Iako dolazak nove godine ne predstavlja ništa značajno u mom životu, novo rotiranje Zemlje oko Sunca je bila savršena prilika da pokrenem mali eksperiment čija je premisa jednostavna: mogu li u narednih 365 dana poslušati 365 albuma?
Ideja je jednostavna: svaki dan u 2023. poslušati jedan album u cijelosti, po mogućnosti grupe koju dosad nisam čuo, bez žanrovskih ograničenja. Ipak, ovo su više smjernice nego pravila, tako da se veoma lako u narednim sedmicama može desiti da se na listi nađe poznati album koji nikad dosad nisam čuo ili ga nisam poslušao pažljivo u cijelosti.
Šta je cilj ovog eksperimenta? Prije svega, upoznati novo i drugačije, ali i vježbati refleks slušanja novih izdanja bez obzira na godinu izlaženja. Već u prvoj sedmici sam otkrio mnoštvo dobre muzike koju sam jednostavno propustio u godinama iza nas, ali i neke (meni) neimpresivne materijale.
Da li će ovaj eksperiment zaista doživjeti 31. decembar i 365. preslušani album, ostaje da se vidi. U svakom slučaju, na ovim stranicama ćete svjedočiti slušalačkim avanturama, a osjećajte se pozvanim slati prijedloge na naše profile na društvenim mrežama, u komentarima članaka ili na e-mail izvansvakekontrole@gmail.com.
Prvog januara sam se osjetio kao lovina u raljama predatora kada je zasvirao “Hunted Down” grupe The Catatonics. Sjećanje na hardcore pionire iz Syracuse ponovo je oživjelo zahvaljujući odličnom reizdanju njihovog EP-ja, uz mnoštvo bonus traka čiji audio kvalitet nije na nivou, ali su pjesme nesumnjivo slušljive, pogotovo ako volite strašno brz, staroškolski hardcore.
Drugog januara mi je ono malo kože sa lica preživjele nakon The Catatonicsa potpuno sastrugano zvukom moćnog Night Feedera koji je 2022. godine objavio “Cut All Of Your Face Off”. Odlična muzička kombinacija, kao da je Inepsy dobio Malignant Tumour i opasno brzom svirkom se bore za goli život, a sve to analizira Dr. Anti-Cimex.
Trećeg januara dočekao me prvi ozbiljniji slušalački izazov. Prva dva albuma 2023. godine su poprilično jednostavni muzički materijali na kojima dominira agresija. “Purge” australijskog hardcore benda High Tension je donekle složeniji materijal moderne strukture, uz dosta ritmičnih, rock’n’roll dionica koje krase njihov hardcore izraz. Album kojem ću se morati vratiti jer jednostavno jedan dan i dva-tri slušanja zaista nisu dovoljna da se provale sve tajne.
Četvrtog januara poslušao sam “Međ Hamri” islandskog benda Misþyrming. Radi se o grupi koju sam prvi put i čuo na Bandcampu, i ne primijetim neku pretjeranu razliku između izdanja u njihovoj diskografiji. Kao i raniji albumi, “Međ Hamri” je solidno napisan, ali neinventivan album koji pametno kalkuliše u odnosima između black metal agresivnosti i melodičnosti.
Nažalost, jedan od osnivača grupe je ranije imao poprilično dubiozne, džordanpetersenovske izjave o različitim kategorijama ljudi, pa pošto sam ja jedan od onih koji ne odvaja umjetnika i djelo, Misþyrming nažalost ide u koš bendova koji mogu biti pregenijalni (a navodno jesu uživo), ali ja ih baš neću podržavati. Teško da će im karijera propasti jer ih novinar iz BiH ne sluša, ali meni je ta postavka bolja za vlastiti želudac.
Petog januara na red je došla istinska poslastica, “Eclipse of The Dual Moons” grupe High Command. High Command je suštinski moj mokri san – fantazijska tema smještena u fiktivni univerzum High Commanda koja klasične power/heavy metal zvuk mijenja thrasherskim koji u nekoliko momenata naginje i ka Slayeru. Fantastičan album.
Šestog januara odlučio sam prekršiti pravilo i u svoju listu najboljih izdanja 2022. godine uvrstiti izdanje koje sam tek čuo u 2023. godini. Bila bi historijska nepravda da se dvojac Mamaleek i njihov “Diner Coffee” ne nađe na toj listi.
“Diner Coffee” je šejtanski jazz/blues, metalni eksperiment koji evocira sjećanja na ludilo Twin Peaksa, optočen kricima koji u noći bude primordijalne strahove onima koji su dovoljno maštoviti.
Nažalost, sedmica je slušalački završena neslavno, sa albumom “Whale City” grupe Warmduscher. Drugi album londonske skupine čija je muzika potpisana žanrom post-punk me jednostavno nije impresionirao, pa čak se ni zadržao u mislima duže od slušanja.
Previše je pop-rock i indie za moj senzibilitet, pogotovo nakon serije brutalnih izdanja koja su uslijedila prethodno. Ako bude vremena, možda mu dam novu šansu nekad kasnije, ali mislim da je indijevština “Whale Cityja” učinila svoje. Šteta, iskreno sam se nadao nečem boljem, s obzirom na omot albuma koji krasi lobanja sa pamfleta koji je prije više od 40 godina pojašnjavao kako preživjeti u New Yorku.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!