Godina Hristova 2019. Kroz posao i ličnu radoznalost upoznajem se sa autentičnom novijom sarajevskom hip-hop osovinom. Čini je nekoliko mladića koji egzistiraju u sarajevskom podzemlju duži niz godina, ostavljajući iza sebe trag u vidu traka koje su istovremeno dubokoumne, šaljive, kontroverzne, zarazne, podzemne i nadzemne. Ta ekipa, koju u tom trenutku čine Stoposto, Geko, Katarza, Black Beriz i Čori Čo, djeluje poput disfunkcionalnih Avengersa, supergrupe koja postoji samo da bi se dobro zabavila, a ako kakva lova i kane, bit će uložena u dodatnu zabavu. Jedini naizgled dovoljno snažan da zaustavi potpunu anarhiju je producent Rijad Fazlić Kolateral koji zahvaljujući neizmjernom talentu i iskustvu zna koliko on zna, koliko ostali mogu kao MC-jevi, te ih otvoreno kritikuje kad nešto ne valja, kako bi se stvorilo nešto bolje.
Redaju se hitovi, odlične pjesme koje zabavljaju starije i mlađe, s obzirom da su modernog zvuka, ali pisane pronicljivo, sa izrazitom notom nečega što bi se moglo nazvati duhom Nju Primitivsa.
A onda se dešava 2020. godina.
Najveća tragedija te godine je prerani odlazak Rijada Fazlića Kolaterala (u čiju čast će ove godine biti održan Kolateral Night) koji je preminuo u maju 2020. godine. Potpuna paranoja za vrijeme pandemije, gašenje objekata i zabranjivanje javnih nastupa potpuno koče ogroman zalet i elan ove ekipe. Geko, Stoposto i Black Beriz bez Katarze formiraju Dizeštat, objavljuju singl “Nafakali” u nevrijeme, kao kontru stvarnosti u kojoj smo živjeli… i nestaju.
Tiho i bez posebnih objašnjenja, sa druge strane pandemije članovi kolektiva započinju ili nastavljaju svoje solo karijere, sa malo ili nikako međusobnih interakcija.
Katarza, samoprozvani “kralj repa u Bošnjaka”, svoj prvi EP “Young Njegoš EP”, objavio je 2017. godine. Između toga, imali smo još nekoliko EP i singl izdanja, od kojih vrijedi izdvojiti fantastični “Mlade Rade EP” na kojem se Katarza poigrava (čitaj: zajebaje) sa tematikom koja prosječnom pripadniku njegove generacije servirana u Katarzinom stilu nije na dnevnom redu ikad. Upravo je to izdanje “Mladi Rade” privuklo pažnju starijih milenijalaca koji su u tada dugokosom mladiću primijetili ćupriju preko koje mogu prijeći da bi donekle spoznali kulturu mlađih.
Skoro 10 godina kasnije, Katarza je svojom odlukom ćelav. Ekstremna promjena izgleda na momente izgleda zlokobno, pa nije neobično da se, kad ugledate njegove crno-bijele promo fotke, upitate da li je na albumu “Čojstvo i Bošnjaštvo” Katarza odbacio veselo šprdanje i otišao u smjeru karikaturalnog mraka kojim je uvijek obilovala podzemna scena.
Kao što je ogolio tjeme, Katarza je posljednje četiri godine koristio da bi do kraja ogolio i izvrnuo ruglu ideje svetosti bošnjaštva, a kroz tu prizmu i konsekventno, bilo kojoj naciji, toru, grupi, sekciji, kultu, religiji. Sumnjam da je to bila prva i precizna namjera: činjenica je da je pukim posmatranjem stvarnosti pretočene u 10 pjesama trajanja 27 minuta stvoren audio muzej u kojem su izloženi svi primjeri propasti ideja koje u kombinaciji sa drugima već 30 i kusur godina truju bh. društvo i ne daju mu da prodiše.
Uvodna “Čojstvo i Bošnjaštvo” funkcioniše kao degenerativna verzija Scarfacea, poveznica između Crne Gore i Bosne i Hercegovine, država-epruveta u kojima je smiješana Katarzina krv. Od stiha do stiha, smjenjuju se slike koje razapinju uvjerenja onih koji emigriraju, te paranoje onih koji se prvi put susreću sa “došljama”. Stare su to slike, stare koliko strah dijela Sarajlija od Sandžaklija, te bahatost dijela Sandžaklija nad Sarajevom. Te slike, nekad u 480px rezoluciji, sada su remasterizirane u 4k, modernizirane motivima koji težak rad pretvaraju u hustle, a kurčenje u content. Beat u kojem su komplementarni zvuci ćiftelije, vrste tambure, i jakog basa prvi je u nizu maštovitih zvučnih rješenja koje potpisuje Katarza (autor je sve muzike osim beata za posljednju “Dino Merlin” koji potpisuje Rijad Kaniža Jaddah).
