Slušajući album koji sam preslušao prvi i zadnji put prije nekih godinu dana, bio sam poprilično siguran da ću opet imati isto mišljenje o ovom kao i o svakom drugom njihovom izdanju – bezveze.
A Life Once Lost kao takav više ne postoji (promijenili su ime). Ipak, ovaj album nakon nekoliko preslušavanja uopšte se ne čini lošim, čak štaviše, ušao mi je u uho do te mjere da sam i starijim uracima ovog benda dao drugu priliku – nisam se pokajao.
Radi se o metalcoreu sa jako mnogo Pantera i Down utjecaja, pogotovo u gitarskim dionicama pomiješanih sa sjajnim vokalnim sposobnostima Boba Meadowa (glas mu na trenutke neodoljivo podsjeća na Randyja Blythea iz Lamb of Goda, koji je i radio vokalnu produkciju na ovom albumu).
Album otvara adrenalinska bomba ”Firewater Joyride”, meni jedna od najboljih pjesama sa albuma. Tri minute beskompromisne i agresivne „krljačine“ sa mnogo groovea, koji je u muzici ovoga benda veoma bitna karakteristika. Izuzetan utisak je na mene ostavila i ”The Wanderer”, treća pjesma sa snažnom porukom koja se provlači kroz refren i ostaje u uhu. Veoma silovito! ”Meth Mouth” je počela poprilično dobro, slično poput prve, ali se nažalost osjećaj izgubio do kraja pjesme kada je sve zvučalo ”zbrzano” i suhoparno. Šteta.
Ostatak albuma otprilike prolazi brzo, pjesme ostaju u uhu, kao npr. ”Masks”, ”Pidgeonholed” i ”Silence” koje zvuče izuzetno dobro nakon nekoliko preslušavanja te meni najbolja – ”Ill Will” koja je zvukom svojevrsni hommage Lamb Of Godu i Panteri.
Sve u svemu nudi dozu originalnosti, ali ipak ništa revolucionarno. A Life Once Lost raspolažu sa dobrim Pantera grooveom i finim „southern“ primjesama u metalcore miksu i njihovom ličnom ruhu. Snažno, beskompromisno i NE za fanove bendova čije pjesme na prvo slušanje automatski ulaze u uho. Moja preporuka!
COVER ART:
INFO:
Ime benda: A Life Once Lost
Ime izdanja: Iron Gag
Izdavač: Ferret Music
Godina izdanja: 2007
Website benda: http://www.alifeoncelost.com
