Svake godine decembar donosi jedan užitak (Dženane dragi, šta je tebi?), a to je sastavljanje liste izdanja koja su me oduševila u 2012. godini. Užitak je to iz više razloga: sumiram utiske i ponovo se bacam na ekstenzivno preslušavanje raznih izvođača; kreiram listu koja će me najvjerovatnije podsjetiti na neka izdanja za nekoliko godina kao što me i dan-danas liste iz prijašnjih godina napomenu da sam neke albume nepravedno bacio u ćorsokak pamćenja; i finalni razlog, meni kao osobi najdraži, mogućnost da sagledam evoluciju svog muzičkog ukusa i karijere slušatelja.
Primjetit ćete da sam ove godine napravio duplu i kusur listu; nakon višemjesečnog razmatranja i uzimajući u obzir činjenicu da su bivši i sadašnji saradnici ISK Web Magazina davali sebi pravo da Top 10 krate ili produžavaju, odlučio sam to uraditi i ja. Razlog je jednostavan: ove godine sam slušao jako mnogo albuma, te sam neke od bisera toliko zavolio da bi bilo ništa manje no nepošteno da i jedan od ovih albuma bude izvan ove finalne liste.
Sve ove albume predstavio sam u ISK Radio Showu, ali samo neke u recenzijama, pa je vrijeme da im se posvetimo i pisanom rječju. Smrtnici, jeste spremni?
Raspored nema veze sa kvalitetom, svi su na prvom mjestu!
Rocking Corpses – Rock’n’Rott
Finski dvojac Rocking Corpses ove godine svijetu je ponudio svoj album prvijenac. I to kakav! Bend je stvorio album inspirisan zombijima, o zombijima, na muzičkoj podlozi koja u potpunosti poštuje pravila i tradiciju mid-tempo death metala i, pazi sad, bluesa i rock’n’rolla, ali ne na način da odsviraju blues dionicu sa death metal distorzijom, već su zaista ubacili sve moguće elemente i ispoštovali ih. Ima tu i pjevljivih refrena, zvučnih efekata, akustične gitare, ali i dubokih growlova i suludih solaža. Definitivno prvijenac godine, album koji će se vrtiti i kroz 2013., ali i sve nadolazeće godine.
Orange Goblin – Eulogy for The Damned
Uzmeš blues, uzmeš stoner, uzmeš doom metal, uzmeš heavy metal, dodaš tekstove inspirisane onepercenterima i klasičnim horror filmovima i snimiš album. Ali džaba, taj album neće zvučati ni približno dobar kao Goblinov “Eulogy for The Damned”, remek-djelo DOBROG metala koje me obradovalo još u januaru 2012. godine i otad služilo kao obavezan soundtrack za svako cuganje koje je bilo na tapeti. Toliko neopterećen, nepretenciozan, ali u isto vrijeme fantastičan album, najbolje studijsko izdanje Orange Goblina zrači iskrenošću i muzikom koju počinješ cijeniti kada shvatiš da si ostario baš onoliko koliko trebaš biti star da razumiješ i shvataš svaki tekst sa albuma kao vlastiti. Kada bi dodjeljivao nagradu za najbolji album godine, evo ga, to je to. I zbog ovog djela mi je fantastično drago da je nakon godina i godina Orange Goblin napokon dobio priznanje koje je zaslužio – od januara svi članovi benda počinju plaćati račune od muzike, tada počinje i njihova svjetska turneja.
St. Vitus – Lillie F-65
Da kažem da sam čekao godinama na novo studijsko izdanje St. Vitusa, bila bi drska laž. Čak, vjerujte mi na riječ, nisam ni upratio sve najave ovog albuma, ali kada je stigao, bilo je očigledno da se pred nama nalazi prošlost i sadašnjost dooma koja će zasigurno preuzeti ulogu i budućnosti rock’n’rolla. St. Vitus vođen neponovljivim Winom snimio je album koji traje minijaturnih trideset minuta i to je, po riječima mnogih, jedina zamjerka koju ljudi imaju na ovaj album. Što se mene tiče, nemam nikakve zamjerke, ali cijenio bih da više ne čekamo po petnaest i kusur godina na izdanje, već da dobijemo sljedeće što prije. Zašto je “Lillie F-65” toliko dobar album? U pitanju su starci, teškaši, pioniri ove muzike. I dosad nisu zeznuli ni sa jednim izdanjem koje su radili, a vrhunac njihovih pogodaka je ovaj album. Dok je ovakvih bendova, dobro i jeste.
