Taman nakon što sam se nakanio da bacim na ekran listu najboljih albuma 2018. godine, naš stari server pogodila je teška nesreća i po prvi put ikad izgubili smo nekoliko tekstova. To me poprilično uznemirilo, ne toliko zbog izbrisane tirade, već jer se još jednom dokazalo da sam glupan koji ne pazi na osnove kreiranja digitalnog sadržaja – recimo onu koji nalaže da se tekst ne piše unutar pretraživača. Kad smo već kod glupana, to upravo radim i sada.

Sačekao sam da dođe do potpune migracije stranice kako bih mogao nastaviti dalje. Izuzetno mi je teško nakačiti se opet na isti mentalni sklop i opisivati kroz šta sam prolazio dok sam otkrivao ova izdanja u 2018. godini, ali vjerujem da će ova lista, sad dostupna u njenoj kraćoj verziji, biti dobar vodič svima koji su kuknjavom obilježili prošlu godinu, govoreći da se nema više ništa slušati, baš kao i ja.

A vjerujte mi da ima, samo smo postali lijeni. Svijet se i dalje okreće, to što se nama proširila prostata, to nije nikakva odrednica. Kao i uvijek, albumi su poredani nasumično (ustvari, ovaj put su poredani abecedno).

Clutch – The Book of Bad Decisions

Postoje bendovi čija je muzika sonično zlo, postoje umjetnici koji vas natjeraju da iskačete iz kože u naletima sreće ili bijesa, postoje oni koji kroz instrumente i glas kanališu tugu koja ljudsko srce rastače, a postoji i Clutch koji uspije snimiti jednu pjesmu o spravljanju specijaliteta od rakovog mesa, jednu o lažnoj optužbi za krađu Shureovog mikrofona, jednu koja se doima kao predizborna kampanja za kandidata za kojeg bih zapravo i glasao – Neila Fallona. Jednostavno zato jer u stihovima obećava da će na novčanice postaviti Billa Hicksa i Jimija Hendrixa.

Novi album Clutcha je treći dijamant u nizu nakon “Earth Rockera” i “Psychic Warfarea”. Priča je ista, zvuk je sličan, numere su razigrane kombinacije stoner rock, funk, punk i hardcore momenata u maniru Clutcha. Da prste obližeš, zvučna delicija. Mljac.

Ghost – Prequelle

Koliko god prezirao njihova prepucavanja, ne mogu reći da nisam u najmanju ruku oduševljen posljednjim studijskim izdanjem “Prequelle”. Nakon “Meliore”, mislio sam da će unutarnja previranja uništiti Ghost, ali dokazalo se da je Tobias Forge švedski odgovor na Gorana Bregovića. U najboljem maniru jednog od normalnim ljudima najmržih autora ovih prostora, Forge je zagospodario Ghostom i servirao evrovizijsko pop metal ostvarenje. Nikada pjesme koje odišu luciferijanizmom nisu imale pamtljivije refrene i rasplesanije pasaže. Ghost je trenutno jedini metal bend koji metal može gurati u svijet MTV-ja i bezličnosti, bez da se izgubi.

Da se mene pita, 10. februara ne bi kući otišli bez Grammyija. Valjda ima još malo razuma u bezumnoj muzičkoj industriji.

High on Fire – Electric Messiah

Otkineš mu prst, skineš ga sa opijata, on umjesto da se smiri, podigne oba srednjaka i uništi zvučnike sretnika koji ga imaju čast čuti. Matt Pike je možda imao zdravstvenih problema, ali ga to nije zaustavilo. Sleep se vratio, mnogi kliču od radosti, ali High On Fire i njihovi sludge thrash sa posvetom Motorheadu je energičan, zarazan i težak.

Ako počinjete sa Pikeovim triom, počnite sa ovim albumom. Možda bi neki od fanova rekli drugačije, ali to na svojoj stranici nek govore.

Judas Priest – Firepower

Kada bi Priestov “Firepower” i Saxonov “Thunderbolt” čuli po prvi put bez vokala, mislili bi da se radi o jednom bendu. Zaista, razlike u produkciji nema. Desio se Andy Sneap i doima se da je na postavci Saxona snimljen i “Firepower”. Lijeno, ali nije me zaustavilo da uživam i mašem ručicom. Čak štaviše, usudim se reći da su oba albuma jednako dobra, pa ako volite heavy metal serviran na pladnju moderne produkcije, onda se samo odlučite za Halforda ili Byfforda. Meni ovaj put Turbo Ljubavnik bolje čuči.

