U sklopu devetodnevne Tour Iberico turneje, međunarodni sastav Oust, koji djeluje iz Holandije, a čije članice i članovi žive u Amsterdamu, Nijmegenu i Rimu, posjetio je društveni prostor La Residencia u Valenciji.
Odakle ISK na koncertu u Valenciji? Prije kraćeg, prijeko potrebnog odmora upitao sam na metalhead.club serveru (mali evropski Mastodon server koji funkcioniše kao zdravi pandan Twitteru i okuplja metalce iz cijelog svijeta) za preporuke mjesta za izlazak u Valenciji. La Residencia se pojavila u komentarima nekoliko puta, pa kad sam vidio da svira Oust, zabilježili smo da idemo.
U POTRAZI ZA…
Prosječnom turisti koji nije navikao da traži mjesta poput La Residencije naći istu bi bilo komplikovano, skoro pa nemoguće. La Residencia se nalazi van kulturnog i turističkog jezgra Valencije, te smo gradskim autobusom putovali 15 stanica prije nego smo izašli na prašnjavu cestu okruženi niskim objektima i infrastrukturom koja je jasno naglašavala da se nalazimo u nekoj vrsti industrijske zone.
Ne postoje nikakve oznake za La Residenciu, ona se nalazi u zgradi žutih zidova iz jednih limenih vrata. Moguće je da bi ova misija bila potpuno neuspješna da se u busu sa nama nije vozila ženska osoba na čijem smo “bubregu” primijetili patch Wolfbrigadea. Zamolili smo je da nam kaže gdje da izađemo iz busa, pa nas je ona uvela i u centar.
La Residencia funkcioniše kao okupljalište sa jasno naznačenim pravilima koja je moguće pročitati na zidovima. Ukratko, radi se o društvenom centru koji nije bar i koji vode volonteri koji vjeruju u događaje koje organiziraju i ideje koje promovišu. Koliko sam uspio shvatiti, rade po potrebi i organizuju različite vrste dešavanja. Tome najsličniji koncept u BiH ima DKC Sarajevo.
Miris skvoterskog mema je sveprisutan, ali nije dominantan. Pogotovo je pohvalno stanje dva toaleta koji su nevjerovatno čisti, iako ženski ima grozomorne naljepnice žohara sa transparentnom podlogom, da valjda upozori djevojke da ne sjede.
Klub ima nekoliko prostorija u kojima je dozvoljeno pušenje unutra, prostoriju za svirke (zabranjeno pušenje) i dvorišni prostor sa ogradom od žice i cigle koji gleda na parking kamiona. Jasno je da različiti negativni -izmi nisu dobrodošli u La Residenciju, a podrška Palestini i prekidu genocidnog masakriranja je sveprisutna u duhu prisutnih i kroz podršku zastavama, naljepnicama i parolama.
DOMAĆE SNAGE
Pred sami početak, jedan od članova La Residencia kolektiva je najavio da koncert počinje. U centru su se otvorila vrata za koja nismo ni znali da postoje, lijevo od šanka, i tu je postavljena kasa. Ulaz je bio baziran na donacijama, minimalna 7, preporučene do 10 eura. Platiše bi dobile jedan X plavim markerom na rukama (kojim su mi kasnije članovi Ousta potpisali ploču) i ušle bi u prostoriju pravougaonog oblika, potpuno crnih zidova, sa omanjom niskom binom na jednom kraju.
Koncert je otvorio valensijski screamo bend Anas Zizaoui. Kako o petočlanom sastavu ne znam ništa, a njihovo EP izdanje “Kansas (Misuri): Lo Que Perdimos” sam poslušao tek naknadno, mogu govoriti samo o onome što sam osjetio tu noć.
Anas Zizaoui u svakom trenutku zvuči kao bend pretjerane emocije, na rubu da se raspadne. Međutim, to se nikad ne desi. Članovi benda su mladi, i imaju mladu publiku koja ih zdušno podržava, skandiranjem i nasilnim kretanjem po prostoriji.