Master – The New Elite
Negdje u određenom trenutku u vremenu, Paul Speckmann se preselio iz Chicaga i poveo u Češku Republiku svoj bend Master. Master je u svijetu undeground rock’n’rolla poznat kao nezaustavljiva sila death metala koji svoj korijen ima u Motorheadovskom rock’n’rollu. Pričamo o bendu koji sljedeće godine slavi trideset godina postojanja, zato znate šta možete očekivati na bilo kojem njihovom albumu, pa i ovom najnovijem: apsolutno negiranje trendova, želja publike i modernih tokova, Masterov “New Elite” predstavlja najbolje od stare škole death metala jer je ovaj bend zapravo osnova i kostur te stare škole.
Killing Joke – MMXII
Nakon fantastičnog albuma “Absolute Dissent” iz 2010. godine, obratio sam više pažnje na ove legende engleske muzike, bend koji je bio jedna od glavnih inspiracija za meni dragi Amebix. “MMXII” iz 2012. godine bio je suprotan očekivanjima koje sam stvorio u svojoj glavi nakon slušanja albuma iz 2010. godine, ali daleko od toga da je razočarao; vješto korištenje i kombiniranje elemenata elektronske i analogne muzike pomogli su da Killing Joke svijetu ponudi još jedan visoko kvalitetan album na kojem najviše dominira jedna suluda atmosfera koju ja opisujem kao miris čelika u logoru nakon kiše. Ako vam ovaj opis nije privlačan, onda ću vam reći da svi zatvoreni u sebe koji vole pružiti noge na plesnom podiju to mogu uraditi uz ovaj album, a niko primitivan ih neće pitati za seksualnu orijentaciju.
Castle – Blacklands
Američki trio izazvao je gomilu oduševljenja kada sam u uši propustio njihov album “Blacklands”. Okultizma, rock’n’rolla, stonera, dooma, svega na izvoz. Bend je predvođen basisticom Liz koja ujedno i praši vokale, ali daleko od toga da ćete slušajući”Blacklands” dobiti stereotipni, trendovski doom sa ženskim vokalima; ovdje se radi odličnim vokalnim dionicama koje leže na podlozi od odličnih riffova.
Attika 7 – Blood of My Enemies
Ovogodišnji slatki grijeh je debitantski album supergrupe Attika 7. Radi se o bendu koji je idejno nastao u zatvoru dok je Rusty Coones, gitarista i osnivač benda, graditelj motora, glumac i Hell’s Angel, gulio svoju kaznu, Nakon izlaska pridružio mu se Evan Seinfeld koji je svježe napustio Biohazard, ali i Tony Campos (Sepultura, Soulfly) i Dustin Schoenhofer (Walls of Jericho, Bury Your Dead), a debitantski album zvuči ovako: kao soundtrack serije “Sons of Anarchy”. Zanimljivo je vidjeti i čuti Seinfelda na drugačijem terenu (stoji mu), a Rusty, iako svira gitarske dionice koje i nisu baš čudo inovativnosti na terenu hard rocka i stonera, ipak odrađuje svoj posao sasvim pristojno i zvukom, kao i svojom pojavom i životnim iskustvom, cijelom bendu daje određeni šmek kakav današnji bendovi u ovom žanru veoma često nemaju. Vrijedi poslušati!
Zodiac – A Bit of Devil
Njemački bend Zodiac ove godine je izdao album “A Bit of Devil”. Odličan album njemačkog kvarteta zvuči kao sudar pitkog stonera i ZZ Topovskog blues-rocka. Čak su obradili i “Blue Jean Blues” ZZ Topa, a kroz cijeli album provlači se zvuk koji odiše istinskim vintage tonom koji jednostavno nije prevara i obmana; ovi ljudi to rade na specifičan i iskren način. Toliko sjajan album da sam stranicu benda stavio u bookmarkse jer željno isčekujem bilo kakve vijesti o narednim izdanjima i aktivnostima benda. Ako ste se umorili od metala i generalno žestokog zvuka, evo albuma koji će vas oraspoložiti. I ugrijati ritmom, vani je hladno.
