u ranim dvadesetima shvatio kako sam muzički ograničen. Bukvalno bih plakao od bijesa – imao sam te neke predivne ideje u svojoj glavi i očajno sam htio da se izrazim kroz muziku, ali nisam imao ideje kako. U tom trenutku, počeo sam učiti kao lud i nikad nisam stao. Kreativnost ne smije biti ograničena!
Da li bi ikad razmislio o albumu obrada metal pjesama sa duvačkim instrumentima? Kojih pet numera bi se moralo naći na tom albumu?
Nisam baš siguran da bi ljudi to htjeli čuti! Ali hvala na ideji, možda je nekad i realizujem! Na prvu… pet pjesama… “Rope Ends” (Pain of Salvation), “The Space for This” (Cynic), “Five Minutes Alone” (Pantera), “Tomorrow Turned Into Yesterday” (Nevermore) i “Sleep is Wrong” (Sleepytime Gorilla Museum).
Kako god da okreneš, ja se iskreno nadam da će se to desiti, a sad sa ovim spiskom pjesama, želja je porasla!
Hvala ti. Želio bih za sami kraj upoznati vaše čitatelje sa činjenicom da vodim ludi bend koji čini osamnaest muzičara. Zovemo se Big Heart Machine i naš prvi album će biti objavljen 24. avgusta putem kuće Outside In Music. Pretprodaja je već počela na našoj Bandcamp stranici i službenoj stranici. Ponosan sam na ovaj projekt koji je spojio moju ljubav ka jazzu, modernoj klasičnoj muzici i heavy metalu!
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