Naredna “Tobe Jarabi” je lansiranje mnoštva izrazito politički nekorektnih raketa. Mete: sve što hoda Bosnom i Hercegovinom, njeni narodi, religijske skupine, ideje, svetinje, muzičke kolege, osobe različitih seksualnih orijentacija. Ako bi tražili staroškolskog Njegoša, onog ko je napisao “Aminu”, taj, još i ekstremniji, je napisao “Tobe Jarabi”. Globalno gledano, milenijalci bi se mogli sjetiti ranog Eminema ili jednako dobrog i nepravedno manje poznatog RA The Rugged Mana, i ne bi puno pogriješili.
“Tobe jarabi” je pjesma napisana za snebivanje, jakog šok faktora, a njen eventualni domet uveliko će ovisiti od prenapuhanih reakcija uvrijeđenih, koje ipak mogu potpuno izostati u eri preopterećenosti očiju i ušiju sadržajem – lakše je bilo biti šokantan kad je kanal bio jedan.
“Jaraniko” je prvo odstupanje od čiste rap forme; pjesma u kojoj je beat zamijenjen euro dance monotonijom koja ipak radi posao, a Katarza pokazuje zašto se smatra jednim od najkvalitetnijih pisaca refrena nove generacije. Jeftini synth dijelovi, emotivno prenemaganje na drugom dijelu refrena, čak i rep koji sa namjerom zvuči kao užasna mimikrija koja se onomad pojavljivala u pjesmama ovog tipa, sve to čini “Jaraniko” ozbiljno neozbiljnom pjesmom, a taj status dodatno čeliče lirička putovanja kroz sarajevske legende, mitove i papanluke.
U sličnom, donekle mekanijem dance ritmu Katarza nastavlja sa “Ko ti je ovo radio”. U bespoštednoj tuči između dvije pjesme koje tematiziraju zanatstvo, Katarzina “Ko ti je ovo radio” nokautira aperkatom šarma Vojkovu “Vlagu”, a na synthom optočenu traku izuzetno lijepo prijanjaju Katarzine pjevljive dionice koje apsurdom podsjećaju na ono što je Jimmy Pop radio u Bloodhound Gangu devedesetih i ranih dvijehiljaditih.
Po belaju, dvije pjesme naslovljene imenima i prezimenima, “Jeff Bezos” i “Dino Merlin”, su najslabije u paketu. Iako u svakoj od njih ima Katarzinog pečata, djeluju puno više kao filleri. U tom svjetlu, pogotovo je problematična “Jeff Bezos” koja pravi tematski odmak od naših prostora, pa su određeni momenti pjesme razumljvi samo onima koji prate kapitalistički pakao vlasnika Amazona i tehnološku-ekonomske domene u kojima je navedeni često označen kao hazarder.
Još jedan singl koji smo čuli ranije je “Pape”, interesantnu mješavinu modernog i starog koja postaje simpatičnija sa češćim slušanjima. Moderan je zvuk, stare su teme; u doba zaluđenosti za Svjetskim prvenstvom na kojem će nastupiti i Bosna i Hercegovina, Katarza ne lansira jeftini promotivni poen u vidu brzo sklepane navijačke pjesme, već pjesmu u kojoj tematizira lik i djelo Safeta Sušića Papeta, igrača i trenera. U doba fudbalera-influensera, milijardera koji trče brzo i čija se imena licenciraju u korporativnom hororu, Katarza kroz šalu, zbilju, izmišljotine i pretpostavke vaja spomenik igraču iz doba kada su šorcevi fudbalera bili kraći, frizure luđe, a djela i karakter na nivou rock zvijezda.
Rani singl sa albuma “SDA MDMA” i gorespomenuta “Jaraniko” su dvije pjesme snimane 2022. u nekadašnjem Kolateral studiju, dok je ostatak albuma Katarza producirao, miksao i masterizirao sam, što dovoljno govori o apsurdnoj količini talenta ovog muzičara “SDA MDMA” je jednako zabavna, a stvarnost je pokazala, i mnogo tačnija nego se to moglo pretpostaviti kada je pjesma prvi put objavljena prije tri godine.