Pig Destroyer – Head Cage

Pig Destroyer je daleko od svojih početaka i grindcore zvuka, ali je žestina i inteligencija kroz riječi i dalje prisutna i dobro uklopljena. Hayes je odličan tekstopisac, a Hull se doima potpuno mahnit dok u svom maniru presvlači furioznost grindcorea/hardcorea sa elektronskim elementima. Dodajte svemu i dašak noisea i voila! – jedan od albuma godine.

Septic Tank – Rotting Civilisation

Stara đubrad. Lee Dorian i pajdaši iz Cathedrala ponovo su oformili stari projekt iz devedesetih i snimili album. Kao što se da primijetiti po samoj naslovnoj ilustraciji, niko ovdje ne izmišlja toplu vodu, već se odaje omaž najdražim bendovima iz daleke mladosti – britanski hardcore, stenchcore i crustcore. Sekundu sporije, ali i dalje divno. Lee Dorian i dalje inspirativan, smrdi na “Scum”.

Sigh – Heir To Despair

Jal’ tuga jal’ groza, nisam još uvijek siguran, ali prizor na omotu novog albuma Sigha “Heir To Despair” je traumatičan, kako god da okreneš. I album je takav – Sigh je poznat po tome što baš i ne poštuju pravila black metala, već ih nanovo izmišljaju. U ovoj rundi, sukobljavaju se sa tradicionalistima black metala vitlajući japanskim tradicionalnim instrumentima. I to zvuči abnormalno, baš kako treba.

Slapshot – Make America Hate Again

Svi se pitaju je li Jack Kelly poludio i orijentisao se ka Trumpovoj imbecilnoj politici. Istina je da nas Jack Kelly sve podjednako mrzi, i to se osjeti na ovom albumu. Slapshot, Slapshot, Slapshot. Mahanje rukama, vrištanje u mikrofon. Tupa-tupa kreveljana. Ukoliko imate viška testosterona ili doživljavate adrenalinske udare, ispraznite se slušajući ovaj album.

Slugdge – Esoteric Malacology

Slugdge su Cthulhu metal scene i meni je dosadilo nemati načina da opišem snagu i moć dvojca koji napokon ima ugovor sa izdavačkom kućom. Slugdge su jedan od meni najdražih bendova u ne znam ni sam koliko i zaista moraš biti poprilično nezainteresiran za kvalitet ili gluh kraj zdravih ušiju ako i nakon ovog članka ne odletiš na njihov Bandcamp, skineš sve osim posljednjeg (ovog) albuma potpuno besplatno, a ovaj kupiš jer, ako iko zaslužuje tu siću, zaslužuju ovi momci.

Vidite kako sam izbjegavao da opisujem Slugdge? Nisam. Jednostavno ne znam.

Turnstile – Time & Space

Spotify mi je predložio bend, ja sam poslušao algoritam i ostao zabezeknut. Inače me algoritam ne zna toliko dobro koliko me PR stožer Spotifyija i ljudi sa opuštenijim pristupom muzici pokušavaju ubijediti, ali u slučaju Turnstilea, ovo je pun pogodak. Melodični hardcore američkog istoka sa pametno integrisanim rock’n’roll dionicama, pa čak i suptilnim omažima radijskom rocku devedesetih i dvijehiljaditih koji smo svi mrzili, a sada sa osjećajem nostalgije se sjetimo tih vremena… ne, mrzimo ga opet. Međutim, Turnstile sve što rade, rade sa mjerom. Baš slušljiv album.

Voivod – The Wake

Voivodove naslovnice su oduvijek odisale određenim šmekom, iako nikad nisu predstavljale remek-djela grafičkog dizajna. Međutim, ova je tako grozna, da sam album izignorisao misleći da se radi o kakvim grozomornim blackerima za koje nisam imao živaca kada sam prvi put ugledao naslovnicu.

Naslovna strana je zaista jedina negativna tačka ovog božanskog albuma kojim Voivod još jednom suvereno dokazuje zašto ih se smatra jednim od najvećih inovatora metala. Nova postava sada uključuje i Dominiquea Larochea zvanog Rocky na bas gitari. Rocky se uklopio veličanstveno, potpuno dezintegrišući potrebu da zazivamo Jeana-Yvesa Thériaulta.

Dan Mongrain aka Chewy je najsvijetlija tačka albuma. Svakim tonom, Chewy vaskrsne Piggyija. Vječna zahvalnost.