Wino & Conny Ochs – Heavy Kingdom
Kolaboracija dva snažna pjesnika u vidu fantastičnog akustičnog albuma prepunog sjajnih melodija, poderanih glasova i iskrenih tekstova zove se “Heavy Kingdom”. Album snimljen kao dio “Latitudes” sesija u Londonu odmah me je uzeo pod svoje. Wino i Conny Ochs čine album toliko teškim da bi bilo kakvo dodavanje ritam sekcije, distorzija ili bilo čega drugog potencijalno moglo biti smrtonosno za slušatelja. Album koji nećete slušati svaki dan, ali kada ga poslušate, bilo bi vam bolje da imate flašu čega žestokog spremnu za otvaranje. Polupuna flaša ne dolazi u obzir.
Earth – Angels of Darkness, Demons of Light II
Nastavak albuma “Angles of Darkness, Demons of Light” iz 2011. godine zapravo je drugi dio sesije koju su Carlson i ekipa snimili u 2011. godini. Album je izdan na moj rođendan i bio je to zaista lijep poklon za ljubitelja Eartha koji je to postao od trenutka kada je čuo fantastični “Hex or Infernal Printing Method”. No koliko god solidan bio album iz 2012. godine, ostaju dvije dileme: prva je da Carlson još od “Hexa” nije ponudio skoro pa ništa novo (ni kvalitetnije od “Hexa”, ruku na srce), a druga je koliko je zapravo to i u stanju. Na mnogim virtuelnim mjestima ljudi su se upitali da li je Carlson pronašao svoju kravu muzaru sa folk/kaubojskim zvukom koji se forsira od “Hexa”. Što se mene tiče, ako nije pokvareno, nemoj ni popravljati, pa mi je ovaj album savršeno legao. Earth nije tip benda kojem ću znati imena svake pjesme i razlikovati ih. Ovaj bend meni nema smisla kao postava koja izdaje singlove, ovo je bend koji snimi album koji se sluša u cjelini zajedno sa ostalim albumima kada je osoba raspoložena za to. Ako je ovo i vaš način gledanja na stvaralaštvo Eartha, ne idite dalje i potražite drugi dio anđela i demona.
Drcarlsonalbion – La Strega and The Cunning Man in Smoke
Dylan Carlson još jednom. Drcarlsonalbion je pseudonim Dylana Carlsona iz Eartha, a “La Strega and The Cunning Man in Smoke” zapravo je Dylanovo solo izdanje. Inspirisan folklornim pričama britanskih ostrva, Carlson se udružio sa Jodie Cox (gitara) i Teresom Colamonaco (vokal) i snimio album koji je mješavina akustičnih dionica iz Eartha i field snimanja. Do te mjere sjajan album da sam i istrpio (čak i uživao) u obradi pjesme “Last Living Rose” PJ Harvey. Još jedan materijal “Latitudes” sesija vrijedan vašeg vremena.
Overkill – The Electric Age
Overkill je ove godine ponudi žestok i energičan thrash metal album. Nisam baš pratio sve priče vezane za bend i samo izdanje došlo mi je kao i više nego ugodno iznenađenje. Overkill fura ubojit thrash metal stare škole, ima tu punkerskih upliva, a produkcija, koliko god bila nabuđena, i dalje dopušta slušatelju da uživa u slušanju. Stare kuke znaju posao.
Turbonegro – Sexual Harassment
Mnoga koplja su se polomila oko možda najkontroverznijeg rock’n’roll povratka u posljednjih pet godina. Norveške deathpunk legende skinule su gitare sa klina i vratile se sa novim albumom, novim bubnjarom, Pal Pot je iz stalnog članstva prešao u privremena specijalna pojavljivanja sa bendom, a najveća promjena i udar došao je odlaskom ikone Turbonegra Hanka Von Helvetea kojeg je zamjenio za mikrofonom predsjednik londonskog Turbojugenda Tony Sylvester. I iako su promjene i više nego dramatične, “Sexual Harassment je jedan od najboljih albuma godine, a Tony je odlično zamijenio harizmatičnog Hanka. Miris Iggy Popovskog punka i stare škole rock’n’rolla odavno nije bio zloupotrebljen na bolji način. OBAVEZNO i BEZ PREDRASUDA pristupiti najzabavnijem albumu godine.