Bila je naprosto fascinantna silovitost podrške, ali i slavljenja članova benda i publike nakon završetka nastupa, kroz zagrljaje i glasnu priču. Anas Zizaoui definitivno bolje zvuči uživo nego na izdanju koje sam čuo, a njihovo muziciranje je dovoljno dobro da ne smori – sitne greškice u izvedbi koje bi slavni slikar Bob Ross nazvao “happy accidents” zapravo čine dobrotu u njihovom izrazu.
Nakon Anasa, na binu se penje tročlani death metal bend Cuervo. Pred sami koncert saznajem da im je ovo oproštajna svirka, a naknadno i da su nastupili u krnjem sastavu, bez četvrtog člana. Da li je falio gitarista David ili Alex, nisam siguran.
Cuervo svira (je svirao?) generičan, ali prihvatljiv death metal. Puristi ne bi bili zadovoljni jer se bend naslanjao mnogo na thrash, pa i melodiju. Tako bi melodični death-thrash možda bila i najpreciznija odrednica.
U trenucima kada bi došlo do solo dionica, kreirana je “rupa” u zvuku zbog nedostatka druge gitare, ali Cuervo je u tim trenucima, valjda zbog bubnjarskih dionica i zvuka bas gitare zvučao kao Carcass iz svoje Heartwork/Swansong faze.
OUST: NASILNO, U FACU
Nakon svakog benda publika izlazi iz koncertnog dijela La Residencije u barski. Iz tog razloga nismo bili sigurni u kojem trenutku je Oust izašao na binu, ali smo definitivno osjetili kad je bio trenutak da uđemo.
Razlog tome je pjevačica Sanne koja je oslobođena okova binskog prostora izašla čak i izvan sale i počela se unositi u lice svakom ko je bio tu. Da bi to bilo impresivnije, nije imala bežični mikrofon, već trinaest metara dug kabl koji se nekim čudom ni u jednom trenutku nije petljao ili onesposobljavao je u haotičnim izljevima bijesa.
To Sanneino unošenje u lice i pjevanje koje je najlakše okarakterisati kao prijetnju je i više nego efektivno; mlade djevojke i žene počinju gubiti razum jer istinska silina jedne umjetnice nije zakočena, te je njihov odgovor veselo, nesputano skakutanje, pa čak i divljanje.
S druge strane, muškarci, ma kako progresivni bili, počinju se pomicati unazad pred ovakvom direktnošću. Posmatrajući sa strane nastup, bilo je lako čitati govor tijela muškaraca kojima nije bilo ugodno kada im se poprilično visoka ženska osoba velikom žestinom unese u lice čelo na čelo i počne vrištati.
Muzika Ousta je tvrd hardcore punk i bend ga izvodi nemilosrdno, bez ikakvih ispadanja ili labavosti; radi se o vrsnim muzičarima. Između pjesama Sanne je objašnjavala svaku od poruka kojima su prožete pjesme Ousta. Za vrijeme monologa agresivnost je ustupila mjesto jasnoći u poruci i pozivu na saradnju, bilo da je priča o tech bros monstrumima, muškarcima koji smatraju da je kontracepcija nešto o čemu isključivo žene trebaju brinuti ili dječacima koji izgubljeni u vrtlozima tinejdžerskog doba traže odgovore na svoja pitanja u idiotizmima Andrewa Tatea i sličnih.
Nakon nastupa, Oust se nastavio družiti sa ekipom, a mene je posebno šokirala (a i razveselila) njihova odluka da sav merch, od ploča do sjajnih majica ponude po cijeni koju sami odredite (donacija).
Noć u La Residenciji je završila dogovorom – bude li prilike, Oust ćemo dovesti u BiH, a iskreno se nadam da će organizatori iz komšijskih zemalja preuzeti na sebe da ih ugoste u svojim gradovima. Odličan, energičan bend snažnih poruka.
