Evropska co-headlining turneja Testamenta i Obituaryja privodi se kraju večeras nastupom u Utrechtu. Ako izuzmemo brazilsku Nervosu (koja je na turneju upala umjesto Goatwhorea), sastav postave je najbrži vremeplov u srednjoškolske godine potpisnika ovih redova.
U rasprodanu Arenu stižemo nekad oko 18.20, a tačno u 18.30 gase se svjetla, počinje intro i na binu izlazi Nervosa. Koliko me sjećanje i vid služe, postava Nervose je danas potpuno drugačija u odnosu na onu Nervosu koja je svirala u Sarajevu 2016. godine. Nakon odlaska Fernande Lire i formiranja benda Crypta, kormilo nad Nervosom preuzela je gitaristkinja Prika Amaral koja danas obnaša i funkciju pjevačice benda.
Odmah na početku tehnički problemi; prve dvije pjesme gitare Nervose se nikako nisu čule i dominirao je zvuk trigerisanog doboša Gabriele Abud koja se iza ogromnog seta i posmatrana iz daljine doima kao djevojčica, a ne žena od 20 i kusur godina. No godine ne čine bubnjarku, što je Gabriela i dokazala.
Nervosa je iskoristila priliku da na ovoj turneji predstavi novi album “Jailbreak”, pa je većina liste bila skrojena od pjesama sa tog albuma. Iznimno dobra stvar kod njihovog thrash metal zvuka je povremena labavost koja ih, najvjerovatnije neplanirano sa njihove strane, gura u primitivizam brazilskog thrash blacka, što se rijetko čuje danas u ovakvim paketima.
Ono što mi se definitivno nije svidjelo (ali publika nije obraćala previše pažnje na to) su generisani, neiskreni, rijetki govori između pjesama. Radije bih čuo ništa nego iste monologe koji se ponavljaju od koncerta do koncerta, a koje su primijetili i drugi recenzenti nastupa na ovoj turneji.
Nakon Nervose na binu izlazi bend koji nisam vidio 23 godine. Davne 2001. godine bogovi njemačkog thrasha podarili su nam “Violent Revolution” i “Antichrist”; iako Kreatorov album kotira iznimno visoko u mojoj glavi, “Antichrist” i nasljednik “Metal Discharge” su iz nekog razloga ostali soundtrack mladalačkog thrash ludila. Iako na bini u Beču Schmier nije izašao sa Svenom i Mikeom (Antichrist postava), sigurno jeste sa jednako impresivnom postavom koja melje poput čeljusti bijele psine.
Pomalo samozatajni Randy Black (za kojeg sutradan saznajemo da je svirao izvrnute noge) je apsolutno nezaustavljiv vihor na bubnjevima. Njegovo bubnjanje je precizno, organsko, bez greške. Na gitarama Damir Eskić i Martin Furia, jednako dobri, kompaktni, sjajni u poigravanju, ritmu i solo dionicama.
Schmieru ovu noć nije bilo greške; bilo da je vodio masu kroz meni omiljenu “Nailed To The Cross”, klasik “Mad Butcher” ili predstavljao novitete poput “Scumbag Human Race”, bio je jednako agresivan kakvim ga pamtim. S obzirom da se radi o čovjeku na pragu šezdesete, Schmier je pokazao sjajnu formu i time definitivno ostavio utisak idola na kojeg se treba ugledati po pitanju pjevanja i kontrole glasa.
Nakon Destructionovog pozdrava sa publikom, na razglasu se ori “Ave Satani” iz legendarnog Predskazanja, jedna od rijetkih filmskih numera koja mi izaziva istinsku stravu kad je čujem. U jednu ruku, ta pjesma će se pokazati kao savršena da najavi Obituary, floridske death metal mid tempo primitivce, koji pak iskazuju ljubav ka melosu bliskom srcu njihovom tako što prije izlaska na binu na razglas puštaju Pat Travers Band i “Snortin’ Whiskey” (koja u nastavku refrena ima i “and drinking cocaine”).
Svjetla se gase, dim fog mašine guta binu, Obituary pali kamion i ubacuje u “Redneck Stomp” brzinu. Nije nikakvo takmičenje, ali svi bendovi prije Obituaryja kao da odjednom ne postoje. Razlog je jednostavan; ne možeš prevariti fiziku, niti je emulirati. Odvrnuti Marshalli i Ampeg na bini, spušteni štimovi u mid tempu i primitivna, ali efikasna ritam podloga Donalda Tardyja dopuštaju zvuku da se rascvjeta. Sve do izlaska Obituaryja na binu, jačinu zvuka percipirali smo ušima; Florida nas je natjerala da udar osjetimo u prsima.
Razgovarao sam sa kolegom Bijedićem o Obituaryiju nakon koncerta, i on mi je rekao jednu rečenicu koju ja ponavljam godinama: bilo te je strah slušati Obituary kad si bio mlađi. Upravo je taj strah savršeno prenesen na binu; drugi Tardy burazer, pjevač John, pogrbljeno se i minimalno kreće u širokoj odjeći, obavijen narandžastim svjetlom i dimom, te se doima poput zlokobnog grbavca u SF-u sedamdesetih, na kojeg si naletio nakon što ti se svemirski brod srušio na neotkriveni planet kanibala.
Njegov glas je u vrhunskoj formi, komplementaran sa muzikom koja ima halucinogena dejstva na one koji slušaju. Nakon prvi nekoliko numera, backdrop Obituaryja biva zamijenjen velikim na kojem dominira oko sa albuma “Cause of Death” koji je Obituary zacementirao u legende američke death metal škole.
U transu prepoznajem “Infected”, “Body Bag”, “Dying” i “Chopped in Half” od skoro cijelog albuma kojeg su odsvirali uživo. Za sami kraj klasik “Slowly We Rot” podsjetio me na trenutak kada mi je drug Muhidin u srednjoj školi u prvom razredu dao taj album da ga preslušam, a ja mu ga vratio istog dana, rekavši da je prežestok za mene.
Obituary je efektivnošću nastupa jednostavno završio noć za mene. Nije profesionalno sa moje strane napisati ovo, ali je jedino fer – Testament sam ispratio sa pola uha. Ovaj fenomen dešava se češće kako starim, a to je da se emotivno iscrpim na jednom bendu i da je to maksimum što mogu dati tu noć. Ovaj put maksimum je opravdano zaslužio Obituary.
Što se tiče nastupa Testamenta, bilo je tu klasika, kao i pjesama sa novog albuma “Para Bellum” koji po meni pati od istog problema kao i živi nastup Testamenta. Sve zvuči preispeglano, preisproducirano, donekle i koreografski određeno, iako bih lagao da napišem da Chuck Billy nije sjajan i na nivou, baš kao i saborci Alex Skolnick i Steve DiGiorgio, čiji se bas i nije baš pretjerano čuo u miksu (a trebalo bi da jeste).
Ostaje nada da ću Testament imati priliku pogledati i čuti nekom drugom prilikom kako bih imao bolji uvid u snagu njihove muzičke izvedbe.
Bečka instanca “Thrash of The Titans” turneje pokazala se kao izuzetno solidan koncert koji će ponajviše ostati upamćen po snazi Obituaryjeve izvedbe. Ako ih budete imali priliku ispratiti bilo gdje, obavezno to učinite jer njihov neevoluirani muzički primitivizam zaslužuje da vam izazove tinitus.
KO: Testament, Obituary, Destruction, Nervosa
GDJE: Arena Wien
KAD: 22.10.2025.