Abstracter – Tomb of Feathers
Nisam pretjeran ljubitelj onoga što danas ljudi nazivaju sludgeom, ali moram reći da kombinacija sludgea i crusta upakovana u analogni snimak sniman na analognoj opremi u izvedbi američkog benda Abstracter zvuči FANTASTIČNO. Tri teške, mračne pjesme koje apsolutno zaslužuju vašu pažnju i mjesto na ovoj listi. Bend koji je iznenada došao i zavladao, čekamo dalja izdanja, a ako budu i do koljena ovome, bit će i više nego solidna. Tražite težinu, kakav ba Neurosis? Izvolite Abstracter!
Altar of Oblivion – Grand Gesture of Defiance
Ako pročitate moju recenziju ovog albuma, dobit ćete osjećaj da sam o album pisao apsolutno bezizražanoj izraza na inače veoma zabrinutom licu. No kako vrijeme prolazi “Grand Gesture of Defiance” se sve više vrti i počeo sam zaista uživati u fantastičnom drugom albumu Danaca koje ljudi na osnovu ničega porede sa Mercyful Fateom. Ovo je album za ljubitelje tradicionalnog doom metala i stare rock’n’roll škole. Topao, analogan, ugodan u svako doba dana i noći.
Daemonicus – Deadwork
Šveđani za čiji se nastup opet molim u gradu Sarajevu u novembru su izbacili svoje novo izdanje “Deadwork” putem američkog Abyss Recordsa. U pitanju je hommage švedskom death metalu devedesetih godina. Mislim na Entombed i Dismember u prvom redu, ali ima i Daemonicus svojih fora, te me cijeli ovaj album učinio zaista, zaista sretnim. Pokušavao sam biti moderan i slušati hiperblastove brutalnih death metal bendova, ali ne ide. I zašto bih pokušavao, kad postoje bendovi kao što je Daemonicus?
Sticky Boys – This is Rock’n’Roll
Izrazito sam ljut na ekipu Airbournea. Evo već druga godina prolazi otkako je Airbourne izdao “No Guts No Glory”, a od njih ni traga ni glasa. Žedan klasičnog riff na riff AC/DC-jevskog rock’n’rolla, opazio sam francuske Sticky Boyse. OK, kad vi vidite ovakav omot albuma, zar ne poželite da čujete bend? Ja da. I jesam. I bio sam sretan i nasmijan. Nema tu puno filozofije, rock’n’roll trio piči rock’n’roll dok ti misliš da si to već čuo kad si slušao Airbourne, AC/DC i Rose Tattoo. Jesi, ali nije važno. Da je važno, slušao bi samo 5% muzike koju slušaš.
Putrid Blood – Absolute Profit
Najbolji album 2012. godine sa ovih prostora, šidski Putrid Blood je još jednom oduševio sa “Absolute Profitom”. Kombinacija žestokog thrash metala, hardcorea i povremenih uplivia melodičnog i izrazito atmosferičnog black metala ovaj album su lansirali na sami vrh domaćih izdanja u 2012. godini. Bend koji definitivno zaslužuje više od muzike i scene koje je trenutno dio; recimo, da plaćaju račune od muzike. Zamislite Slayer koji se sukobljava sa starom školom hardcorea. Eto ga, to je to.
The Nightshift Crew – Before The Dawn
Apsolutno podcijenjen i nezapažen bh album iz 2012. godine snimila je ekipa pod imenom The Nightshift Crew. The Nightshift Crew je prvi bh psychobilly bend kojeg čine članovi koji su svirali (i sviraju) u bendovima KRV, Snake Eater, Rapid Fire i Silent Kingdom. Očigledno je da je ovaj album prvenstveno napravljen zbog zadovoljstva i veselja članova benda, ali daleko od toga da nije kvalitetan. Klasični su to tekstovi inspirisanih klasičnim horrorom, a vokal benda Emir sa svojim russian inglišem daje svemu poseban šmek. Jednostavno vas tjera da između svake pjesme upitate i odgovorite sami sebi: “Iiiigooorrrr? – “Yes, mastaaah?” Album je besplatan i možete ga potpuno legalno skinuti ovdje.