Iako u nazivu ima stranku koja je “najveća u Bošnjaka” i koja zasluženo, ali prekasno klizi ka svojoj propasti, Katarzina “SDA MDMA” je, namjerno ili nenamjerno, demistifikacija sulude ideje u kojoj su zaslužni Bošnjaci i njihovi pratitelji neka vrsta svetog ubermenscha koja se ne bavi haramom. Štaviše, neki od satelita stranke iz naslova i nastali kao njeni otpaci, danas se u javnosti često vezuju za aktove saradnje sa organizacijama koje rade na distribuciji iznimne količine narkotika na području BiH.
Album “Čojstvo i Bošnjaštvo” i pjesma poput “SDA MDMA” koji pošprdno gledaju na ideje svetih krava ne bi bili mogući, niti imali snagu kakvu imaju da su objavljeni 15 ili 20 godina ranije, kada se javnosti još uvijek mogla prodavati ideja svetosti, borbe i čojstva. Sada je jasno – prve, druge i treće u Bošnjaka najmanje interesuju Bošnjaci, već samo isključivo novac i interesi, te im zato po metaforički glave, dolazi “kralj repa u Bošnjaka”.
Kao u ogledalu Lewisa Carrolla, sa druge strane “SDA MDMA” nalazi se “Bobe NOB”. Na pjesmi mu se pridružio i svesvesve iz Šlagang kolektiva koji je Katarza (ili je obrnuto?) uzeo pod svoje okrilje. Beat je donekle prekompleksan i odvlači pažnju, ali je poruka jasna: ako se u narkomaniji nazire ideologija, tu je samo pro forme radi – jedino u šta se istinski vjeruje je robovanje dispenzeru hormona u glavi koji nalaže sve više i više hemije. Na početku ismijavanje, nakon više slušanja i promišljanja tugovanje, “Bobe NOB” je jasan putokaz pakla u kojem je završilo društvo postidealizma.
Pored “Bobe NOB”, na albumu “Čojstvo i Bošnjaštvo” mjesto je našla i “Špijun srpski”. Genijalno i poprilično hrabro (u doba automatskih detektora semplova) sempliranje klasika rodonačelnika gangsta rapa, grupe N.W.A., “Špijun srpski” je poigravanje sa paranojom i urotama koje su gorivo propagandnih mašina najsnažnijih bošnjačkih stranaka. Stihom “Otkako iš’o sam u vrtić, ja sam htio bit’ špijun srpski” počinje još jedan zarazni Katarzin refren koji bi mogao naići na osude onih koji i dalje vjeruju da su religije ili nacije važne, dok polako tonemo u glib podivljalog klasnog rata. Zasad i srećom na ovim prostorima u duže vremena bez ispaljenog metka.
Nakon skoro tri mjeseca preslušavanja radnih i finalne verzije albuma “Čojstvo i Bošnjaštvo”, jedini zaključak koji se može donijeti je da će ovaj album teško polučiti bilo kakav komercijalni uspjeh. Jedan poznanik mi je rekao da apsolutno nije siguran da li Katarza ismijava Bošnjake ili je pripadnik bošnjačkog naroda, na šta je moj odgovor bio jednostavno “da”. On ni ne želi da se to zna. Njemu je u redu da stvori neprijatelje sa obje strane, da pripada maloj skupini u čije pripadnike bi, u slučaju rata, nišanile ubice svih vojski.
Katarza je u bh. muzičkim okvirima nešto poput Ledgerove interpretacije Jokera, a debitantski album djelo visokointeligentnog tridesetogodišnjaka koji ne pati za pažnjom i željama publike njegove ili mlađe generacije. Njegovim riječima: “Nijet nikad bolji, a ishodi sve gori.”
U svojoj suštini, ovo je najopasniji album moderne Bosne i Hercegovine, djelo koje odiše snažnim pankerskim pristupom, ali kako živimo u dobu izgubljenosti u ekranima, ugušeni u postpobunjeničkoj eri, “Čojstvo i Bošnjaštvo” će najvjerovatnije završiti kao mala iskra svjetla u bosanskohercegovačkoj tami, da nas podsjeti da ima i ljudi koji misle svojom glavom.
Amin da bude nešto više.
