U programu obilježavanja Dana Kantona Sarajevo mjesto su našli i bendovi Fuzzlija, Samo Srce i Fakat! koji su održali koncert u amfiteatru Doma mladih 9. maja. Koncert je predstavljen naslovom „Nove nade, nove snage“, sloganom Festivala BiH pop rock grupa u organizaciji pokojnog Želimira Altarca Čička. Da li je u pitanju promotivna lijenost ili nastavak tradicije, nije nam poznato.
Prvi je pred publiku izašao bend Fuzzlija. Od samog početka, Fuzzlija je djelovao kao da traži balans između sirovosti i relevantnosti, ali je nažalost završio u raskoraku između nostalgije i zbunjenosti. Energični vokal frontmena Vedada bio je teško razumljiv, dijelom zbog vlastitog izraza, dijelom zbog slabog miksa. Poruke koje bi trebale nositi težinu i angažman ostale su nejasne, a tekstovi su zvučali kao reciklaža davno istrošenih fraza, više nalik ehu prošlih vremena nego refleksiji sadašnjosti.
Na sceni su djelovali kao da sviraju za sebe, a ne za publiku; to nije nužno loše, ali u ovom slučaju stvoren je osjećaj zatvorenosti i nekomunikativnosti. Sve se doimalo kao više kao proba nego kao nastup.
Uprkos solidnoj ritam-sekciji i zanimljivim rifovskim momentima, Fuzzlija nije uspio da nastupom uspostavi konekciju s publikom. Fuzzliji je srce na pravom mjestu, ali je 9. maja ostavljen dojam benda koji još uvijek traži vlastiti glas, na pola puta između boomer-punka i traganja za autentičnošću.
Nakon kraće pauze je na scenu izašao Samo Srce kojeg prvi put slušam u novoj postavi, i gle čuda, nisu mi zvučali tromo i beznadežno. Najpozitivnije iznenađenje večeri svakako je novi gitarista, muzički i scenski punokrvni dodatak bendu, koji je doslovno pratio Akija u stopu kao luđački odraz u ogledalu, Joker Akijevom Batmanu. Dok je Aki, kao i uvijek, predstavljao emotivnu i idejnu srž benda, novi član je unio toliko sirove energije i scenskog ludila da se činilo kao da na bini gori dvostruki plamen.
Zvuk koji su isporučili bio je daleko ubojitiji nego ranije. Svaka dionica imala je svoje mjesto, a pjesme su dobile prostor da dišu. Aki se trudio da publici predstavi priču koja ima početak, vrhunac i kraj, objašnjavajući šta svaka pjesma predstavlja. Nisu revolucionarno promijenili zvuk, ali jesu promijenili stav. I to se osjetilo, posebno među publikom, koja je u više navrata reagovala aplauzima i uzvicima. Zajednički tum-tum-tum SAMO SRCE uzvik polahko, ali sigurno postaje legendaran.
Nevezano za sam koncert, problematično kod grupe Samo Srce je što i dalje nemaju dostupno Bandcamp izdanje, što u vremenu digitalne DIY kulture djeluje kao ozbiljno sabotiranje samog sebe. Bend koji želi biti shvaćen ozbiljno, posebno ako njeguje nezavisni duh i autorski izraz, trebao bi biti pristupačan publici. Jedan od načina je upravo servis Bandcamp na kojem te ljudi mogu otkriti, čuti i podržati.
Za kraj večeri nastupio je Fakat! koji mi je bez premca bio jedan od najdražih domaćih bendova. Njihove nastupe sam pratio s iskrenim guštom, često i s onim osjećajem da svjedočim nečemu što bi jednog dana moglo prerasti scenu iz koje je poteklo. I baš zato me toliko zaboljelo što sam po prvi put osjetio potrebu da izađem s njihovog nastupa i to na pola seta.
Moj skepticizam je krenuo još s objavom novog singla “Heavy Dolls”, koji mi je zvučao pretežak, prenaporan, sa previše svega. Nadao sam se da će uživo sve to sjesti bolje.
Nekad, kada su bili power trio Sabat, Duki i Gale, sve je imalo svoju mjeru i svoju luđačku logiku. Bili su sirovi i drski. Sada, s dodatnim članom i promjenom u dinamici, dojam je da su izgubili onu sirovu magiju zbog koje sam ih uopšte zavolio. Novi aranžmani mi djeluju zagušeno, slojevi kao da se preklapaju bez jasnog fokusa, a ono što je nekad bio udarac u stomak sada je više kao preduga vožnja na ringišpilu.
I u redu je; možda su oni sad pronašli novi smjer, nove vidike i novu publiku. Ali meni je ovo sve pretjerano. Suviše složeno tamo gdje je bila sirovost, suviše isplanirano tamo gdje je bila spontanost. Suviše svega, a premalo onog što me prvobitno kupilo.
Znam da će neko reći da je to prirodan razvoj, da bendovi rastu i mijenjaju se. No, lično vjerujem da je manje često više, pogotovo u muzici koja je svoju snagu gradila na sirovosti, duhu i hemiji između trojice članova koji su zvučali kao da bi mogli srušiti klub i još zapaliti auto ispred. Možda će ovaj novi smjer nekome (možda i mnogima) biti pun pogodak. Meni je nažalost promašena meta.
Više me umorilo nego zaintrigiralo. I iskreno, izašao sam iz prostora s gorčinom, ne zato što su bili loši, nego zato što više nisu bili Fakat! kakvog sam znao i zavolio.
Umjesto energičnog i upečatljivog koncerta, publika je dobila iskustvo obilježeno lošom organizacijom (o plakatu koncerta smo govorili na našoj Facebook stranici) i tehničkim propustima. Domaći bendovi zaslužuju više pažnje i bolje uslove.
KO: Fuzzlija, Samo Srce, Fakat! | KAD: 9.5.2025. | GDJE: Amfiteatar Doma mladih, Sarajevo