Liberteer – Better to Die on Your Feet Than Live on Your Knees
Na ovogodišnjoj listi najboljih albuma 2012. godine svoje mjesto mora pronaći i super socio-politički muzički projekt Liberteer. Djelo čovjeka koji se zove Matt Widener i koji je dao savršen intervju za ISK Web Magazin predstavlja grindcore kakav bi trebao biti uvijek – jednostavan, brz i ubojit. Tematika albuma je oslobađanja od okova materijalističkog društva u kojem živimo, totalitarnog kapitalističkog uređenja gdje se ljude sudi po količina novca koju generišu i troše. Album je specifičan i po tome što uz sjajne tekstove donosi i unikatne melodijske ključeve koji sve pjesme zapravo povezuju u jednu ogromnu cjelinu. Zasigurno najbolji grindcore album godine ako mene pitate.
Damir Avdić – Mein Kapital
Najkontroverzniji album Damira Avdića, počevši od naslova albuma, pa sve do posljednjeg teksta. Naravno, kad kažem kontroverzno, to je epitet koju će albumu prišiti neuki novinari i nadobudni ljevičari koji ni ne znaju šta ljevica i desnica zapravo predstavljaju. Album je uspio Damiru Avdiću priuštiti široku medijsku pažnju, od one pozitivne i normalne, do one napadačke i agresivne, intelektualno plitke kakvu je recimo u Damirovom smjeru usmjerio kolumnista portala Radija Sarajevo Vuk Bačanović, u tekstu gdje Damira Avdića otvoreno optužuje za širenje nacističkih ideja. Istina je samo jedna: boli nas kurac za ponižene i jadne, tako kaže Damir. Ali ostaće istine dvije, što bi Dino Gremlin rekao: prva je da je Damir Avdić “Mein Kapital” odsvirao i otpjevao za svakoga ko želi da čuje i razumije, a druga je da je ovo album na kojem je Damir najmirniji. Što je zapravo i najstrašnija činjenica od svih. Album je dostupan za odredi-cijenu download OVDJE.
Year of The Goat – Angels Necropolis
Na samom izmaku godine, nakon skoro nezapaženog EP izdanja, švedski Year of The Goat lansirao se sa “Angels Necropolisom” u sami vrh najboljih izdanja godine ovog rock’n’rollera. Ovi Šveđani sviraju muziku inspirisanu Lučonošom, posvećenu Lučonoši, muziku koja svoj korijen ima u fantastičnom okultnom rocku sedamdesetih. Do te mjere su ove pjesme iskrene da te naprosto uhvati jeza dok slušaš. Nije džabe ona da se najčudnija i uhu najimpresivnija muzika rađa iz dva izvora inspiracije: narkotika i Đavola.
Napalm Death – Utilitarian
Iako mi novi Napalm Death zvuči bolje nego neka ranija izdanja i proveo sam dosta vremena slušajući ove izdanje, na ovu listu stiže iz samo jednog razloga, a to je konstantna potreba i konstantni uspjeh Napalm Deatha da unesu nove elemente u svoju grindcore/crust kombinaciju. Malo Swansa, malo saksofona, malo dijelova koji graniče sa zdravim razumom. “Utilitarian” je muzički čudno grindcore djelo, lirički impresivno. No otvoreno se pitam koliko ću zapravo biti sposoban i sretan da čujem ovaj album za desetak godina. Ma kakvi desetak, za dvije.
***
Nakon dvije hiljade i šest stotine osamdeset i dvije riječi opisa albuma, vrijeme je da zaključimo ovogodišnju listu. Ima tu mnogo toga što nije napisano ili što nisam čuo. Godina je bila naporna, dobiti dijete i nastaviti voditi ovako opsežan projekt, raditi dnevni posao ponekad i sedam dana u sedmici, te boriti se na svaki mogući način da i dalje podržavaš rock’n’roll nekad zna biti skoro pa nemoguće. Volio bih znati šta se vama sviđa i šta je vama valjalo u ovoj 2012. godini. Niko nije najpametniji, ja se samo pretvaram. Sretna nova 2013. godina!
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
